"Tko hoće ići za mnom,
neka se odreče samoga sebe,
uzme križ svoj i ide za mnom",
kaže Krist Gospodin.

Kroz povijest izredalo se puno utopija. Jednu je, sredinom 19. stoljeća, zapisao engleski mislilac i ekonomist, John Stuart Mill, kad je izjavio: "Tko se nikada ne odreče nečega dopuštenog, od njega ne možemo očekivati da će se uvijek znati odreći i nedopuštenih stvari. Ne sumnjam da će doći vrijeme kad će djecu i mladež sustavno vježbati u askezi i samoodricanju. Doći će vrijeme kad će djecu, kao u staro doba, poučavati da se odriču svojih želja, da prkose pogibeljima i da dobrovoljno podnose boli." S uvodnom konstatacijom uvaženog filozofa o potrebi odricanja – bar s naših vjerničkih gledišta – nema sporenja, ali što se tiče one vizije o vježbi u askezi i samoodricanju, e, tu se većina neće složiti pa će i Johna Stuarta Milla proglasiti utopistom poput njegova izvan Crkve danas zaboravljenoga zemljaka sir Thomasa Morea, tvorca zagonetnog izraza "Utopija". Utopija? To vam je nešto lijepo, ali neostvareno i neostvarivo. Je li baš tako?

* * *

Askeza, odricanje… Napunili su nam glavu da to znači mrcvarenje, mučenje, mrtvenje samoga sebe. Nabrbljali su nam da vježba u askezi znači istrebljenje radosti i čupanje veselja u ovozemnom životu. No, pogledajmo nešto! Izvorno značenje grčke riječi ashezis znači "fino izgrađivanje", cizeliranje. Grci su taj izraz primjenjivali u fizičkom smislu kao uvježbavanje, za ono što bismo danas mogli izraziti kao treniranje, gdje se traži zaista puno samoodricanja, nužnog preduvjeta za uspjeh u natjecanju. Ali, kad se radi o vježbanju duha, askeza za mnoge postaje upravo zabranjena riječ. A "fino izrađivanje" nas samih neće uspjeti bez vježbe, bez odricanja, napose samoodricanja.

Poznati dominikanski propovjednik Henry Dominique Lacordaire duboko poznavajući moralni profil ljudi ističe: "U svakome se čovjeku krije i svetac i zločinac. Zločinac u tebi i sam od sebe raste i jača. Ne trebaš ga ni hraniti ni uzdržavati. Da svetac u tebi pak zagospodari, tome doista treba izdržljivog, mučnog posla – trebaš odgajati samoga sebe." Tko obrađuje kip, mora mnogo toga odlomiti od hrapavog mramora. Tko vlastitu dušu preobražava u umjetninu, i taj mora sebe neprestano isklesavati. Lijep se kip ne stvara u kratko vrijeme. Kad su pitali grčkog umjetnika Zeuksisa zašto tolikom brižljivošću izrađuje svoje kipove, odgovorio je: "Ja radim za vječnost!" Tako su razmišljali i radili veliki ljudi.

* * *

Većina od nas ne radi za vječnost. Kad se radi o prolaznoj epizodi, neki ljudi i te kako poznaju i prakticiraju "fino izrađivanje" koje se u sportskom govoru naziva "treningom". Sjetimo se samo olimpijske krilatice "Citius, altius, fortius", koja svojim komparativnim oblikom ističe neke granice prema kojima treba napredovati. Možda je to bolje i sadržajnije, tisuću godina prije modernih olimpijskih igara, izrazio Karlo Veliki, koji je kao lozinku odabrao dva latinska priloga u pozitivu: "Plus! Ultra!" Više i preko! Ili, ako želimo to sportski izraziti: Još više, još dalje! Smišljenim radom i ustrajnom vježbom mogu se postići sve bolji rezultati.
Jednom su pitali Budhu kakve mu je koristi donijelo njegovo gladovanje. Iznenadio je svojim odgovorom: "Sada se mogu smijati gladi u lice!" Vježbanje duha odricanjem nije samo sebi svrhom, ono pomaže stvaranju karaktera i kao što sportski trening pridonosi boljim rezultatima, tako i duhovna askeza učvršćuje volju i stvara pretpostavke za postizanje viših ideala od pukog preživljavanja i prizemnih zadovoljavanja strastima. Danas mnogi u običnom žargonu upotrebljavaju latinski prilog "super", i kad treba i kad mu nije mjesto. Možda bi bolje bilo da nas vode neki drugi izrazi, pa ako baš hoćemo, i iz mrtve latinštine: Plus, ultra! Još više, još bolje! Još više zadovoljstva i boljeg raspoloženja.

* * *

Mnogi bi od nas, bar na riječi, spremno ubio zmaja - u šumi, poput legendarnoga Siegfrieda, ali nema srčanosti preuzeti borbu sa zmajevima vlastitih nagnuća i nagona koji često razdiru - naše grudi. U životu srednjovjekovnih monaha spominje se zagonetni razgovor jednoga redovnika koji na pitanje svojeg opata što je sve tijekom dana uradio, odgovara: "Oh, imam toliko toga svaki dan da ne bih mogao dovršiti bez Božje pomoći. Moram ukrotiti dva sokola, zadržati dva jelena, savladati dva jastreba, pobijediti zmiju, suzbiti medvjeda i njegovati jednog bolesnika." Opat se začudi: "Što to govoriš, ja takvih zvijeri ne vidim u samostanu!" Redovnik se nije dao smesti: "Ipak je to tako! Dva sokola, dva su moja oka. Na njih moram uvijek paziti, da ništa grešna ne gledaju. Dva jelena, to su moje noge. Treba da ih susprežem da me na zlo ne odvedu. Dva jastreba su moje dvije ruke. Treba da ih svladavam i primoram na posao i dobra djela. Zmija je moj jezik. Moram ga držati na uzdi, da uzalud i grešno ne brblja. Medvjed je moje srce. Trebam se neprestano boriti protiv njegova samoljublja i taštine. A bolesnik je cijelo moje tijelo, koje moram čuvati da ga ne shrva sjetilnost."

Priznat ćemo, dosjetljivo i stvarno. U tom stalnom vježbanju sve ovisi znamo li vjetar svojih strasti usmjeriti u jedra, da lađa našega života zaplovi u pravom smjeru. Ako to ne naučimo i izvježbamo, vjetar će lako prevrnuti lađu. Vježbanje duha u odricanju, recimo slobodno: u askezi, ne traži od nas da uništimo svoje strasti, nego da ih mudro učinimo svojim saveznicima, bojnim sudrugovima. Ne valja slušati njihov savjet, nego upotrijebiti njihovu snagu, jer – netko zgodno reče – strast je zao savjetnik, ali vrlo dobar pomoćnik. Dobro upotrijebljena strast volji daje odlučnost i samo onaj može prevladati sve zapreke tko stras-tveno teži prema plemenitom cilju koji je izabrao. Strasti su vatreni konji upregnuti u kola života, reče Schiller, pa ako im pustiš uzde, odoše u grabu. Ako ih pak čvrsto pograbiš za uzde i držiš, prekrasno lete naprijed k cilju koji si odredio. Strast je vatra, može ti donijeti blagoslov, ali i prokletstvo ("Pjesma o zvonu").

Možemo imati ne znam kako žestok temperament i dobili u nasljedstvo mnoštvo zlih sklonosti, ne treba gubiti nade ni stalno jadikovati. Valja samo raditi ono što možemo da oplemenimo duh.

Onda ćemo na sebi doživjeti ostvarenje utješne poruke duhovnih otaca: "Facienti quod est in se, Deus non denegat gratiam" - "Onome koji čini što može, Bog ne uskraćuje milost". I tako od naše vježbe do Božje pomoći postoji samo jedna stepenica.