Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Prigodno
 
Dnevnik jednog hodočasnika
 
Kroz tamnu noć u svjetlo jutra

Piše: Vladimir Vidović
 

Hodočašće je jedna od najrasprostra-njenijih pojava u duhovnoj povijesti ljuds-kog roda, vrsta osobne pobožnosti kojom se želimo približiti Bogu, biti nešto više u intimnom zajedništvu s njime. Sama riječ govori "hoditi k Bogu" i "častiti Boga". Hodočašće je putovanje na kojem nismo sami. Putovanje tijekom kojeg susrećemo druge ljude, druge osobe koje su se zaputile istim putem, čiji je cilj identičan našem. Kao dio rijeke naroda u pokretu putujemo k svome cilju. To nas razlikuje od običnih turista lutalica koji hodaju bez cilja. Kao što se i naše životno putovanje razlikuje od onih koji život provode u skitnji, koji lutaju bez smisla, bez ideala, bez vjere i bez cilja.

Hodočastio sam svetome Antunu, ali doslovce hodočastio. Od mjesta Camposampiero preko Arcelle do padovanske bazilike – 25 kilometara pješice. Cjelonoćno pješačenje, putovima svetoga Antuna. Ovo hodočašće organiziraju padovanski fratri u spomen na posljednje hodočašće koje je učinio sv. Antun. Kada je osjetio da mu se bliži kraj, da mu se smiješi sestrica smrt, zamolio je svoju subraću da ga otprate do Padove da tamo umre.

Činjenica da se dio puta ide pješice i to noću – ispunjava me posebnom radošću. Oni koji me bolje poznaju, čudili su se što sam se odlučio na ovo hodočašće. I to s pravom. Jer pripadam onoj kategoriji ljudi kojima sportska strana baš i nije jača.

23.00 - Camposampiero

U Camposampiero smo došli za vrijeme euharistijskog klanjanja. Obišavši svetište i pomolivši se krenuli smo točno u 23.30 sata. Pješice. Put u noć, put kroz noć. Pun simbolike bio je taj polazak malo prije pola noći. Ponoć je prijelomni vremenski trenutak zatvorenog kruga, dovršenoga jednoga vremenskog isječka, kad su kazaljke sata usmjerene prema gore. Ponoć je i svojevrstan prag preko kojega kročimo u drugi dan, u novi početak, ostavljajući iza sebe prošlost. Činimo svoj prvi korak na putu u grad Sveca.

1.10 sati – S Marijom na putu

Cijelo hodočašće bilo je podijeljeno u pet etapa. Na svakoj etapi zastali smo na trenutak. Bilo je potrebno malo predahnuti. Odmoriti se. Ali i pomoliti se. Ova prva etapa prošla je vrlo brzo. Noge su još bile odmorne. Duh još uvijek jak. Volja čvrsta. Ovdje smo se posebno molili za Marijin zagovor. Kao simbol ovoga odmora dobili smo krunicu. Nakon tridesetak minuta molitvenog predaha krećemo dalje. U noć. Čas putujemo poljima, čas asfaltom, odjednom smo uz neku rijeku. Čujemo veseli kreket žaba. U tišini mrkle noći čuje se žamor tisuću mladih hodočasnika koji svojom molitvom prekidaju ovu prohladnu padovansku noć. Razmišljam o ovome hodu kao o svome vlastitom životu. Zar nije ovaj hod simbol moga osobnoga životnoga hoda ovdje u vremenu do vječnosti? Zar nije ova noć, simbol svih mojih slabosti, patnji i tame, svih mojih grijeha koje sam počinio živeći ovdje? Zar nije ova noć simbol svega onoga lošega? Takve i slične misli prožimaju mi glavu dok tiho izgovaram po tko zna koju Zdravomariju.

3.00 sata - Campodarsego

Dosad je sve išlo nekako glatko, veselo smo koračali, molili, pjevali i zahvaljivali Bogu. Ali nekako sada nastaju lagani problemi. Cipele žuljaju, noge su umorne i teške. Raspitujemo se međusobno kada će sljedeća pauza. Ugledali smo veliku crkvu i silno se obradovali. Vidimo da križ koji je na početku procesije ulazi u crkvu i napokon smo odahnuli. Predah je tu.

Ulazimo u crkvu, sada nam je itekako potreban odmor. Započinjemo molitveni program. Nakon molitve organizatori nas obavještavaju da su nam ljubazni domaćini pripremili malu okrepu. Topli čaj i fino talijansko pecivo i više su nego dobrodošli u ovoj situaciji.

3.45 – Negdje na padovanskim poljima

Okrijepljeni duhovno i tjelesno krećemo dalje. I sada nastaju problemi. Cipele odjednom postaju tijesne.

Tiho žuborenje rijeke pored koje prolazi-mo više ne donosi mir, a cvrčci koji nas prate svojim pjevom počinju nervirati. Što je to? Dolazim u napast da odustanem. Mislim, pa što je to meni trebalo? Gluha noć. Neka čudna jeza uvlači se u srce. A najgori osjećaj je sumnja. Kada čovjek počne sumnjati – postaje mu još teže. U takvom raspoloženju osvrćem se oko sebe i vidim da su i drugi umorni, da i drugima oko mene nije lako. U tome nalazim smirenje. Počinjem se još intenzivnije moliti. Razmišljam dalje o svom životu, povlačim određene paralele. Shvaćam da u trenutcima kada ja više ne mogu, kada čovjek više ne može sam, kada mu nisu dostatne njegove vlastite snage, da se tada treba još više pouzdati u Božju Providnost.

Negdje oko pola pet dolazimo do četvrte postaje. Razmišljamo o siromasima, kao uspomenu na ovo razmatranje dobivamo kruh sv. Antuna, svojevrsni podsjetnik da postoje potrebniji od nas.

Prikazujem ovu noć za sve one noći koje sam potrošio u beskorisnim i ispraznim razgovorima koje sam uludo proveo. Ovo je sveta noć. Molim svetog Antuna za zagovor. Sada, više nego ikada, potrebna mi je njegova pomoć.

6.30 sati – "Vidim moga Gospodina"

Najteži dio cijeloga puta bio je pri kraju. Tada nadljudskim naporima, više se oslanjajući na Božju pomoć nego na vlastite snage, uspijevam svladati zadnji dio putovanja. Dolazimo u Arcellu u rano jutro. Hodam praznim ulicama, i shvaćam da je cilj blizu. Iscrpljen do kraja, sa žuljevima na nogama i umorom u tijelu, ali s velikom radošću u srcu, ulazim u svetiš-te. Tu je dvosatni odmor. Obavljamo pobožnost, obred preminuća svetoga Antuna, a nakon toga slijedi doručak i mali predah pred veliko finale.

Arcella je danas predgrađe Padove, tako da je bazilika Svetoga Antuna relativno blizu. Nakon odmora krećemo u pobjedonosni ulazak u Padovu. Osjećao sam se tako ponosno.

9.00 sati – Cilj je osvojen

Možda će se nekome činiti da ovo i nije baš tako veliko djelo po sebi, da 25 kilometara nisu ništa. Slažem se, nekome je to malo. Meni je bilo i previše. Ali kada sam ovome hodočašću dao jednu dublju dimenziju, onu duhovnu, tek tada je ono dobilo svoj pravi smisao. Privučen sam na ovo hodočašće s nakanom i vjerom da molitvom na grobu, doticajem s njegovim zemnim ostacima, primim djelić snage svetoga Antuna, ojačam svoju vjeru, nadvladam svoje slabosti, te da po zagovoru nasljedujem primjer njegova života i osjetim pomoć Božjeg milosrđa.

Dok sjedim u padovanskom parku Prato della Valle razmišljam o protekloj noći i cjelokupnom hodočašću, ponosan što sam postigao jednu malu pobjedu nad samim sobom.

Padovansko sunce postaje sve jače, a ja tonem u lagani san sretan i zadovoljan.

 


© 1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s