Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Crkvene teme
 
Treba li Crkvi celibat?

Piše: Nikola Šantek
 
Jesu li celibat i zlostavljanja povezani?

Ovih se dana u medijima isticala i povlačila jedna riječ bitno usmjerena na našu crkvenu stvarnost i svakodne-vicu - celibat. Nažalost, poticaj za njezino toliko glasno spominjanje i napad na ono što ona izriče došao je zbog ružnih događaja koji su užasnuli svakog onog koji imalo drži do ljudskosti, bio on vjernik ili nevjernik. Zbog toga, ali i zbog velikih novinskih natpisa, čovjek može lako doći u sumnju treba li Crkvi celibat? No, budući da osim crkve-nih glasila nijedan drugi medij nije izrekao ništa pozitivno o celibatu, ne bi li se s pravom bilo bolje pitati zašto je toliko važno stvoriti dojam da je celibat bolesno stanje čovjeka, zašto je važno govoriti protiv celibata, a ne u njegovu korist? Kome zapravo smeta celibat? Nemaju li u svemu tome golemi interes protivnici Crkve koji uz pomoć medijskih "spin doktora" zlurado povezuju u jedinstvenu cjelinu bolesna djela nekih koji su trebali živjeti u celibatu i divnu baštinu Crkve koja usmjeruje one koji su prihvatili Božji poziv da se u potpunosti predaju u službu Bogu i bližnjima. Jesu li napadi na celibat samo hir nekih koji bit celibata ne razumiju ili su oni zaista smišljeni kako bi ljude zbunili i na sve moguće načine unakazili Crkvu?

Kako celibat vidi i živi Crkva?

Ustanova celibata u Katoličkoj crkvi imala je svoj dugi razvoj i nije odmah bila onakvom kakva je prisutna u današnje vrijeme. Temelj življenja u takvom stanju smijemo tražiti u Isusovom životu budući da je on sam živio bez žene posvećujući se tako bližnjima i ukazujući na bogatstvo takvog života. Međutim, to isto nikada nije postavio kao preduvjet pri izboru dvanaestorice, a niti kasnije apostoli za one koje su postavljali na čelo prve kršćanske zajednice. Kako su godine prolazile, uvidjelo se da je ipak bolje kada ljudi žive u celibatu. Tako su već u prvo vrijeme Crkve kršćanski askete i monasi zbog mogućnosti većeg predanja Bogu živjeli u osamljenosti, a sv. Augustin je već u IV. stoljeću iznio svoje razmišljanje da se celibat ne bi trebao ograničiti samo na monahe, nego se treba proširiti i na prezbitere. Norma koja je nakon njega postala pravilo u Zapadnoj Crkvi propisala je da samo neoženjeni muškarci mogu biti ređeni za svećenike. Provođenje takve odluke nije bilo lako, no odredba o celibatu potvrđivana je još mnogo puta iza njegova života, napose u vrijeme grgurske reforme krajem XI. stoljeća. 1123. godine odlukom Lateranskog koncila celibat je postao obveza za sve klerike: "Svećenicima, đakonima ili subđakonima u potpunosti zabranjujemo zajednički život s priležnicama i suprugama i zajedničko stanovanje s drugim ženama". Problem se ipak u potpunosti nije riješio. Sudionici Tridentskog sabora bili su svjesni problema povezanih s celibatom svećenstva, stoga je sabor uveo neke reforme kako bi potaknuo osnivanje sjemeništa za odgoj i naobrazbu svećenika. Veliki pečat i strogost u trajnom životu u celibatu dao je tek Zakonik kanonskog prava iz 1918. godine, koji je svećeničke prijestupe protiv celibata izjednačio sa svetogrđima, dok je Zakonik iz 1983. godine odredio da ne smije biti pripušten ređenju onaj koji nije po propisanom obredu javno pred Bogom i pred Crkvom preuzeo obvezu celibata. Ipak na II. Vatikanskom koncilu Crkva je odškrinula vrata oženjenim muškarcima ustanovljenjem trajnog đakonata, iako je đakonat prvi stupanj svećeništva. Samo nekoliko godina nakon te odredbe enciklikom "Svećenički celibat" iz 1967. godine papa Pavao VI. naglašava važnost životnog poziva u celibatu i poučava da po celibatu svećenik raste u posvećenju i ljubavi prema Bogu i bližnjemu dok je pravu bit shvaćanja celibata u ovo naše vrijeme ocrtao papa Ivan Pavao II. u svom apostolskom pismu Mulieris Dignitatem iz 1988. godine: "Celibat radi kraljevstva Božjeg nije samo izbor slobodne odluke koju je donio čovjek, nego i posebni dar milosti dane od Boga, koji poziva određenog čovjeka da u životu ispuni celibat. Iako je to kao posebni znak dolaska kraljevstva Božjeg, on u isto vrijeme pomaže da se sve snage duše i tijela u ovom zemaljskom i vremenitom životu posvete jedino i samo eshatološkom kraljevstvu".

Kako mediji žele prikazati celibat?

Iako u normalnim okolnostima ne bi trebalo uopće spominjati razloge koji idu u prilog celibatu, široki repertoar naslova u domaćim i stranim dnevnim tiskovinama i ostalim medijima prikazao je da ljudi koji pišu o zaista važnim temama za Crkvu i društvo nemaju širinu naobrazbe, kulturu i temelj za realno pisanje o tom "problemu". Posebno mi se u sjećanje urezao jedan od (su)ludih naslova koji je ovih dana osvanuo u dnevnom tisku: "Papa brani celibat, ali Crkva će ga možda ukinuti za pedeset godina". Kad je ovakav naslov, što očekivati od samog članka koji prepričava članak utjecajnoga talijanskog lista koji govori "kako se na ukidanju celibata radi u velikoj tajnosti. Ukidanje celibata 'značilo bi pravu revoluciju' te pretpostavlja kako će biti vrlo osjetljivo odluku obznaniti javnosti. Zbog toga se predviđa kako će do ukidanja celibata doći tek za 50 godina". Glupost nad glupostima. Najtužnije je u svemu što je ovaj naslov stajao iznad teksta koji je potpisao jedan od najutjecajnijih hrvatskih novinara koji piše o temama Katoličke crkve. A gdje su onda drugi? Što očekivati tek od njih? Usmjerenje je uvijek isto – ocrni, gazi, uništi. Ocrniš li bit, lako ćeš uništiti ono što želiš. A što se želi uništiti? Prije svega moralna vertikala svećeništva. Ako ljudi nemaju vjere u Boga i povjerenja u svećenike neće više znati što je dobro, a što je grijeh. Moći će lako prihvatiti onu sotonsku: čini sve što želiš. Događa se također i ono što smo doživjeli u našem prošlom ratu. Sve se kao usmjeruje na pojedinca i na pojedinačnu krivnju, a s druge se strane krivnja želi prebaciti na "zapovjednu odgovornost". Time se želi osuditi sami Papa kako bi svi kršćani bili krivi za sve. U takvom razvoju situacije lako bi se mogla tražiti i Papina ostavka i izvrgnuti Crkvu raznim manipulacijama, a sve "u ime pravde i pravednosti" ili kako se do nedavno govorilo u našim krajevima, "u ime naroda".

Da ne bi sve ostalo samo na kritici, spomenut ću ovdje tekst gđe Ružice Cigler koja je u svojoj kolumni ukratko opisala suludo mahnitanje medija u zlobnom ocrnjivanju Crkve: "Slušam i gledam na TV-u Georga Ratzingera, brata pape Benedikta, koji odgovara da ništa ne zna o zlostavljanju u crkvenom zboru u njemačkom Regensburgu, a odmah potom ide izjava jednog Nijemca koji prepričava i pokazuje kako ga je sam Georg Ratzinger potezao za uho i kosu kad je kao klinac bio nemiran. Na tu bi se izjavu "poštovani gledatelji" valjda trebali sablazniti, dići od televizora, glasno protestirati, možda i nešto ružno reći. Netko je tako zasigurno i postupio, a meni se kao "poštovanoj gledateljici" pred očima stvorila slika iz osnovnoškolskih dana kada su zločesti dečki (cure su uvijek bile dobre) od učitelja redovito bili kažnjavani laganim potezanjem za uho i, moram vam reći, nikome se ništa nije dogodilo. Svi smo stekli zvanja, radili i radimo pošteno svoj posao, nemamo traume iz školskih klupa, nego se naših nestašnosti pri susretu itekako rado sjećamo".

U današnjem svijetu, posebno u medijima sve se može prikazati kako tko želi. Čini se da nije bitno što je istina, što koristi čovjeku i svijetu kako bi nam svima bilo bolje, nego od čega ću imati koristi, što će prodati medij. Bili mi za ili protiv celibata važno je biti objektivan i iskren. Nama kojima je istina važna trebamo se uvijek voditi onom: istina će vas osloboditi.

 


© 1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s