Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Svećenička godina
 
Biskup "Zaljeva svetaca"

Razgovarao: Ivan Bradarić
 
Kotorski biskup, Mons. Ilija Janjić

Mons. Ilija Janjić rođen je 20. rujna 1944. godine u Vidovicama u Bosanskoj Posavini, od oca Ante i majke Jele kao njihovo prvo dijete. U rodnom mjestu završio je šest razreda osnovne škole, a sedmi i osmi razred u Orašju. U sjeme-nište kao pitomac Kotorske biskupije primljen je u petnaestoj godini života 1959. god. Prve dvije gimnazijske godine proveo je u Pazinu, a druge dvije u Du-brovniku, gdje je 1963. godine maturirao. Visoku teološku školu završio je u Splitu i nakon desetog semestra zaređen je za svećenika 29. lipnja 1969. godine u Splitu. Župničku službu obavljao je u župama Muo, Škaljari, Gornjem Stolivu, Budvi, Pr-čanju i u Herceg Novom. Imenovanje za biskupa zateklo ga je kao kanonika Stolnog kaptola i dekana u Herceg Novom 11. ožujka 1996., a posvećen je za biskupa kotorskog 27. travnja iste godine u Kotoru. (Podaci preuzeti sa službene stranice Kotorske biskupije)

Preuzvišeni, rođeni ste u Bosanskoj Posavini, a danas ste biskup u Crnoj Gori, kako vas je životni put odveo tako daleko?

Mogu slobodno reći da se Providnost sa mnom poigrala. Prije 51 godinu Kotorska biskupija je zaista bila daleko od moga rodnog kraja, od moje Bosanske Posavine, ali je u Perastu na službi bila moja tetka, časna sestra Euzebija, u tadašnjem domu staraca. Znala je za želju moga mladenačkog srca da želim postati svećenik. Budući da sam 7. i 8. razred osmogo-dišnje škole pohađao u Orašju, koji je od Vidovica bio udaljen 8 kilometara, bez autobusne veze, bez auta, pa čak i bez bicikla, bio sam primoran svaki dan prijeći pješice 16 kilometara, što je utjecalo na moj osrednji uspjeh u školi. Nadbiskupija u Sarajevu je imala i previše svećeničkih kandidata pa je imala stroži kriterij za prijam u sjemenište. Moja je tetka u razgovoru s tadašnjim administratorom Kotorske biskupije, mons. Gracijom Ivanovićem, iznijela moju želju da postanem svećenik. Odmah sam bio primljen kao njegov sjemeništarac te poslan na gimnaziju u srce Istre, u Pazinu.

Biskup ste drevne Kotorske biskupije, gdje se kršćanstvo ukorijenilo već od prvih stoljeća. No, s druge strane, ta je biskupija danas jedna od najmanjih (ili najmanja) u Crkvi u Hrvata. Kako Vi gledate ove dvije stvarnosti?

Kotorska biskupija ima dugu i prebogatu povijest, spominje se već 491. godine. Iako najmanja, okićena je kulturnim blagom kao malo koja biskupija u Crkvi u Hrvata. Hvala Bogu, želimo sačuvati ovo malo stado. Ipak, nismo doživjeli povijest rodnoga kraja sv. Augustina iz Sjeverne Afrike. Važno je da svoju budućnost gledamo – živeći što kvalitetnije životom Evanđelja, što znači biti u povezanosti s Bogom, ponositi se svojim identitetom i poštivati ostale s kojima živimo na ovim prostorima.

Molim Vas, predstavite nam svoju biskupiju...

Kotorska biskupija se proteže na uskom primorskom pojasu, koji na sjeveru graniči s Mostarskom odnosno Dubrovačkom biskupijom, a na jugu s Barskom nadbiskupijom. Na tom uskom primorskom prostoru od 120 km dužine, ukupne površine 674 km2, živi oko 80.000 stanovnika, od kojih je katolika svega 10.000. Većinsko stanovništvo vjerujućih pripada Pravoslavnoj crkvi. Sjedište Biskupije je u Kotoru već od V. stoljeća, a biskupiju čine 24 župe u četiri dekanata. Sa mnom je u službi 15 svećenika, od kojih su dvojica redovnici. U biskupiji djeluje i trideset časnih sestara, koje su na službama uglavnom u bolnicama. Biskupija je u baštinu naslijedila oko 140 crkava, župnih kuća i samostana, što predstavlja veliki broj u odnosu na broj vjernika i svećenika.

Boka Kotorska nazvana je "Zaljev svetaca". Stoga je Vaša biskupija oaza svetosti. Recite nam nešto o svecima Boke iako su neki od njih poznati i po cijelome svijetu.

Preopširno bi bilo iznositi životopise miljenika Boke (Sv. Leopolda, Bl. Gracija, Bl. Ozane, Službenice Božje Ane Marije Marović).

Svim čitateljima Veritasa poznat je duhovni gorostas svetosti Sveti Leopold Bogdan Mandić, rođen u Herceg Novom 1866. godine, zaređen za svećenika u Veneciji 1890. godine. Umro je u Padovi 1942. godine, proglašen je blaženim 1976. godine, a svetim 1983. godine. Pun Božjega duha bio je prijatelj svakog čovjeka koji je došao k njemu da ga u sakramentu sv. ispovijedi oslobodi spona grijeha.

Možda je manje poznat bl. Gracija, rodom iz mjesta Muo, 2 kilometra udaljenog od Kotora. Svjetlo dana je ugledao 1438. godine. Do tridesete godine bio je ribar i žuljevima vlastitih ruku zarađivao je kruh svagdašnji. U tridesetoj godini zaželi poći u svijet stopama svojih susjeda iz mjesta Dobrote i Prčanja. I u prvom odredištu svoga pomorskog života u Veneciji čuo je propovijed o. Šimuna iz Camarena o prolaznosti svega. Nastupa nova stranica njegova života. Pavao, a tek će kasnije dobiti ime Gracija, kao znak Božje milosti, odluči posvetiti se Bogu. Prije ulaska u samostan, jedva dobiva blagoslov svojih roditelja, jer Pavao je bio jedinac i trebao je biti desna ruka roditeljima. Nakon bla-goslova roditelja Pavao odlazi sav sretan u samostan na brdo Ortone kod Padove. Dobiva ime Gracija (Milost) i kao časni brat posvećuje se Bogu. Malo se zna da je bl. Gracija hrvatski blaženik Euharistije. Na to nas podsjeća oltarna slika na oltaru župne crkve na Muo, gdje se nalaze posmrtni ostaci Blaženika. Poznato je da je bl. Gracija služio kod sv. mise gdje je doživljavao duhovne slasti i radosti. Jednom mu poglavar samostana kaže: "Gracija, danas ne možeš ministrirati, moraš poći u vrt raditi". Poglavar kao da želi iskušati Gracijevu poslušnost, no Gracija bez prigovora izvršava poglavarevu naredbu. Kada je bio trenutak podizanja, Gracija iako nije čuo zvono u crkvi, pokleknuo bi, jer je znao da po riječima svećenika dolazi sam Bog na oltar. Gracija se u svojoj pobožnosti klanjao Presvetome i kad je u vrtu radio. Milost je dar, to je Božji odgovor kojim odgovara na naše molitve. Za Gracija je to viđenje da se otvara zid crkve gdje on vidi svećenika na oltaru kako u rukama drži maloga Isusa.

Blažena Ozana je blaženica koja nas upućuje Kristu patniku, Kristu raspetome. Rođena je u Relezima 1493. godine, a kao trećoredica dominikanskog reda umrla je u Kotoru 1565. godine u svojoj isposničkoj ćeliji, koja je bila uz crkvu sv. Pavla. Danas se njezini posmrtni ostaci čuvaju u crkvi Sv. Marije Koleđate u Kotoru.

Službenica Božja Ana Marija Marović je rođena u Veneciji 1815. godine od pobožnih roditelja iz Dobrote kod Kotora. Njezino životno djelo je osnivanje redovničke družbe čija je karizma bila spašavanje posrnulih djevojaka. Umrla je na glasu svetosti 1887. godine u Veneciji. Godine 1993. završen je proces za njezinu beatifikaciju, a 2007. godine izdan je dekret o njezinim herojskim krepostima. S radošću očekujemo njezino skoro proglašenje blaženom.

Slike i razglednice Kotorskoga zaljeva su zadivljujuće. Znamo ipak da se u prošlosti nije lako živjelo u tim krajevima. Čini se da ta ljepota prirode i okoliša te borba za život uzdižu čovjeka prema Bogu da u njega stavlja svoje pouzdanje. Je li i to jedan od razloga ove svetosti?

Svojim pitanjem zaokružujete ljepotu Boke. Već sam spomenuo kulturno blago Kotorske biskupije. Održana je i izložba u Zagrebu u Galeriji "Klovićevi dvori" početkom godine, gdje su se posjetitelji mogli osvjedočiti u ljepotu kulture koju je iznjedrila prošlost Boke. Spomenuti miljenici Boke zrače ljepotu svetosti. A priroda Boke njezine prirodne ljepote. Nevjerojatan je sklad Božjeg stvaranja vidljiv u Boki, gdje brda postaju spoj morskih dubina i plavetnila neba. Boka je lijepa i onda kada oblaci snivaju svoje sne po vrhovima planina. Predivna je Boka i zimi kada je snijeg do pola planine, a more mirno preslikava brda u svojoj dubini. Navedene ljepote siguran su put k onoj apsolutnoj ljepoti, k našem dragom Bogu, što su i duhovni velikani Boke osjetili u svojoj ljepoti duše.

Koliko je "Zaljev svetaca" u hodočasničkom smislu danas posjećen? Što vjernici mogu sve posjetiti i vidjeti? Da li dolaze hodočasnici i izletnici iz Hrvatske i što to vama domaćima znači?

Ono što Zaljev svetaca skriva u svojim "njedrima" nije otkriveno kod većine naših sunarod-njaka. Jednom sam prigodom u nekoliko riječi hrvatskim ravnateljima škola rekao da im je sveta dužnost današnji naraštaj mladih dovesti u Boku. Lijepo je otići u razne europske gradove, ali je itekako važno upoznati blago svoga naroda koji živi u Crnoj Gori. Mogu slobodno reći da se posljednjih godina povećao interes za upoznavanje Boke. Pa samim time učestala su hodočašća iz Hrvatske. Svojim zalaganjem svećenici u Boki mnogo čine za hodočasnike. Na otoku Gospe od Škrpjela uz upoznavanje postanka otoka, uz upoznavanje umjetničkih slika hrvatskog slikara Tripa Kokolje, i uz upoznavanje ostalih dragocjenosti, vodiči znaju razviti kateheze što je u ovim našim prostorima specifičan pastoralni rad. Postoji i unaprijed pripremljen trodnevni program obilaska znamenitosti Kotorske biskupije za hodočasnike iz Hrvatske.

Nezaobilazna hodočasnička mjesta su, Kotor i katedrala sv. Tripuna, majka svih crkva Kotorske biskupije, Herceg Novi, rodno mjesto sv. Leopolda, Muo, rodno mjesto bl. Gracija, otok Gospe od Škrpjela, biser zaljeva, i druga ništa manje interesantna mjesta u Boki. Dolazak naših sunarodnjaka iz Hrvatske na teritorij Kotorske biskupije je za nas itekako važan. U prvom redu osjećamo da nismo sami, da su uz nas i s nama naša braća po vjeri i krvi. Treba izreći priznanje da današnja Vlada Crne Gore želi stvoriti ozračje vjerske i nacionalne slobode gdje će se svatko sa svojim dičiti, a sve oko sebe poštivati. Hodočašća su i naš doprinos tom cilju.

Svećenička je godina na izmaku. Kako ste Vi razumjeli i primili poziv Svetoga Oca da se ova godina posveti svećenicima i razmišljanju o svećeništvu?

Kao živi organizam Crkve i ova mjesna kotorska Crkva je u dubokoj povezanosti sa Svetim Ocem Benediktom XVI. I ova mjesna Crkva osjeća sve pritiske sa strane medija, koji žele rastočiti zdravu srčiku toka organizma. Veoma je znakovito što je Sveti Otac proglasio Svećeničku godinu u kojoj bi svećenici trebali obnoviti svoja obećanja što su ih dali na dan svoga svećeničkog ređenja. Sigurno je da je želja Sv. Oca bila da se svećenici podsjećajući se na svoja obećanja potaknu na predaniji trud u svome pastoralnom radu i daju doprinos izgrađivanju svojih mjesnih Crkava. Na poziv Svetog Oca i moji su svećenici ove godine nizom duhovnih obnova poticani na iskorak u tom pravcu. Posve je jasno da su danas svećenici svuda u svijetu pod izuzetno oštrim povećalom. Ali tako je i prije znalo biti.

Sjećam se da je još prije 40 godina administrator Kotorske biskupije, don Gracija Ivanović, govorio ovako. Zapravo, pitao je nas, mlade svećenike, koliko je Krist imao apostola? Naš odgovor je bio jasan: dvanaest. Koliko je iz te izvorne grupe pogazilo ono što je Krist govorio i što su sve vidjeli da je on učinio? Odgovor je ponovno bio jasan: jedan. Uzmimo danas za primjer samo 120 svećenika. Koliko ima grupa po 12? Ima ih 10. Jesu li ove grupe bolje od one izvorne? Dopustite da u nogometnom žargonu iz svake grupe bude po jedan koji će sve pogaziti što je obećao na svom svećeničkom ređenju i koji će se valjati u svom blatu. Deset grupa po jedan, to je njih deset. Žalosno, Crkva je gotova. Odgovor je: Ma nije gotova! Ostalo je njih 110 koji su pozitivni, koji neće dati da Crkva, koja je na kamenu, propadne. Današnja Crkva ima oko 400.000 svećenika. Koliko bi tu bilo grupa po 12? Koliko bi se tu trebao pripustiti onaj nogometni žargon? Kako povezati ovo razmišljanje sa današnjim stanjem, odgovor neka dragi čitatelji daju sami.

Naš časopis Vam zahvaljuje za darovano vrijeme i želi Vam da hrabro vodite povjereno Vam stado malo.

 


© 1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s