Fra Ivica Jurišić, član je Franjevačke provincije Bosne Srebrene, dušobrižnik iseljenika, prog-nanika, uznika, a odnedavno i župnik župe sv. Nikole Tavelića sa sjedištem u Rotterdamu, koja se teritorijalno prostire na području cijele Nizozemske.

Na početku čestitamo na božićnom daru koji je rezultat rada i zauzimanja Vaših prethodnika, ali i Vas.

Hvala. Da, od roterdamskog biskupa Adri-anusa van Luyna i Nizozemske biskupske konferencije (NBK) o Božiću smo dobili službenu potvrdu da smo postali hrvatska župa sv. Nikole Tavelića u Nizozemskoj. Plod je to zajedničkog nastojanja vjernika Hrvata koji žive i rade u Nizozemskoj i svećenika koji su poslani pastoralno se skrbiti za njih. Organizirani pastoral za Hrvate započeo je prije gotovo 40 godina, a posljednjih godina intenzivirali smo aktivnosti kako bi se prema uputama NBK mogli preustrojiti u župu. Stoga, to je velik korak za nas, jer smo time i službeno u crkvenom i građanskom društvu priznati kao Hrvati i vjernici koji obogaćuju vjerski i društveni život u Nizozemskoj. No, to obvezuje i župsku zajednicu i mene kao dušobrižnika da nastavimo zajedničkim snagama izgrađivati našu župu, kako bi ona postala i ostala čvrsta institucija, gdje će se uvijek naći kutak Domovine, a tako sačuvati i vjerski i kulturni identitet.

Započeli smo razgovor o Vašoj župi. No, ipak da nam se kratko predstavite.

Rođen sam u Požegi u višečlanoj obitelji u kojoj se svakodnevno zajednički molilo. Kao ministrant uvijek sam bio prisutan u raznim događajima rodne župe sv. Leopolda Mandića. Župnik mons. vlč. Vjekoslav Marić, a u obitelji stric, sada pokojni fra Pero, član Franjevačke provincije Bosne Srebrene, usmjeravali su me prema redovničkom i svećeničkom pozivu. Nakon osnovne škole pohađao sam Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. U vrijeme studija pomagao sam u pastoralu u župama u Hrvatskoj i Bosni i Her-cegovini.

Vaše prve svećeničke obveze?

Nakon svećeničkog ređenja službovao sam u župama koje su povjerene mojoj Provinciji: Kiseljak, Ovčarevo, Motike, Stratinska, samostan Petričevac u Banjoj Luci.

Mnogim mladim ljudima, pa i Vaše generacije, odlazak u inozemstvo čini se kao "bijeg" u bolje sutra. I Vi ste se odlukom Vaših redovničkih poglavara 2005. godine našli u inozemstvu. Kako ste se osjećali kad Vam je to priopćeno? Jeste li osjećali neizvjesnost pred novom službom, izazov?

U to vrijeme bio sam samostanski i župni vikar u samostanu na Petričevcu u Banjoj Luci. Prihvatio sam poći u Nizozemsku, iako nisam puno znao što me čeka. Za mene ovo sigurno nije "bijeg" u bolje sutra, to više što je i sve manje kolega-svećenika koji žele ići u nepoznato, a i pastoral je u bitnome drugačiji nego u Domovini.

Što Vam je po dolasku u Rotterdam, osim pretpostavljam jezika, činilo najviše poteškoća?

Država Nizozemska ima svoj program za sve koji dođu u ovu zemlju, a poseban program je namijenjen za vjerske službe-nike. Za stjecanje prava na boravak potrebno je minimalno poznavanje jezika, a također je potrebno pohađati razne tečajeve za koje država smatra da će olakšati snalaženje i život u jednoj multi-etničkoj sredini kakvo je i nizozemsko društvo. S jedne strane država traži svo-je, zajednica u koju si došao traži svoje, mjesna Crkva traži svoje, i trebalo je sve to uskladiti u kratkom vremenskom roku.

Vi niste poput arškog župnika došli među one kojima je vjera slaba strana. No, promjena životnih i radnih navika uzima danak. Kakav je vjerski život vaših vjernika? Koliko uspijevaju sačuvati pobožnosti koje su ponijeli u svijet iz roditeljskog doma?

Naši ljudi, hvala Bogu, redovito pohađaju svetu misu i Crkva im puno znači. Drage pobožnosti su im krunica, Križni put. No, bore se nekada i sami sa sobom, jer vrijednosti koje su ponijeli sa sobom ovdje se ne cijene. Pokušavam koliko je moguće vjernike držati na okupu, iako su razbacani po cijeloj državi. Tako u svim većim gradovima imamo redovite svete mise, koje su Bogu hvala, dobro posjećene.

Što oni očekuju od Vas? Imaju li i drugih očekivanja osim duhovne potpore?

Istina je da imaju i drugih očekivanja, i da uvijek koliko mogu stojim na raspolaganju. Pokušavam barem jednom godišnje sve njih obići prigodom blagoslova obitelji, i to potraje sve do ljetnih dana, jer gotovo da nema grada i mjesta gdje bar jedna naša obitelj ne živi.

Da biste obišli svoje vjernike, župljane koliko u prosjeku kilometara prođete vikendom?

Ponekad vikendom znam prijeći i do 1.500 km, posebno u vrijeme božićnih i uskrsnih blagdana, kada obiđem i ispovijedam bolesne i nemoćne, te slavimo misu i u najudaljenijim gradovima.

Vaša dušobrižnička skrb ima još jednu posebnost. Vi se duhovno skrbite i za Hrvate uznike u Haagu. Što njima znači dolazak svećenika?

Važno je da je upravo Crkva u Hrvata preko svoga svećenika prisutna među ljudima koji pate, koji ovdje brane istinu o Domovini i narodu. Moji susreti s haškim uznicima su dva puta mjesečno, kada slavimo misu, te se osobno susretnem sa svakim od njih, ako im to vrijeme dopušta s obzirom da su zauzeti sa svojim predmetima. Ovaj naš duhovni i prijatelj-ski susret njima mnogo znači kako bi lakše nosili svoj križ.

Putem "Veritasa" zahvaljujem svima na molitvama i potpori našim uznicima, te pozivam i dalje na molitvu za njih, poseb-no za njihovo zdravlje.

Rotterdam je najveća europska luka. Obraćaju li Vam se i hrvatski pomorci?

Da, pronađu nas i hrvatski pomorci. Nedjeljom nakon mise u roterdamskoj katedrali znaju mi se javiti, predstaviti se i tražiti blagoslov.

U pismu uz proglašenje Svećeničke godine papa Benedikt XVI. potiče svećenike na zajedništvo. Kako vi to "prakticirate" s obzirom da ste jedini hrvatski svećenik u Nizozemskoj? Kako su Vas prihvatili nizozemski svećenici, sudjelujete li na njihovim skupovima, duhovnim susretima?

Koliko mi obveze dopuštaju, sudjelujem na dekanatskim sastancima i onima koje organizira biskupija. S kolegama svećenicima Nizozemcima rado se susrećem. Sa župnikom roterdamske katedrale zajedno sam i stanovao. Razumiju moju posebnost da sam župnik za cijelu državu, te mi rado pomognu kada mi to zatreba.

Koja je razlika u očitovanju zajedništva svećenika u Nizozemskoj u odnosu na ono zajedništvo Crkve u Hrvata?

Mislim da su kod nas bliskiji susreti među svećenicima. Ovdje se to zajedništvo prvenstveno očituje službeno, tj. u pomoći jednih drugima samo u pastoralu.

Kako ste povezani s hrvatskim svećenicima koji djeluju u susjednim zemljama?

Dobro mi dođu susreti s kolegama, hrvats-kim svećenicima u 'susjedstvu', iako je najbliži od njih udaljen 200 km. Rado sudjelujem i na susretima za hrvatske svećenike u Europi u organizaciji Dušo-brižničkog ureda u Frankfurtu, kao i jed-nom godišnje na duhovnim vježbama, te drugim pastoralnim susretima koji se događaju u Njemačkoj.

Papa u Pismu također ističe i 'prostore su-radnje koje treba sve više proširivati na vjernike laike, s kojima prezbiteri čine jedan svećenički narod', o čemu piše i "Lumen gentium". Što u Vašem radu znači prisut-nost laika? Koliko su oni Vama potpora?

Nastojim što više uključivati laike u razne aktivnosti na području župe. Tako u svim mjestima gdje slavimo misu imamo vjernike koji pomažu pri organiziranju mise i organiziranju blago-slova obitelji.

U nekim stvarima možemo se ugledati i na rad nizozemskih župa. Kod njih je u župama angažiran velik broj vjernika. Stoga se i nastojimo više organizirati, te educiramo vjernike kako bi se što više uključili u aktivnosti župe.

Iz svega što smo dotaknuli tijekom razgovora, Vaš radni dan doista traje 24 sata. Što Vam daje snagu?

Svaki dan je nepredvidiv, i ponekad fizički dosta iscrpljuje, no svakodnevna molitva i sveta misa pomažu mi da bih sve to prebrodio i duhovno osnažen lakše podnosio svakodnevnicu.

Što Vas ispunjava kao svećenika?

Rad s vjernicima prema svojim mogućnos-tima, te osjećaj da nekome trebaš, posebno u ovome svijetu gdje sada živim, gdje se svećenik sve više traži. Zahvalan sam Bogu za dar svećeničkog poziva.

Pripadate Franjevačkom redu, koji je pros-lavio 800 godina postojanja. Franjevci su tijekom osam stoljeća djelovali na različitim područjima, ali ono što je specifično, a mi smo svjedoci toga u našim krajevima uvijek su bili i ostali uz narod. Vraćajući se izvori-ma, na što bi današnji franjevci trebali obra-titi pozornost?

Da, ostali smo uz narod, i u službi smo pozvani na to. No, možda bi više i naše svećeničke i redovničke solidarnosti trebalo biti prisutno među nama. I više razumijevanja jednih za druge, te konkretne pomoći u svakom smislu te riječi.

Poruka našim čitateljima?

Od svećenika se traži da i danas bude svjedok Kristov. Nije to lako. I mi smo ljudi, podložni slabostima. Potrebna nam je podrška vjernika, zajednice koja nam je povjerena, u molitvi i pomaganju u pastoralnom programu župe. Na to vjernike poziva i Drugi vatikanski sabor.