Pod povećalom

Veritasova ekipa pripremila je foto-reportažu s poznate kulturne manifestacije

Svi u muzeje!

Noć muzeja, kulturni "event" koji svake godine organizira Hrvatsko muzejsko društvo, brzo se prometnuo u jednu od središnjih manifestacija te vrste u cijeloj regiji. Ovaj je projekt, podsjećamo, bio započet na gradskoj razini i u njemu je na prvom izdanju 2005. godine sudjelovalo tek šest muzeja. Već je sljedeće godine, međutim, postao jedan od središnjih nacionalnih kulturnih događaja, koji na jednu večer u godini nudi pregled brojnih vrijednih eksponata svim posjetiteljima - sasvim besplatno!

Ove je godine Noć muzeja održana 29. siječnja, a u 116 muzeja, galerija i ustanova koji su bili uključeni, zabilježena je rekordna brojka od 278.000 posjetitelja! Najviše od toga bilo je, naravno, u Zagrebu: kulturno se uzdizalo preko 160.000 ljudi, od kojih čak 32.000 u novootvorenom Muzeju suvremene umjetnosti.

U našoj rubrici ovaj smo vam put odlučili ponuditi malu kronološku fotografsku turneju kroz Noć muzeja. Sasvim je jasno da je u jednoj večeri nemoguće obići sve što je atraktivno i vrijedno razgledavanja, no Veritasov tim prošao je četiri lokacije: Muzej suvremene umjetnosti, Tehnički muzej, Hrvatski državni arhiv i Muzej Mimara, a kako nam je bilo, provjerite na fotografijama!

19:40
Stižemo pred Muzej suvremene umjetnosti, koji je te večeri, razumljivo, bio najpopularniji. Već i sam pogled na njegov interijer dovoljan je da odlučite provjeriti što ima u tom velebnom zdanju.

20:25
Gotovo su svi eksponati u MSU-u u nezaobilaznoj interakciji s posjetiteljima, a iz postava muzeja oduševila je retrospektiva "Prisutna odsutnost" Aleksandra Srneca. Iako, najveći se red, prvenstveno mlađih posjetitelja, stvarao pred instalacijom "Tobogan" Carstena Höllera.

20:50
Vrijeme u novom muzeju brzo leti, stoga izlazimo premda ga nismo uspjeli cijelog obići. Na ulazu se u međuvremenu stvorio golemi red pa zaključujemo kako je naš "tajming" bio dobar.

21:15
Tehnički je muzej po posjećenosti u Noći muzeja bio drugoplasirani. Iako je nekolicina posjetitelja mrmljala zbog toga što je rudnik "iz sigurnosnih razloga" bio zatvoren, velike su se gužve stvarale pred planetarijem i drugim eksponatima poput raketa, ratnih aviona, vozila...

21:40
Nakon pola sata izlazimo, a izuzetno niska temperatura tjera nas da brže-bolje nađemo novo odredište. No, zima nije presudni faktor: ovaj muzejski dio grada nešto prije 22 sata i dalje vrvi brojnim skupinama posjetitelja.

21:50
Malo pješačenja i eto nas na Marulićevom trgu, u Hrvatskom državnom arhivu. Ovaj svoja vrata ne otvara baš često, stoga je ovo jedinstvena prilika da provirimo i u tu ustanovu. Otvoreno je, nažalost, vrlo malo prostora, od kojih je velika čitaonica najzanimljivija.

22:00
U čitaonici je ponuđen mali broj arhivske građe. No, bila je ovo, ako ništa drugo, prilika da se u vrlo udobnom ambijentu ugrijemo i malo odmorimo prije polaska prema posljednjoj stanici.

22:20
I pred Mimarom se, iako se približavaju kasni sati, mora čekati pokoja minuta za ulazak.

22:25
Stalni postav nudi u posljednje vrijeme medijski dosta osporavanu zbirku umjetnina, a tu su i eksponati starog i srednjeg vijeka. Moguće je bilo vidjeti i izložbu slika "Razgovori u prostoru".

22:50
Naš obilazak muzeja završavamo pred zgradom Hrvatskoga narodnog kazališta, gdje je i svojevrstan vrhunac večeri. Osim vatrometa, posjetitelji uživaju u "Laser showu", akrobacijama bacača vatre i glazbenom odabiru radijskog DJ-a.

To sam ja: Fred Krajačić

Američki san iz prve ruke

Poznato je kako samo volja, trud, ustrajnost i odricanja vode k ostvarenju snova. Mnogo je onih koji nikada u tome ne uspiju. No, kao u i svemu ostalome, i ovdje postoje dvije strane medalje, a ovaj put vam nudimo onu sjajniju. Upravo želja za medaljom i uspjehom vodi i našeg gosta u ovom broju, mladog Zagrepčanina Freda Krajačića. On je rođen 16. srpnja 1993. godine i upisao je 12. Gim-naziju u Zagrebu, no ono čime je zadobio našu pažnju jest njegov odlazak u SAD preko programa sportske stipendije. Fred je, naime, izuzetno talentirani košarkaš, čiji su talent prepoznali treneri te mu omogućili ovo iskustvo. Na devetomjesečni je boravak u Ameriku otputovao početkom rujna prošle godine.

Kako to da si odlučio otići u SAD? Nije baš jednostavna odluka, malo ljudi bi se odlučilo na tako nešto...

Svakako da je bilo teško otići i na tih devet mjeseci napustiti obitelj, dom i prijatelje. No, isto sam tako svjestan da u Hrvatskoj ne bih imao toliko šanse za proboj i uspjeh na polju košarke. Odlazak u Ameriku otvorio mi je nove putove, vidike i prilike koje će mi, vjerujem, u životu dobro doći. Bilo je doista teško odvažiti se, no od samog početka znao sam da to želim i u ostvarenju tog cilja bio sam uporan. Smatram da budućnost koju bih želio dolazi upravo kroz ta, američka vrata košarke, škole, novih iskustava i prilika.

Koliko ti se svakodnevni život u Americi razlikuje od onoga u Hrvatskoj? Što se najviše promijenilo?

Život u Hrvatskoj i ovdašnja svakodnevica mnogo se razlikuju. Utah je većinom mormonska država, gdje se živi po vrlo strogim pravilima i običajima. Ovdje, recimo, nema govora o pušenju i alkoholu, a djevojke smiju imati dečka tek poslije šesnaeste godine. Čak i stranci su naučili da je najpametnije držati se tih pravila jer, u protivnom, mogu uslijediti kazne.

Kako otprilike izgleda tvoj obični dan?

Moj život ovdje vrlo je sličan onome iz američkih filmova. Pohađam tzv. "boarding school", što znači da stanujem u kampusu, u domu u kojem je sve dobro isplanirano. Ustajem u 7:30, doručkujem i krećem u školu koja počinje u 9 i traje do 15 sati. Poslijepodne je rezervirano za izvannastavne aktivnosti, što je meni košarka. Treninzi iz košarke traju oko dva i pol sata, a zatim odlazim u dom na večeru. U 19:00 je "check in" na kojem nas prozivaju i na kojem moramo obvezatno biti. Poslije toga više nema izlazaka iz doma. Vrijeme za učenje traje do 22:30, kada se gase svjetla, a što je svima jasan znak za spavanje. Profesori koji nas paze vrlo su strogi i moramo se držati svih pravila, jer nas inače mogu suspendirati.

S obzirom da si perspektivni košarkaš, kakvu budućnost trenutno zamišljaš?

Volio bih ostvariti fakultetsku košarkašku stipendiju koja bi mi omogućila igranje u sveučilišnoj ligi. Druge lige, na čiju se ponudu nikako ne bih oglušio, jesu NCAA, NJCAA, Divizija 1 ili 2. Trenutačno mi je najvažnije ostvariti novčanu potporu jer su školovanje i fakultet ovdje vrlo skupi. Primjera radi, jedna godina za inozemne studente stoji oko 23.000 dolara, a za Amerikance oko 17.000. Naravno, važno mi je i htio bih imati što bolje ocjene, što mi je ponekad doista teško ostvariti jer mi sve vrijeme odlazi na treninge, putovanja i utakmice. Već sam nekoliko puta pisao domaću zadaću u autobusu kad smo se vozili na utakmicu.

Ima li nešto u novoj sredini na što se nikako ne možeš priviknuti?

Nemam nekih velikih prigovora, na sve se treba naviknuti, no izdvojio bih hranu koja mi nikako ne sjeda. Nije da je toliko loša, nego mi se čini umjetna, čak su i slatkiši puno lošiji od naših. Čudno mi je i to što me stalno netko nadgledava i prati sve što radim. Teško se priviknuti i na to što nema izlazaka, kao u Hrvatskoj.

Jesi li već sklopio mnoga prijateljstva? Odakle dolaze ljudi s kojima ideš u školu i treniraš?

Moja škola je svijet u malom. Ima ljudi sa svih strana: Azijata, Južnoamerikanaca, Afrikanaca, Europljana. Neizbježno je sprijateljiti se s tim ljudima jer s njima i živiš. Moji najbolji prijatelji su iz Venecuele, Teksasa, Bugarske, Malija i Meksika. Ima dosta Etiopljana, Dominikanaca, a i domaćih Amerikanaca. Predivno je iskustvo upoznati sve te ljude, njihove kulture i običaje. Dosta učimo jedni od drugih, pa se tako mogu pohvaliti da već znam nekoliko riječi francuskog, kineskog, korejskog i španjolskog jezika.

Kakvi su Amerikanci u odnosu na Hrvate? Jesu li ljubazni, pristupačni, otvoreni?

Naravno da se sa Hrvatima nitko ne može mjeriti, ali ne mogu se požaliti na Amerikance. Dosta su otvoreni, iako, naravno, ima i onih suzdržanijih. Odrasli se jako trude oko nas učenika, vode nas vikendom u grad, u kino i na večere. Svi su jako ljubazni, uključujući i djecu koja su vrlo druželjubiva.

Engleski jezik ti vjerojatno ide dobro. Nemaš problema u komunikaciji sa strancima?

Nemam problema s komunikacijom jer mi engleski jezik otprije ide tečno. Razumijem sve što mi se kaže, a govor pomalo usavršavam. Već sam se nekoliko puta uhvatio da čak i razmišljam na engleskom, ali to valjda tako ide kad si njime okružen 24 sata na dan.

Kad se vraćaš u Hrvatsku?

U Hrvatsku se vraćam 1. lipnja i mogu slobodno reći da jedva čekam. Već mi sve nedostaje i odbrojavam dane do povratka.

Sa svih strana

ZAGREB :: Održan Don Bosco fest
Glazbena duhovna scena u Hrvatskoj tijekom cijele je godine prožeta festivalima, stoga je neizbježno i popratiti ih. Tako je u subotu, 30. siječnja, u prepunoj crkvi Marije Pomoćnice na Knežiji održan deveti po redu "Don Bosco fest". Na njemu je ove godine nastupilo 15 mladih izvođača iz Hrvatske i BiH, a glazbenu večer obogatili su i posebni gosti grupa "Sve boje ljubavi". Festival je održan u organizaciji Povjerenstva za pastoral mladih i zvanja, a njegov pokrovitelj bila je Hrvatska salezijanska provincija. Uoči glazbenog dijela u kripti svetišta Sveta Mati Slobode na Jarunu održano je i predavanje vlč. Marinka Miličevića. U ime organizatora posjetitelje je na početku programa pozdravio vlč. Anto Stojić, primijetivši kako "pjesme postaju izvor radosti". Vedra lica i entuzijazam svih mladih pjevača i sastava koji su nastupili na Don Bosco festu još su dodatno pojačali radost i oduševljenje svih posjetitelja.

Sudionici Uskrs festa 2010.

U Koncertnoj dvorani 'Vatroslav Lisinski' u Zagrebu u nedjelju, 11. travnja., 2010., nastupit će: Apostoli mira (O kako velik si), Anastazija (Rijeka vječnosti), Bog je ljubav (Bog je ljubav), Davor Terzić i Stepinčeva mladež (Ti si Bože sve), Emaus (Nisi sam), Frama Široki Brijeg (Nisu te prepoznali), Ivo Šeparović i Bljesak (I tako sretan), Laudantes (Majko prečista), Lidija Bačić (Dijete Božje), Maja Tadić (Najdraži Bogu), Martina i Matija Evačić (Sve ti prepuštam), Matheus (Utočište vječno), Savao (Duh Božji), Sperantes i Darijo Marunčić (Mihael), te Sve boje ljubavi (Brod naš maleni), Stope (Susret), VIS Izidor (Kripiš mi dušu), Zdravka Damjanović (Za tebe), Zvonko Palić Jonathan (Na putu za Emaus) i ŽVA Fiola (Majko, moli za nas).

Uskrs fest 2010. izravno će televizijskom slikom u večernjim satima (19.00) prenositi HRT Plus, te više radija i radijskih postaja zajedno s organizatorom Hrvatskim katoličkim radijom. Uz HKR, organizator je i Ured za mlade Hrvatske biskupske konferencije. Odgođena snimka emitirat će se na drugom programu iste televizije. Festival traje 10. i 11. travnja, s time da je subotnji program za izvođače.