Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Izazovi
 
Tuga u ponedjeljak

Piše: Sanja Doležal
 
Početak i kraj puta

Htjela bih pisati o proljeću, o radosti ko-ju nam nosi Uskrs, ali veselje danas nika-ko ne silazi s mojih usana ili misli na pra-zan papir. Običan, glupi, kišni ponedjeljak, potpuno bezbojan i bezvoljan. U jednom trenutku tišine zazvonio je telefon i prija-teljica mi je javila da je umro Tomo Vrban. Nije važno ime i prezime, važna je osoba koja stoji iza tog imena. Tupo sam pregle-dala najnovije vijesti na portalima, proči-tala crna slova na bijelom papiru koja iz-vještavaju o toj vijesti. Za neke samo vi-jest, za neke tuga, a za njegovu obitelj i najbliže, vjerujem kraj svijeta.

Jer kako drugačije opisati osjećaj majke kada ostane bez djeteta. Ne mogu i ne smijem pomisliti kako dalje nastaviti živjeti s tom spoznajom i zaista se divim svim majkama koje su doživjele i preživjele ka-da im srce pukne od tuge za djetetom.

Pokušavam shvatiti svoje trenutačne osjećaje, tugu, nevjericu i ono vječito pitanje zašto i kako.

Tomo je bio drag, dobro odgojen mladić, vedrog duha i širokog osmijeha. Volio je život i svijet u kojem se kretao, volio je ljude i životnu radost. U nekoliko navrata šminkao me za važna slikanja i uvijek je bio spreman udijeliti kompliment, dati neki savjet, ili jednostavno pokloniti najljepši osmijeh. Zašto onda takva draga i mila osoba, na početku svoga mladoga života, zauzvrat dobije tešku bolest koja ga na kraju i pobijedi?

Teška su to pitanja na koja nemam odgovor. Neki dan sam sa svojom dragom kumom i mnoštvom u crkvi prešla križni put. U duhu sam pratila Isusa po svim postajama do križa.

Strašni su to trenuci, padanje pod križem, nevjerica mnoštva, pojedinci koji se usuđuju prići i pomoći Isusu, podignuti križ ili mu jednostavno obrisati krvavo i znojno čelo. Teška je to muka i bol koju je prolazio Gospodin, još je teža bol njegove majke koja ga je pratila. Da je taj bolni put do križa i do smrti kraj, da poslije toga nema više ničega, niti moj život ne bi imao smisla. Ne bi bilo smisla niti utjehe ljudima koji ispraćaju svoje najbliže, ne bi bilo smisla zašto ustati sljedeći dan i zašto uopće prolaziti ovaj zemaljski život. Nije nam uvijek jasno i shvatljivo zašto moramo prolaziti kroz sve što nam život nosi, pogotovo ako su pred nama muke, patnje i teške kušnje. Nije nama u ovome životu vidljivo i razumom dohvatljivo, ali uz pomoć vjere i Duha Svetoga sve nejasnoće izblijede.

Nemam odgovor na pitanje zašto je moj dragi, mladi prijatelj morao umrijeti, ali znam da negdje postoji smisao i rješenje. Prolazeći Isusov križni put, suosjećam u patnji onih koji su ostali nakon odlaska svojih najbližih. Suosjećam i iščekujem Uskrsno jutro, kada ću moći u radosti uzviknuti: "Živ je!"

Vjerujem i nadam se da će radost Uskrsa uspjeti osvanuti u srcima Tomine obitelji, da će suze njegovih prijatelja isprati tugu i nevjericu, da će svjetlost rasvijetliti tmine naših duša i da ćemo jednoga dana dobiti odgovore na sva pitanja koja nas muče. Do toga trenutka ostaje nam samo vjera, ufanje i ljubav da nas nose kroz sve naše kušnje koje nam život sprema.

Neka i vama ovaj Uskrs unese radost u živote, usprkos svim nedaćama koje proživljavate, usprkos svim bolestima i tugama, jer to je jedini smisao koji imamo i koji nam je potreban.

Sretan vam Uskrs!

 


© 1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s