Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Moje mišljenje
 
Sjetva i žetva

Piše: Marijan Križić (marijankrizic@gmail.com)
 
Izlazak (iz krize)

Rast proizvodnje u nekim segmentima, zaposlenosti, pa i porast potrošnje, kao opći pokazatelj optimizma, ukazuju da polako, ali sigurno izlazimo iz krize, koja nas je kao dio globalnoga procesa zahvatila.

Unatoč tome, neprekidno smo zapljuskivani crnim ocjenama i procjenama, koji se poput golemih i snažnih valova, neumorno i sustavno navaljuju na pleća običnog čovjeka, kojega, ionako, svakodnevne životne brige i strahovi učiniše krhkim i lomnim poput trske. Većina tih briga, na ovaj ili onaj način, ima svoje uporište i opravdanje. Štoviše, preko mnogih od njih ne smije se prijeći, a za neka se pitanja, u okvirima svojih mogućnosti treba i zalagati. Međutim, nije dobro kad se stvarni događaji preuveličavaju i iskrivljuju do mjere koja dovodi do općega stanja beznađa i apatije. Pravo je pitanje što se želi i kome može koristiti kada se gotovo svaki događaj pretvara u veliki problem i slučaj.

Hrvatska je u prošlom stoljeću prošla niz dramatičnih i tragičnih događanja, koje su ostavile duboke brazgotine na njezinu društvenom i duhovnom tkivu. Bez vjere čovjek teško može pronaći smisao u toj patnji. Goleme ratne i poratne žrtve, migracije, i sve promjene koje je nametnuo komunistički totalitarizam proizvele su promjene koje je danas jednostavno nemoguće zanemariti. Unatoč takvom, temeljitom preoravanju i razaranju hrvatskog nacionalnog tkiva, ostalo je sjeme iz kojega je iznikla samostalna hrvatska država. Kao vjernici možemo vjerovati da je mučeništvo nevinih žrtava, iznjedrilo dar neovisne hrvatske države. Baš onako, kao se rađala i prva Crkva. Međutim uza sve ono plemenito, rastao je i korov na hrvatskoj njivi.

Isus u jednoj prispodobi ne dopušta da se čupa kukolj i ljulj, da se ne bi tako počupala i pšenica, nego neka sve raste do svojega zrenja. Čini se da je i ljulj sazrio i da njegove gorke plodove sada kušamo. Ali i to se moralo dogoditi "da se otkriju namisli srdaca".

S druge strane, Hrvatska na svojemu povijesnom putu kojim je krenula prije dvadeset godina, već žanje žetvu onih nastojanja i žrtava zbog koji se izborila kao važan čimbenik u suvremenom svijetu. Sjećamo se kad je američki državni tajnik James Baker u lipnju 1991., tijekom posjeta Beogradu, podupro opstanak Jugoslavije.

Sve to osokolilo je Miloševića, koji je u toj državi imao sve poluge vlasti da ostvari svoj monstruozni plan.

U međuvremenu Hrvatska je izborila neovisnost. Povratkom svojem europskom identitetu (vraćanje naziva zagrebačkom kinu Europa, koje se u komunističkoj Jugoslaviji zvalo Balkan, dobra je ilustracija te nove orijentacije) Hrvatska malo pomalo postaje neizbježan čimbenik u ovom dijelu Europe. Dolaskom pak nove političke garniture 2000. Hrvatska je izgubila korak s ostalim zemljama nekadašnjega komunističkog bloka, koje su još u svibnju 2004. ušle u Europsku uniju. U Hrvatskoj je, naprotiv, skupom u Mimari, u studenom 2000. trasirana nova-stara politika povratka na tzv. Zapadni Balkan.

Nova hrvatska vlast početkom 2004. otpočinje mukotrpan proces povratka svojoj euroatlantskoj orijentaciji. Dosta se samo sjetiti tzv. avisa, kandidature za članstvo u EU i svih onih prepreka koje su nam postavljane. Koliko god neki postupci na tom putu izazivali nedoumica, Hrvatska se tijekom posljednjih šest godina uspjela nametnuti kao važan geopolitički faktor u ovom dijelu Europe.

Dolazak predsjednika Georgea Busha u Zagreb u travnju 2008., i govor koji je održao ispred crkve sv. Marka, bilo je jasno priznanje da Hrvatska više nije neželjeno dijete suvremenoga svjetskog poretka. Dolaskom Baracka Obame na vlast, neki su možda, preslikavajući hrvatsku političku matricu, očekivali i promjenu američke vanjske politike, pa tako i promjenu odnosa prema Hrvatskoj. Pokazalo se, međutim, da je prvi hrvatski predsjednik bio u pravu kada je rekao da u Americi, kao i u ostalim stabilnim demokratskim zemljama, postoje strateški državni i nacionalni interesi koje niti jedna politička stranka ne dovodi u pitanje. Čini se da je Hrvatska izuzetak, jer su hrvatski komunisti u Jugoslaviji prošli višestruka čišćenja dok se nije iskristalizirao čvrst jugo-unitaristički soj, koji se, izgleda, i danas žilavo drži.

Dakle, na tragu jasnih nacionalnih i strateških interesa sadašnja američka administracija nastavlja čvrstu suradnju s Hrvatskom i glavni je hrvatski odvjetnik u haaškim topničkim pripetavanjima. Očito sada žanjemo ono što smo sijali posljednjih godina. Stoga, unatoč svim obeshrabrujućim oslikavanjima naše stvarnosti, imamo razloga vjerovati u budućnost. Kao vjernici možemo iščitati znakove vremena. Uspostava samostalne hrvatske države u prijelomnom trenutku svjetske povijesti sigurno nije hir slučaja, niti se Bog kockao. Naprotiv, imamo razloga vjerovati da nas je izveo i poveo na put i da za nas ima svoj plan. A to što prolazimo i kroz tjesnac i pustoš, ali i kroz plodne doline, samo je zakonitost puta u Obećanu zemlju.

 


© 1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s