Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Vježbanje duha
 
Gaudeamus igitur…

Piše: Ljudevit Maračić
 
Prava radost nije improvizacija


Srce će vam se radovati
i radosti vaše nitko vam oteti neće…

Iv 16, 22

Mislim da će se svatko složiti s tvrdnjom da u životu najdalje dođu oni koji uvijek vedre duše i nasmijana srca vrše svoje dužnosti, koji se u dobru znaju mirno radovati, nesreću hrabro podnose te se ravnaju prema pjesnikovoj: "U dobru se ne ponesi, u zlu se ne poništi".

Uzmimo kao primjer danas sve učestaliji slučaj da netko izgubi posao i završi na burzi rada. Bez ikakve sumnje, težak udarac, pogotovo ako taj čovjek ili ta žena imaju i svoju obitelj. Najčešće ljudi tada počnu zdvajati, a ponekad posegnu i za svojim životom. Sigurno bi mudrije bilo, a kršćanstvo to posebno ističe - posebno u ovo vazmeno vrijeme kad su učenici pomislili da su ostali bez posla jer im je Učitelj bio ugrabljen – sublimirati ove osjećaje i nevolju pretvoriti u novu šansu.

Za Julija Cezara pričaju da je jednom, u svojoj osvajalačkoj prepotenciji, brodom pristao i uz afričko kopno. Odlučio se hitno iskrcati na obalu, zajedno s momčadi koja ga je pratila. No, u silnoj žurbi da i ostale povuče što prije za sobom, spotakne se i spljošta na zemlju. Praznovjerna pratnja stane prestrašena šaputati. To je loš predznak, "malum omen", kako se latinski kaže, zao znak koji ne najavljuje ništa dobro. A znate li kako se Cezar izvukao, čak i sjajno snašao? Raširio je ruke i glasno uskliknuo: "Amplector te Africa" - "Grlim te Afriko!" i time osjećaj klonulosti i obeshrabrenja kod ostalih pretvorio u poticaj na hrabrost i akciju. Cijela je četa prihvatila povik, a Cezar iz nezgode skovao krilaticu koja ga je dovela do uspjeha.

Tako su mnogi poznati i veliki ljudi baš u neprilikama i nevoljama života dokazali stvaralačku vedrinu i radosnom izdržljivošću došli do uspjeha, jer tko se bori u mukama, žanje pobjedu u radosti. Dante je svoje remek-djelo "Božanstvenu komediju" pisao u progonstvu, boreći se s bijedom da ne izgladni. Schiller je svoje poznate drame pisao na bolesničkoj postelji. Mozart je svoj "Requiem" skladao na samrti.

* * *

Ima ipak dosta nesporazuma kad je govor o radosnoj preobrazbi svakodnevnih nevolja. Kaže jedna njemačka poslovica: "Kupljene radosti se čovjek brzo zasiti. I: Tko na pogrešnom mjestu traži radost, kući se vraća s tugom." Baš ovo liturgijsko vrijeme o Uskrsu upozorava, one koji to žele i hoće, da slijede put radosti na koji ukazuje Učitelj, koji na oproštaju s učenicima oporučno obećava: "Srce će vam se radovati i radosti neće vam nitko uzeti." To je radost srca, radost koja se ne improvizira, radost koja ima duboke korijene, radost koja se stječe ustrajnim vježbanjem duha. Radost koja preplavljuje srce i nakon odlaska najdražeg prijatelja.

Obični smrtnici ipak radije nastoje kupiti radost negdje drugdje, na izvoru koji brzo presahne, na krivome mjestu. Pogledajmo samo način zabave većine današnjih mladih, ali i starijih ljudi. Možda je najzorniji primjer baš protekli karneval koji se kao čičak priljubio uz korizmu. Ljudi su se veselili, zabavljali, palili dežurne "krivce" i u bučnom ritmu plesali do ponoći. Ovogodišnji karneval – baš njegov završni čin – doživio sam u Splitu. S prozora samostana sv. Frane promatrao sam povorku zakrabuljenih spodoba koje su pratile čak dva "krnja" i vodile na lomaču. A potom, do ponoći tam-tam glazba gotovo bez izmjene ritma, sve do kasne noći. Kiša je doduše oslabila učinak, ali neki su izdržali do ponoći. A potom, sva ta radost i zabava – u zaborav, do iduće godine.

Takva improvizirana radost kratkog je daha. Toga su bili svjesni i mnogi studenti, sve tamo od srednjovjekovnih vremena, pa do danas, kad su u svoju himnu "Gaudeamus igitur" uvrstili početne stihove: "U veselju živimo /dok smo jošte mladi, / jer kad divna mladost prođe, /pa nam kruta starost dođe, /shrvat će nas jadi…", da bi ovo slatko-gorko raspoloženje začinili zaključnom strofom: "Tugu mi ne volimo, /nek je nosi đavo… / U veselju i bez jada / nek nam klikće duša mlada. /To je naše pravo!"

Radost je sunčana zraka iz koje izvire životna snaga. Sunčane zrake, reče netko zgodno, tjeraju plijesan, mekšaju gnjiloću, raščišćuju zagušljivi zrak. Plemenito veselje ne daje doći niskim nagonima do riječi. A pravo govoreći, budimo iskreni, mi rijetko mislimo na takve poruke. Oni koji su to dublje shvaćali i proživljavali, znali su ižarivati radost i vedrinu oko sebe i u sebi.

* * *

Ima i u Crkvi onih koji smatraju da je radost obećana tek u onom životu, a da joj u ovome vremenu nema mjesta. Što se toga tiče, kršćanin se ne bi trebao nimalo plašiti konkurencije izvana, jer nikome ne pripada monopol sreće i radosti u ovom životu. To je onda tek surogat istinske radosti i veselja, koji možda nudi trenutak osjetilne naslade, stisak snopa "zdrave" valute ili pak svečano uručenje uspješne diplome za daljnju karijeru. To su samo sitni fragmenti zadovoljstva, tek prolazne mrvice radosti koja traje jako kratko.

Što je to onda istinsko veselje? Čudno je i začuđujuće koliko sve nesporazuma i neshvaćanja ima i s obzirom na ovu sintagmu. Jednima je to i danas, kao uostalom i u prošlosti, radost i veselje koje ispunjava srce kad je glava mamurna od vina, da ne spomenemo teže oblike opijanja, drugima je to kavana zadimljena da u njoj ne raspoznaješ sugovornika, trećima je to kolektivna euforija kad im omiljeni sportaši uguraju loptu u mrežu…

Mladi danas najčešće veselje i radost traže u disko-klubovima, gdje se uz bučnu glazbu prepuštaju zaboravu od svakidašnjih briga. Ne mislim time stigmatizirati svoje vrijeme. To uostalom i nije samo značajka naših dana. Već je stari rimski mudrac Seneka prijekorno govorio o ljudima "koji zamjenjuju dužnost dana i noći, ljudima kojima mamurnost od prijašnjeg dana istom drugi dan navečer izlazi iz očiju".

Ništa dakle novo pod suncem. Samo je dobro zapamtiti što je Salvijan, jedan drugi rimski mislilac, kao grobni spomenik i zlokobnu najavu zapisao nad rimskim carstvom koje je upravo nestajalo: "Nadvladala nas je jedino naša nećudorednost."

* * *

Umjesto ovih i ovakvih žalopojki lakoumnosti, netipičnih za kršćane u ovo vazmeno vrijeme, okrenimo se radije lijepom obećanju Učitelja, koji nas hrabri i obećava ispuniti vedrinom i radošću koji proizlaze iz nasljedovanja njegova primjera da nakon teških i napornih muka - od Getsemanija do Golgote - slijede radosna obećanja uskrsne stvarnosti.

Vježbanje duha je zaista veliki napor, ali i jedino pravo jamstvo da se strmim usponom dolazi do radosti i vedrine, koje neće nitko oduzeti, ni u ovome a još manje u onom životu. Kaže jedna finska izreka: "Radosnom čovjeku svaka trava je cvijet, a tužnom čovjeku svaki je cvijet travka." Proljeće koje se upravo budi, i uskrsno vrijeme koje baš sada počinje, pre-usmjeruju naš pogled s obilne trave na šaroliko cvijeće i podsjećaju da se do istinske radosti dolazi tek mukotrpnim vježbanjem. Radost, ona prava i dugotrajna, nije plod improvizacije jednoga trenutka, već izdanak jednog procesa koji počinje u savjesti a završava u srcu.

 


© 1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s