Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
U povodu
 
Mučeniče Kristov jeruzalemski!

Piše: Nikola Mate Roščić
 
Uz 40. obljetnicu proglašenja svetim Nikole Tavilića

Ravno prije 40 godina, 21. lipnja 1970. godine, papa Pavao VI. svečano je proglasio svetim Nikolu Tavilića i trojicu njegovih drugova koji su podnijeli mučeničku smrt u Jeruzalemu davne 1391. godine. Bilo je to u bazilici sv. Petra u Vatikanu uz brojno sudjelovanje hrvatskih hodočasnika iz domovine i iseljeništva.

Taj značajan povijesni događaj, kao sudionik i očevidac, prikladno je opisao naš o. Ivon Ćuk (Yves Ivonides) u knjizi Mučenik iz Krešimirova grada (Veritas, Zagreb, 3. izd. 2008., str. 57-64). Svoje dojmove ovako je zapisao: "Ovo je bio čas kad mi se činilo da iz grobova ustaju milijunske žrtve, kad su sve povijesne rijeke prolivene krvi jednog mučeničkog naroda skrenule svoje tokove i u ovoj bazilici pronašle svoje ušće. Sve te žrtve bile su nevidljivo prisutne zajedno s na-ma, da čuju priznanje, tako teško postig-nuto, od Neba i od svijeta. Jer Nikola je postao simbolom, jedan plamen stoljetnih požara, jedan svjetionik koji je osvijetlio do sada svijetu nepoznatu i mračnu puči-nu naše sudbine, vrijednosti i bogatstva. I tu je sva snaga ovog trenutka, sva plaća za velike napore, bitna ljepota nezaboravnog događaja… Ovdje je jedan narod, često oklevetan, doživio svoju apologiju, iskupljenje od nepravedno imputiranih krivnja. Zaista, neocjenjivo velik trenutak."

Prisjećanja

I meni su u mislima i srcu još uvijek svježe uspomene na taj značajan događaj koji sam izbliza pratio i doživio, aktivno sudjelujući u pripremama, napose u nekoliko emisija Radio-Vatikana, a na sam dan proglašenja kao onaj koji je za hrvatske slušatelje prenosio svetu misu iz Vatikanske bazilike sv. Petra zajedno sa fra Kerubinom Josipom Barbarićem. Bio je to važan povijesni događaj za Crkvu i Narod Hrvata. Dakako, ni to nije moglo biti bez usputnih i neiz-bježnih odraza i implikacija, napose stoga što se taj događaj zbio u političkom kontekstu tadašnjega komunističkog režima, što je i to bilo diplomatskom sastavnicom nove "istočne politike" Vatikana, pos-ljedica "Protokola" između Vatikana i Jugoslavije iz 1966., odraz tadanje crkvene i društvene situacije koja je bila u previranjima i traženju nekih novih putova, popratnica ponovne uspostave diplomatskih odnosa Jugoslavije i Vatikana (1970.). Na neki način to je bila uvertira za Titov pohod Vatikanu u proljeće 1971. kao i zalog za održavanje međunarodnoga Mariološkog i Marijanskog kongresa u Zagrebu i Mariji Bistrici iste 1971. godine. Jednom riječju, politički promatrano, bio je to nekakav znak "Hrvatskog proljeća" koje će se, nažalost, oktroirano prekinuti u Karađorđevu krajem 1971. kad je prognano, osuđeno, kažnjeno na desetine tisuća Hrvata. Značajan je taj događaj i za pitanja hrvatske emigracije koja je u tome uvelike sudjelovala, ali i "u rukavicama" prešućena i marginalizirana. Upravo radi velikog broja iseljenih Hrvata jugoslavenske tajne službe radile su na izbijanju provokacija preko ubačenih agenata da bi se stvorio nekakav incident, ali u tome nisu uspjeli. Mnogo je pretrpio postulator msgr. Krešimir Zorić, koji nigdje nije smio javno nastupiti. Domovinska proslava i zahvala za proglašenje svetim održana je u Šibeniku krajem rujna iste godine. Čini se kao da je sve to već palo u dubok zaborav pod neumitnim kotačima brisanja povijesnog sjećanja. Otud i činjenica da u vjerničkom narodu, vjerskoj svijesti i kulturi, kao i u nosivim crkvenim programima u cjelini Crkve među Hrvatima, zamjećujemo preslab prijem i utjecaj naših novoproglašenih svetaca i blaženika: Nikole Tavilića, Marka Križevčanina, Leopolda Mandića, Alojzija Stepinca, Ivana Merza, Marije Petković…

Još o Taviliću

Život i životni put sv. Nikole Tavilića, oslo-nom na raspoložive pouzdane podatke, svediv je na tek nekoliko sigurnih, odnos-no dostupnih, biografskih činjenica. Rođen je oko 1340. u Šibeniku kao izdanak stare gradske (plemićke) obitelji koja se u svim dokumentima uvijek navodi kao Tavileus ili Tavileo, dakle Tavilić (usp.: J. Kolanović/J. Barbarić, Šibenski Diplomatorij, Šibenik 1986.). Govor o njegovu podrijetlu iz Veli-ma, pokraj Bribira, spada u neutemeljene povijesne nebuloze, koje su dovele i do alteracije njegova prezimena u Tavelić (kao da je izdanak talijanske obitelji Ta-velli koja se u Šibeniku pojavljuje istom 1656.! Usp.: F. A. Galvani, Il Re d'armi di Sebenico, Venezia, 1884., str. 198-199). Građansko-plemićka obitelj Tavilić izumrla je u Šibeniku nakon strašne kuge 1649. Mladi Nikola kao "dijak" zacijelo je ušao u šibenski samostan sv. Frane, gdje je dobio prvo obrazovanje. Bogoslovne nauke je pohađao negdje u Italiji, po svoj prilici u kolegiju u Asizu, gradu sv. Franje Asiškoga. Samo nekoliko godina nakon povratka u rodni kraj i zavičajnu redovničku zajednicu Nikola odlazi u Bosnu. Tu će djelovati kroz dvanaest godina. Potom se dragovoljno opredjeljuje za Svetu Zemlju da bi misionarski djelovao među muslimanima. Godine 1391., 14. studenoga, zajedno s još trojicom drugova podnosi mučeništvo usred Jeruzalema, na trgu pred glavnom Omarovom džamijom. Vijest o tome kao i opis događaja poslani su na papinski dvor u Avignonu, Vrhovnoj upravi Reda Male braće u Rim te u njegov šibenski samostan sv. Frane. Valjalo bi u cijelosti prevesti i objelodaniti ta izvješća o njegovoj mučeničkoj smrti.

Put do svetosti

Povijest procesa za proglašenje svetim Nikole Tavilića bila je veoma složena i dugotrajna. Poznato je, naime, da je jedino mjesto u kojem se tijekom stoljeća održao spomen na Nikolu bio Šibenik, odnosno crkva i samostan sv. Frane u Šibeniku. S obzirom na javno štovanje i povijesnu memoriju, ustanovljeno je: "Prije potvrde javnog štovanja 1898. ne znamo da li se igdje drugdje na svijetu javno štovao osim u samostanu i crkvi sv. Frane u Šibeniku. To je zaključak i Povijesne sekcije pri Svetom zboru obreda u Rimu koja se trudila da stvar temeljito ispita" (Yves Ivonides, Mučenik iz Krešimirova grada, str. 49). Velikim zauzimanjem šibenskog biskupa Antuna Josipa Fosca 1880. pokrenut je dijecezanski proces za odobrenje javnog štovanja i to na temelju činjenice o postojanju spomena i štovanja od pamtivijeka u Šibeniku. Papa Leon XIII. godine 1890. odobrava štovanje u Šibenskoj biskupiji i Provinciji franjevaca konventualaca sv. Jeronima u Dalmaciji. Tu će dozvolu isti papa, 6. lipnja 1898., proširiti na sav Franjevački red, pa se to smatra i proglašenjem blaženim. Godine 1937. ta se dozvola širi na sve biskupije u ondašnjoj Jugoslaviji.

Zadnje pripreme

Rasplamsaj zanimanja i zaživljavanje štovanja Nikole Tavilića naglo raste u razdoblju od 1931. do 1941. Treba se prisjetiti velikih pregalaca iz tog razdoblja za proglašenje svetim našeg Šibenčanina: šibenski povjesničar don Krsto Stošić, o. Bernardin Polonijo i niz franjevaca konventualaca iz šibenskog samostana, o. Ante Crnica, revnosni dr. Josip Andrić i cijelo Svetojeronimsko društvo na čelu s Petrom Grgecom, a nadasve zagrebački nadbiskup bl. Alojzije Stepinac. Zahvaljujući toj velikoj poduzetnosti u Hrvatskoj, godine 1939. postulator Reda franjevaca konventualaca koji je do tada vodio kauzu za proglašenje svetim Nikole Tavilića, prepušta to hrvatskom episkopatu koji za postulatora imenuje msgr. Juraja Madjerca, rektora Zavoda sv. Jeronima u Rimu, a nakon njegove smrti (1957.) to će biti msgr. Krešimir Zorić. U tom razdoblju kipar i medaljar Ivo Kerdić izrađuje oltar i reljef našeg blaženika koji će biti postavljen u Jeruzalemu, a posvetu će obaviti bl. Alojzije Stepinac, prigodom hrvatskog hodočašća u Svetu Zemlju 1937. godine. Diljem Hrvatske grade se crkve i podižu oltari u čast našega mučenika. Tako je po želji bl. Alojzija Stepinca u Zagrebu izgrađena župna crkva u Kustošiji i posvećena našem mučeniku. Prigodom velikoga hrvatskog hodočašća u Rim 1939. nadbiskup Stepinac u ime svih biskupa moli od pape kanonizaciju, što je tadašnji novoizabrani papa Pio XII. prihvatio.

Svečano proglašenje trebalo se dogoditi 1941. kao kruna velikoga hrvatskog jubileja, kojim se željela obilježiti 1300. obljetnica prvih veza Hrvatske sa Svetom Stolicom. Ratne nedaće koje su uslijedile osujetile su i tu veliku jubilarnu proslavu kao i proglašenje svetim našeg mučenika Nikole.

Proglašenje svetim

Nakon II. svjetskog rata i komunističkog režima koji je zavladao našim prostorima, rad na kanonizaciji našeg mučenika odvija se uglavnom u Rimu. O. Dominik Mandić u Rimu dogotovljuje stručnu studiju o muče-ništvu bl. Nikole i drugova (Documenta Martyrii B. Nicolai Tavelić et Sociorum eiusdem Ord. Min., Roma, 1958.). To će biti predložak za Povijesnu sekciju Kon-gregacije za obrede koja izrađuju Izvješće o mučeništvu Nikole Tavilića (Positio super martyrio Beati Tavelić, Sectio Historica, n. 112, Rim 1961.). "Svih sedamnaest sa-vjetnika složni su u tvrdnji da se bl. Nikola Tavilić i njegova tri druga u apostolatu i smrti, povijesno mogu smatrati pravim herojima vjere". Tijekom održavanja II. Vatikanskog sabora, naši biskupi pismom od 14. studenoga 1963., usrdno mole pa-pu Pavla VI. za kanonizaciju našeg muče-nika. To su učinili i mnogi drugi inozemni biskupi i crkveni veledostojnici. Treba posebno istaknuti pismo i molbu kustosa Svete Zemlje fra Alfreda Polidorija, od 8. kolovoza 1960.; pismo generala Reda franjevaca konventualaca fra Bazilija Heisera, od 26. prosinca 1962.; Pismo šibenskog biskupa msgr. Josipa Arnerića, od 9. veljače 1967. Godine 1966. kardinal Giobbe, general Reda franjevaca konventualaca i vikar Reda OFM predaju papi molbu da se izda dekret o potvrđenom mučeništvu Nikole i drugova. Nakon svih nedaća, odgoda i zapreka, uslijedila je konačno svečana kanonizacija u bazilici sv. Petra u Vatikanu, koju je obavio papa Pavao VI. 21. lipnja 1970. godine.

Šibenski samostan i crkva sv. Frane u kojoj se sačuvao neprekinuti spomen i štovanje našeg mučenika, gdje se nalaze rukopisni dokumenti o njegovu mučeništvu u Jeruzalemu te najstariji likovni prikaz našeg sveca, proglašeni su "prvim i glavnim svetištem blaženog Nikole Tavilića". To je svojim dekretom br. 1541 od 1. travnja 1941. učinio šibenski biskup fra dr. Jeronim Mileta, a potvrdio sabor naših biskupa na zasjedanju 24. do 26. rujna 1970.

 


© 1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s