Suvremeno insistiranje da duh (a možda i duša) nema nikakve veze s prirodom i izvan je prirodnih dimenzija, a priroda nema nikakve duhovne dimenzije, nego je slučajni nanos nekih isključivo kataklizmičkih i kaosnih događaja, govori o današnjem stanju koje je sigurna i polagana smrt kulture. Kultura je uvijek bila iznad civilizacije, participirala je u ranim fazama mit i legendu koji su bili obuhvatniji od sadašnjega scijentističkoga pogleda, koji je petrificiran u fazama materijalističkoga razdoblja u filozofiji i znanosti. U mitu o vječnom vraćanju početka svega, iscrpljuju se napori znanstvenika na posve materijalistički način. Oni, poput Einsteina, koji su spoznali duhovnu stranu Svemira i nazočnost Isusa Krista kao jedine svijetle i stvarne mogućnosti opstanka, rijetki su. Oni su svjesni da Providnost, o kojoj govori i ova mala knjiga s pismima mladoga Stepinca, postoji neovisno o našem shvaćanju, usprkos našem poricanju i unatoč teško shvatljivoj djelatnosti.
Narav čovjeka i njegovo čovještvo ne rastu, ne napreduju sami po sebi. Ljudi moraju svom životu "dati formu", kaže teolog Robert Spaeman, a to im uspijeva samo onda, ako život ima sadržaja koji nadilazi puko fizičko bivanje, samoodržanje i produženje vrste. Čovjeku treba nešto za što se isplati živjeti, jer kako zaključuje Sveti Augustin", srce kojemu je stalo još samo do sebe", nije više u pravom smislu ljudsko. Ono što uzdiže jedinku jest prožimanje života zajednice i pojedinca. A ponad svega u tom jedinstvu stoji Bog. Neki su ga ukidali (Nietzsche, komunisti, nacisti i razni filozofski pravci), ali veliki duhovi poput Andreja Sinjavskog, iz stanja najdubljega poniženja u sibirskom Gulagu, pišu: Dovoljno dugo smo razmišljali o čovjeku. Došlo je vrijeme da mislimo na Boga.
Ta misao, ponekad nejasna ili zatvorena u posebnoj duhovnoj krletci, a ipak uvijek nazočna u velikim dušama i duhovima, razvija se u ovoj maloj i na prvi pogled samo biografskoj knjizi, u obje strane koje se spremaju za brak. U brak, koji je tada još uvijek predstavljao smisleno "davanje forme" životu muškarca i žene, polagali su i ovi mladi o kojima danas govorimo, Alojzije i Marija, mnogo nade. Iščitavajući ova pisma sav se mimesis može doživjeti samo kroz čistu apstrakciju koja se prenesena u riječi nikada nije realizirala u prirodi.
Ona, Marija Horvat, prva spominje riječ DUŠA: "... Najglavnija je duša, jer odatle proizlazi ljubav. Duša čini čovjeka čovjekom …"
Kako je diskretno i sluteći krajnji ishod govorila njena duša, odgonetava i tumač ovih pisama, fra Ivon Ćuk, kad kaže: "Brak je utok dviju duša u zajedničku životnu rijeku, a ne bara u kojoj krekeću samo naše strasti, nad kojom plivaju zabokrečive riječi i izljevi."
Kad se zanemare neophodne efemerije oko praktičnih pitanja u budućem životu, glavninu sadržaja u ovim pismima nalazimo u apstrakcijama kojima su oni jedno drugom bliski: Alojzije shvaća da je i brak tajna, da je i žena kao i svako ljudsko biće tajna, da mora postojati poštovanje, uzvišenost i dostojanstvo u tom obliku života. Ima u njegovim riječima suzdržana zanosa za skromni i tihi dom koji ona obećava sluteći njegovu drhtavu dušu koja stoji pred vratima velike odluke. Kad je veliki slikar M. Chagall naslikao svoju poetsku fantazmagoričnu viziju "Nevjeste", unio je apstrakciju i nadrealizam u njezin lik - ona lebdi u zraku, sva u bjelini i cvijeću. To je ta duhovna snaga koja ima značenje oplemenjivanja života, na samom početku braka kao nada ili na koncu kao zalog za buduću Vječnost. Takav pristup braku postojao je ne samo u Crkvi i njenim porukama, odrazio se, dakle, u umjetnosti, u glazbi, u slikarstvu. Neizostavno je element bračnoga zajedništva u dobru i zlu i ona slika F. Milleta (francuskoga slikara romantizma) "Zdravomarija", na kojoj dvoje ostarjelih supružnika mole u smiraj dana, a oko njih samo zemlja i daleko nebo. Taj blagoslov molitve i suživota moli i Alojzije dajući naputak svojoj Mariji, još uvijek ne zaručnici, da se moli svakoga dana i donese u brak "obilje blagoslova Božjeg". I ne samo ona, nego i svi njezini neka mole za blagoslov Srca Isusova.
Marija lebdi kao u nadrealnoj slici M. Chagalla, ali osjeća dubinu dvojbi svoga budućeg zaručnika. Stoga su i njezina pisma s relativno malo riječi, suspregnuta, ali duboko proživljena. Neusporedivost s današnjim načinom baratanja riječima, kad se cijeli svijet pretvorio u niskorazinsku brbljaonicu, kad postoje stotine tisuća radio-stanica, televizijskih programa, knjiga, u kojima, kad se izbace nedolične riječi, ostaju samo rečenični znakovi; ta dakle neusporedivost nameće se čitanjem ovih diskretnih i toplih pisama. U njima vlada neka sveta tišina, a Alojzije i priželjkuje zaruke i vjenčanje bez pompe i piše da želi i vjenčanje obaviti "mirno i tiho, kako dolikuje kršćanima". Njegova duša još ne zna kamo ju vodi Providnost, ali bez obzira na sve, svjestan je da je cilj ljudskoga života postići "svoju konačnu svrhu za koju su stvoreni - Nebo!" Ovo se danas čini kao herojstvo nekoga davno iščezloga doba, iako je to bilo tek prije devedesetak godina, kad se formulirao novi svjetonazor - liberalizam u punini opakosti, a umirao samozatajni svijet koji upire pogled u Nebo. Ugledni američki filozof Richard Rorty nedavno je formulirao antiutopiju: to je idealna slika liberalnoga društva u kojem su nestali svi kognitivni, etički i religiozni zahtjevi i kojemu ništa nije stvarnije nego užitak i bol. Sve ostalo je iluzija, a najviši domet kulture je IRONIJA: važno je da se dobro osjećamo. To je doba koje danas živimo, a nazivaju ga s pravom BANALNI NIHILIZAM.
Sve opcije su otvorene, sve ispravne, jer su slobodne i nedodirljive, a samo je jedna opcija izložena rugalici - život za Nebo. Život duše i duha.
Bilo bi pogrješno smatrati da su u vrijeme pisanja ovih pisama svi ljudi razmišljali na ovaj način. O, ne! Već Alojzije piše da je svjestan kako je "... danas bog novac". Svijet pa i Europa, u to doba razdvojena nakon Prvoga svjetskoga rata, bila je još uvijek kršćanska, ali se nije sastojala od svetaca. Dapače, ali ona je vjerovala da su sveci izabrali bolji dio. Oni su bili živo utjelovljenje kršćanske ljestvice vrjednota. Europa je postojala sve dok je vjerovala da je to bolji dio. Ovaj današnji prežitak Europe počiva na banalnom nihilizmu i izopačenosti. U prilog tome valja navesti bar jedan dokaz. Uzimamo ga iz udžbenika sociologije za treći razred gimnazija u Republici Hrvatskoj, autora Nenada Fanuka. To je jedini odobreni udžbenik od strane Ministarstva školstva te ga stoga citiramo. Evo kako se uče pojmovi brak, obitelj, religija. "Brak je društveno prihvaćena seksualna zajednica dviju ili više osoba. U većini društava to znači zajednicu osoba različita spola, ali je u nekim kulturama dopušteno sklapanje braka između osoba istoga spola. (Str. 161. i 186.)
Oni koji drže da je obitelj ugrožena, pozivaju se na "obiteljske vrijednosti". To se stajalište temelji na nekoliko pretpostavki:
- Pretpostavlja se da postoji "normalan" oblik obitelji. U osnovi je to vjenčani par s djecom. Ostali oblici obitelji, primjerice obitelj sa samo jednim roditeljem ili homoseksualne obitelji - smatraju se abnormalnim.
- Pretpostavlja se da je "normalna" podjela rada po spolu i autoritet muškoga skrbnika u obitelji.
- Vjeruje se da je seks dopušten samo unutar braka. Uz to idu i neprijateljska stajališta prema homoseksualnosti, spolnom odgoju i pobačaju. Vidim da je ovakav pogled na obitelj veoma konzervativan i tradicionalistički." (Str. 168.) Dalje se autor referira ovako: "Kritičari obitelji smatraju da je glavni problem u tome što je tradicionalna obitelj presnažna, a ne to da je ugrožena. Na razini društva u cjelini, obitelj je središnji mehanizam kojim se društvene nejednakosti – nasljeđivanje imovine – prenose s generacije na generaciju. Kritičari posebice ističu "tamnu stranu" obitelji: umjesto utočišta, ona je prije tamnica u kojoj su žene zatočene i izložene kućnom nasilju. Obitelj i brak su glavni izvori podčinjavanja žena." (Str. 168.)
Ne bismo vjerovali da ne piše kako se isti autor poziva na Marxa i Engelsa kako je religija opijum za narod! U pismima između Alojzija i Marije, nije ni to pitanje zaobiđeno. Ona na jednom mjestu piše: "Nadam se da se ne ćeš smatrati mojim gospodarom već ravnopravnim drugom." On na taj dio pisma odgovara: "Ne boj se! Premda kaže Sveto pismo da je muž glava ženi i obitelji, ipak nigdje ne kaže da je žena rob mužu. A znaš da sam i ja kršćanin pa znadem da se muž i žena moraju lijepo slagati i uzajamno potpomagati da dostignu svoju konačnu svrhu za koju su stvoreni - Nebo!"
Od mnogih asocijacija koja se bude tijekom čitanja ovih pisama, nameće se još jedna - ljudski ponos. Ona će napisati: …"Zar da netko misli da ja moram smatrati za osobitu milost što sam kao sirota primljena u kuću bogataša? Za to sam preponosna, novac je za mene malo vrijedan a da bih radi njega žrtvovala sebe…"
Osim toga ona piše kako sluti da u njegovoj duši postoji nešto skrovito, ali ne zna da je to ono, za što je njegova mati Barbara molila duge godine i to joj se na koncu ispunilo.
Alojzije pak na sve njezine sumnje i zebnje odgovara: " Mi smo putnici na zemlji i bez križa nije moguće dospjeti k cilju, a u bračnom životu podupirat ćemo jedno drugo." Na koncu je ipak napisao i tu riječ koju je ona tako priželjkivala: "Ljubi Te Tvoj – Lojzek".
Ljubi onako kako su vitezovi često ljubili nedostižne djeve, putovali ovim svijetom s platonskim osjećajem koji ih je više ispunjavao negoli sve ostalo u odnosima muškarca i žene. Taj apstraktni i mistični izljev nikada nije doživio svoju ovozemaljsku realizaciju, njemu je bila namijenjena druga putanja.
A i Mariji - nikada se nije udala. Umrla je prije njega i pratila izdaleka njegov put. Shvatila je da se ovakav čovjek koji već korača ponad ovozemaljskoga, ne može vezati brakom, makoliko bili oboje dobri i bogobojazni. Osim toga, ne možeš ljubiti nikoga, ako ne ljubiš svoga bližnjega. Alojzije je to znao.
Danas, kad se dogodilo ono što je predviđao C. S. Lewis – ukidanje čovjeka, a time i civilizacijski ozakonjena i materijalizmom potpomognuta pravna likvidacija Boga iz dokumenata nove Europe - ova se pisma doimaju doista arhaično, u kanonu Dekaloga postojano, a u isti mah ljekovito. Gospodar vječnosti rasporedio je i ljude i vrijeme, kaže u tumačenjima fra Ivon Ćuk. Nije uvijek dano da znamo na vrijeme kako i zašto. Pred otajstvima treba znati odšutjeti, pred nevidljivim planom treba znati biti ponizan.
Vrijedi pročitati sa str. 126. komentar fra Ivona, kao i onaj sa str. 156. da se shvati sva veličina ovo dvoje ljudi.
Kompozicija knjige ritmički se otvara u 14 poglavlja na gotovo antički aristotelovski način: od laganih početaka, koji se na prvi pogled slažu u kauzalnom poretku, prema klimaksu na onom sastanku i izmjeni prstenova, do neobjašnjivoga razlaza koji ima dubinu slutnje, težinu buduće žrtve i snagu jedne drugačije ljubavi, koja riječ je danas blasfemično okradena. U komentarima autora knjige Ivona Ćuka osjeća se njegova vlastita treperava duša koja je iščitavala ova pisma svom fascinacijom koja se u njima može pronaći, ne tragajući nasilno za razlozima budućega martirija i položaja Kardinala, ne stvarajući od njega ikonografsku sliku hagiografskog asketa. Možda se ne moramo složiti sa svakom rečenicom interventa (primjerice ona usporedba o Raju!), ali osobno razmišljanje autora interpretacija može isto tako biti znak vremena i solilokvij njegove duhovne stvarnosti.
Autor knjige, iako je znao ono što mladi Stepinac nije mogao znati, izbjegao je tu zamku, tako da su njegove intervencije u tekstu primjerene profinjenu duhu koji je tragao za dvama najvrjednijim ontološkim temeljima: vjerom i ljepotom. Ljepotom duše, misli, pa iako ne spominje, iznosimo svoje zapažanje: čitajući mi smo tragali i za ljepotom jezika. Jezik je u ovim pismima često vezan za biblijsko izricanje, ali nosi i onu intimnu nježnost čovjeka. Mladi Stepinac piše lijepim jednostavnim hrvatskim jezikom, neuprljanim stranim utjecajima, srbizmima, anglizmima, inim drugim izmima.
Stepinčev rukopis odaje kulturnoga čovjeka, mudroga i plemenitoga koji svojim jezičnim izričajem potvrđuje vrijednosti toga najznačajnijega stupa neke narodnosti. Jezik je sredstvo da se iskaže neiskazivo, dosegne nedostižno, on je dijagnoza naših duševnih stanja. Jezik je zemlja Ulro, kako bi to kazao nobelovac C. Milosz, Itaka prepuna semantičkih dubina, koji nema nitko doli uronjenika u sam materinski, jezik je druga domovina, ponekad jedina. Isto bi se moglo reći za Marijin jezik.
Pitam se koliko je danas srednjoškolaca koji bi bili u stanju napisati ovako čisto jezično hrvatsko pismo, ovakvim slovima koja se nagnuta udesno ističu duktusom zrela i sigurna čovjeka.
Konačno, Ivon Ćuk je naslutio i ono metafizičko i neobjašnjivo ne trudeći se da odgovori na sva pitanja. To je velika vrlina – glasnik si nije dopustio da bude važniji od same vijesti. |
