Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Misije
 
Moja Afrika

Piše: Zlatko Vlahek
 
Zambija – zemlja s osmijehom

Afrika je oduvijek bila izazov mnogima koji su barem malo otvoreni za "drukčijost", ne želeći je mijenjati ili stavljati u mjerila koja nisu njezina, već poštujući je onakvu kakva jest. Prve su asocijacije koje nam padaju na pamet kad se čuje riječ Afrika: šuma, divljina, divlje životinje (slonovi, žirafe, zebre...), brojna djeca, siromaštvo, teška ekonomska stituacija, glad ... Neke su točne, a neke nisu!

Kada sam se odlučio za sudjelovanje u programu mi-sijskog iskustva, bio sam upozoren da se asocijacija, predodžbi a posebno predrasuda treba kloniti. Najbo-lje ih je potpuno ukloniti, izbrisati, te dopustiti da se osobno upozna. Jednako kao što je i sa svakom novom osobom koju upoznajemo.

Iskustvo misija

Posljednjih godina generalna kurija franjevaca kon-ventualaca u organizaciji internacionalnog kolegija Seraphicum nudi studentima, fratrima dotičnog kole-gija, mogućnost misijskog iskustva. Proteklih godina ovaj je projekt, nazvan Missione insieme, ostvaren u Gani i Meksiku, a ove godine je bila predložena Zambija. Projekt se sastoji od tri dijela. Prvi je teoretsko-formativni dio, tijekom akademske godine; drugi je praktični dio - u zemlji misija, a treći dio je podjela iskustava napisana i predstavljena na DVD, što će pomoći budućim polaznicima kolegija Seraphicum u formaciji. Dakle, glavni cilj ovog projekta nije priprema budućih misionara, već, uz misijsko iskustvo, upoznati djelovanje fratara, dotičnu kulturu, narod drugačiji od europskog.

Srce Afrike

Zambija je smještena u središtu južne Afrike, to je zemlja u sporom ekonomskom i gospodarskom razvoju. Iako je, kao država, neovisna od 1964., još uvijek je jedna od zemalja u kojoj modernizacija i razvitak sporo i teško doživljavaju procvat. Franjevci konventualci su u ovu zemlju došli daleke 1931. godine, u sjevernu provinciju Zambije, Copperbelt. Danas je ovdje samostalna zambijska provincija koja ima 90-ak fratara. Obišli smo veći broj samostana (Lusaka, Kapiri Mposhi, Ndola, Solwezi, St. Francis, Mwinilunga, Ikelenge, Lwao, St. Kalemba, Garneton, Kitwe) kako u gradskim, tako i u ruralnim područijma. Vrlo često u manjim sredinama su samostani najprije bile nastambe fratara, koji su gradeći crkvu i samostan zapravo utemeljili novo selo. Uz crkvu, vrlo često su pristune ambulante i bolnice, koje i danas vode časne sestre ili fratri. Nastale su iz kršćanskog suosjećanja prema potrebitima, a malo pomalo su se razvijale da bi iz njih nastala sela, pa čak i mjesta.

Gostoljubivost posvuda

Najzanimljivija iskustva doživio sam u selima ruralnih područja. Vjerojatno jer se ona daleko više razlikuju od gradskog, nama sličnog načina života. U tim dijelovima Zambije (npr. Ikelenge) ljudi žive u malim selima smještenim u dubinama golemih šuma. To su sela koja nemaju struje, po vodu moraju ići na zdenac ili na rijeku, nemaju telefon... Ući u njihovo selo, znači ući u jedan stari način života, nama nepoznat. Dodir s takvim svijetom produbljuje brojna pitanja i čuđenja, te nam osvješćuje kakve blago-dati mi uživamo. Teško je uopće zamisliti život na način na koji ga oni žive; u šumskim selima je vrijeme gotovo stalo, gdje se malo što može promijeniti. Doći do tih sela čak i automobilom predstavlja teškoće, jer su šumske ceste u teškom stanju. Jedno od tih tipičnih šumskih sela ima otprilike pet kuća, gdje živi nekoliko obitelji (svaka zambijska obitelj ima barem šestero djece). Kućice u kojima žive napravljene su od blata, pokrivene slamom, prosječnih dimenzija 4x2. Ostaje mi i dalje tajna kako jedna osmeročlana obitelj može živjeti u tako malom prostoru. Sve odiše jednostavnošću, ali velikom gostoljubivošću, što je jedno od glavnih karakteristika Zambijaca. U koju god crkvu smo došli, u bilo kojem selu se zaustavili, svaka osoba bi nas došla pozdraviti, pružajući ruku s blagim naklonom i velikim osmijehom. Susret s ljudima i zajedničko sudjelovanje u radovima i poslovima bila je prilika upoznati tu afričku "drukčijost", različitost, koja se očituje u načinu razmišljanja, radu, pravilima života, vremenu. Sve je to drugačije nego li kod nas.

Sudjelujući u radovima i poslovima zajedno sa Zambijcima često sam ostao začuđen, iznenađen različitim načinom razmišljanja, doživljavanja stvari i osoba, zaključcima i rješenjima... U tom susretu kultura, civilizacija, mentaliteta, javljaju se brojna pitanja s čuđenjem, a odgovaranjem na ta pitanja daju mi se saznanja koja me obogaćuju i proširuju vidike gledišta. Činjenica je da se vlastita kultura, zemlja, narod i osobitosti jasnije uviđaju u susretu ili uspoređivanju s drugom, daleko drugačijom kulturom, narodom, zemljom. Zambijska i hrvatska kultura, te način življenja tih dviju zemalja u velikom su razmaku.

Dva primjera

Gledajući na proživljeno iskustvo, smatram da najbolje dočaravaju onu "drukčijost" razmišljanja, pogleda, življenja ovi redci koje sam ispisao u svoj dnevnik za vrijeme afričkoga iskustva.

St. Francis mission je udaljeno od grada Solwezija 60 km. Nije tako daleko, koliko je teško doći do tamo. Cesta, ako se može nazvati cesta, nema asfalta, prepuna je rupa, zbog kojih se mora sporo voziti. Mogao bih je nazvati našim makadamom, ali smatram da je po kvaliteti niža. U St. Francis mission djeluju trojica fratara, koji se brinu za petnaestak filijalnih kapela raspršenih u šumskim zabitima. Došavši u samostan, fratri su nas ljubazno ugostili a ubrzo nakon toga krenuli smo u obilazak misije. Obišli smo školu i ambulatu. Ti objekti ni po čemu se ne razlikuju od onih već viđenih, prema tome, nisu mi privukli posebnu pažnju. No, malo selo, ili kako ga mještani zovu, četvrt gubavaca, jest. To je bio moj prvi kontakt s osobama oboljelim od te vrste bolesti. Guba je bolest jako stara te se spominje i u Svetom pismu. Osobe koje su oboljele od te bolesti, uvijek su bile izdvajane od ostatka naroda. Tako je bilo i ovdje. Fratri su izgradili ove male kućice, kako bi ti ljudi imali dostojan svršetak života. Guba je bolest od koje počinju polako otpadati dijelovi tijela, počevši od prstiju pa nadalje. Moj ulazak u tu četvrt bio je bezbrižan i radostan. Izašao sam pogođen suosjećanjem, žaljenjem, no iznenađen činjenicom njihove radosti. Dojmio me sustret s jednom starijom ženom koja je vani, ispred kuće kuhala šimu (palentu). Prolazeći pokraj nje, zaustavili smo se da bi je pozdravili. Prvo joj je pristupio župnik, fra Patrick, kojeg je, iz načina pozdravljanja, očito dobro poznavala. Za to vrijeme dok su oni razgovarali, gledao sam njene ruke, šake bez prs-tiju, kojima nas je pozdravljala. Dva puta bi pljesnula šakama, pružila nam desnu ruku (šaku) i ponovno dva puta pljesnula. To je bilo dirljivo. Ja sam bio zadnji kojeg je pozdravila i nakon toga je počela urlikati (to je znak izrazite radosti). Sam naš pozdrav jako ju je obradovao i vidjelo se koliko nam je bila zahvalna. Susret s tom ženom postavio mi je brojna pitanja o smislu života i životnoj sreći. Pozdravili smo je, dok je ona i dalje nastavila urlikati, izražavajući tako svoju radost. Bio sam dirnut tom situacijom, koja me smela, ali i obradovala jer smo joj dali mali tračak svjetla u tom danu. Vidjeli smo i druge osobe, oboljele od te bolesti, ali onako izdaleka, koje smo mahanjem ruke pozdravili. Nakon te četvrti, odšetali smo do jezera, udaljenog otprilike jedan kilometar, kratko smo se zadržali u ljepoti prirode i potom se vratili u samostan, jer je već zalazilo sunce.

Ikelenge

Tog jutra krenuli smo s fra Jamesom u upoznavanje škole za gluhonijemu djecu. Ušli smo u razred. Djeca su baš tada imala test iz matematike (množenje, dijeljenje, oduzimanje i zbrajanje). Učiteljice su časne sestre, misionarke iz Indije. One su specijalizirane za odgoj i izobrazbu gluhonijeme djece, te su nam pokazale školu i objasnile njihov rad. Sveukupno imaju tridesetak djece, a bilo bi i više, da imaju novca. Veći problem su obitelji djece. Naime, roditelji se na neki način srame te djece, te ih drže udaljene od javnosti. Sestre nam govore o problemima na koje nailaze da bi došle do te djece. Roditelji ne dopuštaju pristup toj djeci, već sestre obično saznaju preko susjeda, da određena obitelj ima gluhonijemo dijete. Kad sestre saznaju, posjete tu obitelji i predstave joj mogućnost školovanja djeteta, uz malu naknadu, a ako je obitelj jako siromašna, i besplatno. No, problem je uvijek isti. Roditelji jednostavno ne žele priznati da imaju gluhonijemo dijete jer se srame. Ova djeca koja su u školi, dobila su dopuštenje roditelja, nakon dugo vremena. Prema tradiciji, to dijete je osuđeno na maksimalan rad bez puno kontakta s drugom djecom, u crnoj sjeni obitelji. Sestre stoga potiču sve koji poznaju takvu djecu, da im dojave, kako bi se omogućilo osnovno obrazovanje. U toj školi su sretni tridesetak učenika, no velika većina gluhonijeme djece je još uvijek u dalekim šumskim selima, te vjerojatno nikad neće dobiti onu osnovnu izobrazbu; da se može izraziti, te da ga drugi razumiju i da zna čitati.

Nije lako, svjedoče nam sestre, no roditelji su kasnije jako zahvalni, jer djeca nauče čitati, pisati. Neki čak i progovore. U tom kompleksu škole, djeca uče, spavaju, igraju se. Sve je tu u tom jednostavnom i skromnom ambijentu. No, čaroliju boja daje osmijeh i radost te djece.

Susret sa ženom oboljelom od gube, koja je zračila radošću, ali i okrutnom činjenicom tradicije da su gluhonijema djeca osuđena na neobrazovanje, samo su tračak tog golemog iskustva koje sam doživio u Zambiji.

Radost siromaštva

Ima nekoliko karakteristika koje su jako uočljive i u svakom susretu dolaze do izražaja, stoga bih volio istaknuti one najznačajnije. Prije svega to je veliki broj djece. Zambija je zemlja koja ima polovicu stanovništva mlađu od 15 godina. Svaka zambijska obitelj ima barem šestero dje-ce! Gdje god se čovjek okrene, tu su djeca: na ulici, u šumama, selima, gradovi-ma... Djeca bosih nogu, poderanih prljavih majica, djeca koja trče po cesti za gumom od bicikla. I svi radosni, sretni! Ta radost u siromaštvu i jednostavnosti zadivljuje i dotiče srca nas Europljana. To je druga vrlo izražena karakteristika zambijskog naroda - radost i sreća! Treća karakteristi-ka koju bih volio istaknuti jest gostoljubi-vost i gostoprimstvo. To nije samo zbog toga što smo mi posvećene osobe, već općenito u kulturi i tradiciji njeguje se odnos s ljudima i na to se polaže velika pažnja. Za međusobno druženje, za rodbinu, prijatelje i znance vrijeme se zaustavlja, ne mjere se minute, sati...

Obilazeći samostane, crkve, u susretu s ljudima, rađa mi se utopistička ideja o povezivanju ta dva načina življenja, te dvije zemlje, Zambije i Hrvatske; Afrike i Europe. Čvrsto sam uvjeren da Europa treba Afriku, koliko i Afrika Europu! Kada bi Europa pomogla Africi u modernizaciji i tehnologiji (materijalno), a Afrika pomogla Europi u življenju života u nadi i ra-
dosti (duhovno), tada bi to bila idealna civilizacija 21. stoljeća. Svakako, te su želje nikle iz razmišljanja. No, ne treba odbaciti činjenicu da se mnoge stvari, posebno tradicionalne vrijednosti, mogu naučiti iz ovog iskustva od zambijskog naroda. O svakom danu mogao bih pisati romane i putopise, jer su bogati doživljajima, ljepotama prirode, dojmovima ljudi, koji zrače radošću i vidim da malo-pomalo oblikuju moj život.

 


© 1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s