Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Pedagog u obitelji
 
Hiperaktivno dijete

Piše: Mara Čović, pedagog
 
Poremećaj pažnje i ponašanja kod djece

Danas se mnoga djeca opisuju kao "hi-peraktivna" i čini se da je ovaj izraz pos-tao jako popularan. No, ako je vaše dijete živahno, puno energije, u pokretu, brblja-vo, znatiželjno, to još uvijek ne znači da je hiperaktivno, tj. da ima poremećaj pažnje - hiperaktivni poremećaj (popular-na skraćenica ADHD dolazi od engleskog naziva Attention deficit/hyperactivity dis-order).

Slaganje s okolinom neizmjerno je važan dio čovjekova života. Djeca koja su nemir-na, koja imaju problema s koncentracijom i vrlo naglo reagiraju, mogu imati mnoge poteškoće u svakodnevnom životu. Ovo može otežati uspostavljanje kvalitetnih odnosa s vršnjacima i odraslima, ali i snalaženje u situacijama u kojima se očekuje pridržavanje pravila (npr. vrtić, škola).

Hiperaktivno dijete često ima malo prijatelja i bolno je svjesno svoje izoliranosti i odbačenosti. Njegova impulzivnost i naglost mogu odbijati djecu ali i odrasle. Upravo zbog toga često se dogodi da odrasli takvo dijete ne razumiju pa mu ne pruže pomoć i podršku koje su mu potrebne.

Marko je učenik 3. razreda. Živi u peteročlanoj obitelji sa dva starija brata. Markovi problemi su nastali upisom u prvi razred. Nije pohađao ni jednu predškolsku ustanovu, te je susret sa grupom djece u razredu doživio vrlo frustrirajuće. Učiteljica je brzo uočila Markove poteškoće: glasno i brzo priča, ne može dugo sjediti na jednom mjestu, teško se koncentrira na zadani zadatak, kratku pažnju posvećuje igri, brzo mijenja aktivnost i često plače kad ne može dobiti ono što želi. Učiteljica i pedagoginja su upoznali roditelje s Markovim poteškoćama, nakon čega su roditelji priznali da imaju slične poteškoće s Markom i kod kuće.

Tko je hiperaktivno dijete?

ADHD (attention deficit/hiperactivity disorder) je skraćeni naziv za čitav niz ponašanja koja nazivamo poremećaj pažnje i hiperaktivni poremećaj. Odnosi se na skupinu raznih simptoma koji najčešće obuhvaćaju smetnje pažnje, praćene nemirom i impulzivnošću. ADHD nije samo faza koju će dijete prerasti, nije uzrokovan roditeljskim neuspjehom u odgoju, niti je znak djetetove "zločestoće". To je stvarni, biološki uvjetovan poremećaj. Izvor je zabrinutosti roditelja i nastavnika, a najviše samog djeteta kod kojeg je uočena hiperaktivnost.

Evo nekih ponašanja karakterističnih za djecu koja imaju probleme na ova tri područja.

Dijete koje ima problema na području (hiper)aktivnosti:
• Često trese rukama i nogama, vrpolji se, previja, meškolji.
• Često ustaje u situacijama kada se očekuje da sjedi na mjestu (npr. u školi).
• Pretjerano trči, skače ili se penje u situacijama u kojima to nije prikladno.
• Teško mu je da se tiho i mirno igra.
• Ponaša se "kao da ga pokreće motor".
• Često pretjerano puno priča.
• Glasno (puno viče, pjeva, priča...).
• Stalno je u pokretu, "u pogonu".
• Okreće se i vrpolji na stolici.
• Lako se uzbudi.
• Naglo poseže za predmetima.
• Stalno manipulira predmetima, igračkama.
• Ima teškoća ako se treba mirno igrati ili baviti nečim.
• Nemirno je.
• Neumorno je.

Hiperaktivno dijete u obitelji

Dijete s poremećajem pažnje i hiperaktivnosti može imati teškoće u odnosima s članovima obitelji. Često se događa da su roditelji već "sve" metode isprobali, osjećaju se neuspješnima i umornima. Čak i u najbrižnijim obiteljima s hiperaktivnim djetetom, međusobni odnosi često su opterećeni napetošću.

Jedan od primarnih problema u odnosu roditelj-hiperaktivno dijete je sukob vezan uz neposluh, koji može biti posljedica nepažnje ali i roditeljskog nerazumijevanja.

Uz komunikacijske probleme, hiperaktivno dijete često razvija osjećaj nepravde tj. osjećaj da ga se tretira po pravilima koja vidi kao nepravedna te prekomjerno ograničavajuća zbog nakupljenog stresa, srdžbe i osjećaja bespomoćnosti. Roditelji često na djetetovo ponašanje reagiraju ljutito i neprimjereno, što za posljedicu ima još veći prkos djeteta, koji rezultira sve strožim roditeljskim komentarima, odbacivanjem, kaznama. Stvara se zatvoreni krug, koji rezultira neprekidnim svađama, borbama ili nagovaranjem i "podmićivanjem" djeteta.

Stalno pričanje, buka, uništavanje stvari u kući, skakanje, česti pozivi u školu - bilo zbog neprimjerenog ponašanja ili zbog loših ocjena, vrlo su česti scenarij obitelji u kojoj odrasta hiperaktivno dijete. Ponekad su i sami roditelji odbačeni od strane svoje šire obitelji ili prijatelja, jer je ponašanje njihova djeteta dovelo do toga da ih se ne poziva na razna društvena okupljanja i događaje.

Mnogi roditelji hiperaktivnog djeteta imaju kronični osjećaj nesposobnosti, nesigurnosti i stresa, uz osjećaj beznađa i bespomoćnosti koji dominira u odnosu s djetetom. Roditelji koji ne znaju o kakvom se poremećaju radi skloni su ponašanje djeteta proglasiti zločestim ili neposlušnim, nazvati ga napadom na njihov autoritet, prkosom i slično, i onda reagiraju iz takvog stava neprimjerenim metodama kao što je vikanje, vrijeđanje ili batine.

S druge strane, neki roditelji djetetovo ponašanje procjenjuju kroz vlastitu krivnju, kao nešto za što su isključivo oni odgovorni pa se počinju osjećati loše, ponekad pretjerano popuštaju djetetu i ne postavljaju granice. Problem krivnje i odgovornosti kao i sam poremećaj vrlo često su izvor sukoba ne samo između roditelja i djeteta nego i između roditelja.

Kako roditelji mogu pomoći?

Važno je znati da se ponašanje djeteta ne može promijeniti "preko noći". Neka ponašanja je usvajalo i izgrađivalo godinama. Potrebno je vrijeme da bi se opažale promjene i nerealno je očekivati brze pomake.

Vrlo često se događa da djeca u početku pružaju veliki otpor promjenama, novim pravilima, te se događa da broj nepoželjnih ponašanja poraste. Međutim, uz ustrajnost i dosljednost roditelja, ponašanje djeteta će se mijenjati u pozitivnom smjeru, a roditelji će imati realnija očekivanja.

Da bi to postigli, roditeljima mogu pomoći sljedeći savjeti.

1. Postavite si pitanje: "Što želim vidjeti kod djeteta umjesto sadašnjeg ponašanja?" (npr. da ne tuče mlađu sestru). Zatim strpljivo podučavajte dijete takvom ponašanju.

2. Hiperaktivna djeca najčešće ne reagiraju na kaznu na uobičajen način te često ono što roditelj smatra kaznom, za dijete je nagrada (npr. majka prekida rad u kuhinji i dolazi vikati, čime je posvetila djetetu pažnju). Zato je vrlo bitno da pratite učinak odabranog ponašanja i procijenite je li nešto kazna ili nagrada za dijete.

3. Ignorirajte kad god je moguće djetetovo neadekvatno ponašanje, ali zaista budite sigurni da takvim ponašanjem neće doći do fizičkog ugrožavanja djeteta (npr. ne obazirite se ako dijete pleše po sobi ili skače po svom krevetu…).

4. Budite svjesni vlastitog ponašanja jer djeca uče imitirajući ponašanje odraslih. Roditelj koji ne želi da mu dijete viče, a istovremeno sam viče na dijete, neće postići željeni efekt.

5. Dijete uči iz svakoga vašeg pokreta i svake vaše riječi. Zato je važno da vaše upute djetetu uvijek budu jasne, jednostavne i razumljive, kako bi iz njih moglo zaključiti što od njega očekujete. Ako već imate dobra iskustva s nekim uputama i riječima, koristite se njima i dalje i nemojte ih mijenjati. Budite jasni i određeni tako da dodatno ne zbunjujete dijete. Vaše riječi, "prekini" ili "budi dobar", mogu dijete zbuniti, jer ne zna što pod tim mislite i što zapravo želite.

U situacijama učenja poželjnog ponašanja važno je da roditelji budu pozitivno orijentirani, da prate, poučavaju i nagrađuju dijete.

Kako?

Neka pohvala slijedi neposredno nakon poželjnog ponašanja (npr: "Hvala ti što si mi ponio torbu").

Pohvalu povežite s konkretnim ponašanjem (npr.: "Super mi je kako si pospremio igračke na policu.") Neka je pohvala konkretna i specifična.

Pohvaljujte dijete smiješkom, pogledom, riječima.

Uz riječi pomilujte, zagrlite, poljubite dijete.

Pohvalite dijete svaki put kada se primjereno ponaša, nemojte čuvati pohvale samo za savršeno ponašanje.

Koristite se pohvalom svaki put kada uočite ponašanje koje želite potaknuti.

Pohvaljujte dijete pred drugima!

Dragi roditelji, ako sumnjate da je vaše dijete hiperaktivno, potražite pomoć stručnih suradnika odmah u prvom razredu, kako bi problem bio dijagnosticiran, praćen i pod kontrolom nastavnika koji rade s djetetom.

Vidite dijete takvim kakvo ono jest! Time ćete mu pružiti najvažniju osnovu za životnu sreću i odrastanje.

Osim toga:

Razvijajte samopoštovanje kod djeteta.
Pružite djetetu rutinu, strukturu i predvidivost.
Pružite mu mogućnost da sudjeluje u obiteljskim poslovima.
Jasno komunicirajte s djetetom.
Imajte realistična očekivanja.
Magični trenutak pohvale.

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s