Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Sjećanja
 
Povijesni trenutak

Priredio: Ivan Penava
 
Razgovori sa sudionicima proglašenja svetim Nikole Tavilića

"U čast Presvetoga i nedjeljivoga Trojstva, za uzvišenje katoličke vjere i napredak kršćanskoga života, vlašću Gospodina našega Isusa Krista, svetih apostola Petra i Pavla i našom vlašću, nakon zrela promišljanja i nakon što smo više puta zazivali božansku pomoć, proglašavamo i priznajemo svetima: Nikolu Tavilića, Deodata iz Ruticinija, Stjepana iz Kunea i Petra iz Narbone. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga."

Ovim svečanim liturgijskim riječima, za vrijeme pontifikalne svete mise u rimskoj bazilici sv. Petra dana 21. lipnja 1970. godine, papa Pavao VI. proglasio je svetim prvoga Hrvata – sv. Nikolu Tavilića. Bio je to događaj nama, mlađim generacijama, potpuno nepoznat i u vrtlogu kasnijih događanja i '71. i '91. potpuno zaboravljen. Danas kada slavimo njegovu 40. obljetnicu, slobodno možemo reći kako je taj događaj bio jedan od izvora svih kasnijih povijesnih događaj u Hrvatskoj.

Proglašenje svetim prvoga Hrvata bila je potvrda vjere nas Hrvata u Isusa Krista, Sina Božjega, po Duhu Svetomu od mrtvih uskrsla i znak našega stoljetnog jedinstva sa svetom rimskom Crkvom. Ove su riječi Svetoga Oca i tisuće stranica dokumenata u procesu kanonizacije sv. Nikole Tavilića otkrile cijelomu svijetu našu pripadnost kršćanskim i, kako to danas kažemo, europskim kulturnim tradicijama. S druge strane, dobro organizirano hrvatsko nacionalno hodočašće na misu kanonizacije bio je nov poticaj buđenju hrvatske kršćanske i narodne svijesti. Tih se dana u Rimu na jednome mjestu našlo preko 15.000 što iseljenih Hrvata i Hrvatica iz cijeloga svijeta, što onih iz svih hrvatskih krajeva tadašnje Jugoslavije.

Očekivalo se da će taj događaj imati velik utjecaj na vjerski život u Hrvatskoj, no ipak valja priznati da se štovanje sv. Nikole Tavilića nije proširilo u našemu narodu. Sa željom da to štovanje opet oživimo i prisjetimo se tih nezaboravnih i povijesnih trenutaka, donosimo vam, dragi čitatelji, svjedočanstva osoba koje su tih dana boravile u Rimu. Njihovi različiti kutovi gledanja neka i u vama stvore jedinstvenu sliku važnosti ovoga događaja.

Sveta misa

Yves Ivonides (fra Ivon Ćuk) iz reportaže u tadašnjemu Veritasu (broj 8/1970)

"Dakako, bilo je ukrućenosti s jedne i mnogo propusta s druge strane, ali sve to nije uopće utjecalo, kako se meni činilo, na veličajnost zbivanja, na događaj – i da se razvijao posve nijem ili bilo na kojem jeziku na svijetu – ne bi ništa izgubio od svoje, gotovo dramatične uzbudljivosti i snage. Duša maloga i onoga većega čo-vjeka duboko i snažno je osjećala, istinski proživljavala svu nutarnju dinamiku, bez obzira na vanjski izraz. Bila je potresena u korijenu. Jer ovo je bio čas kad mi se činilo da iz grobova ustaju milijunske žrtve, kad su sve povijesne rijeke prolivene krvi jed-noga mučeničkoga naroda skrenule svoje tokove i u ovoj bazilici pronašle svoje uš-će. Sve te žrtve bile su nevidljivo prisutne zajedno s nama, da čuju priznanje, tako teško postignuto, od Neba i od svijeta. Jer Nikola je postao simbol, jedan plamen stoljetnih požarâ, jedan svjetionik koji je osvijetlio do sada svijetu nepoznatu i mračnu pučinu naše sudbine, vrijednosti i bogatstva. I tu je sva snaga ovog trenutka, sva plaća za velike napore, bitna ljepota nezaboravnog događaja. (...) Ovdje je jedan narod, često puta oklevetan, doživio svoju apologiju, iskupljenje od nepravedno imputiranih krivnja. Zaista, neocjenjivo velik trenutak. (...)

Jugoslavensku vladu zastupao je Izaslanik pri Svetoj stolici gospodin Vjekoslav Cvrlje. Bio je prisutan i cijeli diplomatski kor akreditiran pri Svetoj stolici s visokim funkcionerima Državnog sekretarijata u Vatikanu, monsinjorom Benellijem i Casarolijem.

Ističem samo zato jer je to 'Osservatore Romano' naveo tri puta, prisutnost gvardijana sa-mostana svetoga Franje u Šibeniku, oca Damjana Glavaša koji je predstavljao starješinu Nikolina samostana. (...)

Misa. Pristupa mnogopoštovani Provincijal braće Trećoredaca i čita Evanđelje na hrvatskom jeziku. U srcu Rima, u prvoj bazilici svijeta, zvonio je zvučan hrvatski govor. A onda je pristupio kardinal Bertol, Prefekt Kongregacije za kauze svetaca i svečano pročitao molbu Svetom Ocu, latinski pa hrvatski (kardinal Bertoli zna hrvatski jer je službovao u nuncijaturi u Beogradu prije drugog svjetskog rata) da Nikolu Tavilića i njegove drugove proglasi svetima. Papa je zatim ustao i izgovorio formulu kanonizacije, kako smo naveli na početku ove reportaže. Buran pljesak i poklici uzdrmali su baziliku. Bio je to izljev stoljećima nagomilane težnje. Kao da se otvorilo Nebo da nam šapne riječ priznanja i udivljenja. A mi smo to tako i shvatili. Jedan narod zahvaljivao je pljeskom i suzama Bogu i njegovu zamjeniku na zemlji. Jer smo, uz Božju slavu, doživjeli i priznanje svoje davne punoljetnosti u Katoličkoj Crkvi."

Doživljaj srednjoškolca

Šimun Penava, prof., tada 16-godišnji gimnazijalac, danas povjesničar

Zašto Vas je kao srednjoškolca zanimalo ovo hodočašće u Rim?

Zanimalo me je jer sam znao da je to prvi hrvatski svetac i početak sloboda u Hrvatskoj. Bio sam tada drugi razred gimnazije u Šidu, a naš nas je župnik, vlč. Ivo Burik, učio istinu o Crkvi i Stepincu. Prije hodo-čašća boravio sam zbog bolesti tri mjeseca u bolnici u Vukovaru. Tamo sam pročitao u Glasu Koncila da se organizira hodočašće za mlade pa sam se prijavio, a doktor mi je dao dopuštenje da smijem ići.

Kakve je dojmove na Vas ostavio vječni grad Rim?

Tada sam prvi put bio u Rimu. Prva je misa bila u Late-ranskoj bazilici, a obišli smo i neke druge crkve i sa-mostane u Rimu. Sjećam se dvorišta Sv. Damasa gdje smo vidjeli papu Pavla VI. Trgovci nisu stigli stavljati svoje suvenire na police kolika je bila navala Hrvata na kupovinu. Kupovale su se male krunice, križevi i privjesci jer toga tada, zbog socijalizma, nije bilo u Hrvatskoj. Kupio sam svojoj sestri katedralu sv. Petra koja svijetli, a uzeo sam i nizozemsku zastavu crven-bijeli-plavi i nosio je cijelo vrijeme.

Posjetili smo i katakombe. Bilo mi je neobično vidjeti kako su Papu poslije mise proglašenja svetim nosili na nosilima da ga svi vide. Prvi put sam vidio da ima toliko redova časnih sestara.

Kakva je bila atmosferam među ljudima?

Ljudi su bili jako uzbuđeni i razdragani. Bila je velika disciplina bez guranja, iako je bilo mno-go naroda. Osjetila se velika radost ljudi. U toj su skupini mnogi znali talijanski pa su nam odmah prevodili. Sve je bilo smireno i dostojanstveno. Sjećam se da smo autobusom prolazili kroz Rim, a netko je kroz prozor u vlaku vidio naše ljude iz Kraljeve Sutjeske i mahali su im. Prepoznali su ih po narodnoj nošnji.

Na Trgu sv. Petra plesali su se plesovi od Šestina do Kraljeve Sutjeske. Prvi je put na jednomu mjestu bilo stotine autobusa od Rijeke do Požege i Subotice. Stariji su ljudi govorili da se prvi put nakon '45. ovdje na jednomu mjestu okupilo toliko Hrvata iz različitih krajeva. Mnogima je to bila prigoda za susret s rodbinom iz Njemačke i Kanade koju zbog rata i komunizma dugo nisu mogli vidjeti.

Sjećam se kako su u Damasovu dvorištu raspravljale dvije Hrvatice o situaciji u Hrvatskoj – jedna iz Kanade, a druga iz Rijeke. Bilo je puno njih iz dijaspore i emigracije. Dijelili su razne letke, a ja sam uzeo onaj na kojemu je bila slika bl. kard. Alojzija Stepinca i na uz nju je pisalo: Stepinac, primas Hrvatske.

Imate li još uvijek tu sliku sa sobom?

Nemam je više. Naime, godinu dana poslije, u jesen '71., pokrenuo sam Inicijativni odbor Matice hrvatske, ogranak Tovarnik, a poslije pada hrvatskoga proljeća milicija je zbog toga napravila premetačinu u mojemu domu i tada su mi je bezrazložno odnijeli.

Hrvatski ispovjednik

fra Alojzije Litrić, tada 32-godišnji doktorand i svećenik u Rimu, a danas na službi u Zagrebu

Na koji ste način sudjelovali u tim velikim slavljima 1970. godine?

Asistirao sam na misi u predvečerje kanonizacije u crkvi Aracoeli na rimskome Kapitoliju gdje je pokopana i posljednja bosanska kraljica Katarina Kosača. Misu je predvodio sarajevski metropolit dr. Smiljan Čekada dok je propovijedao naš o. Damjan Glavaš, gvardijan samostana u Šibeniku, odakle dolazi sv. Nikola Tavilić. Bila je to misa za hodočasnike Hrvate sa svih strana svijeta. Na okupu se našla cijela Hrvatska očekujući povijesni trenutak kanonizacije prvoga hrvatskog sve-ca mučenika. Vidio sam okupljenu Hrvatsku zahvalnu Papi koji je prihvatio ovu kanonizaciju unatoč poteš-koćama, pogotovo političke naravi.

Koje su to bile poteškoće političke naravi?

Hrvatska je kolonija u Rimu bila začuđena stavom poli-tičke vlasti u Beogradu koja je bila protiv kanonizacije. Naime, na jednoj je sjednici kardinalskoga zbora za-ključeno da je bl. Nikola Tavilić mučenik i da se može pristupiti kanonizaciji, a istoga je dana iz Državnoga tajništva došla zapovijed da se sve odgodi. Bio je to ustuk Svete Stolice Beogradu.

Bilo nam je poznato i da je u to vrijeme na jednomu primanju kod jugoslavenskoga amba-sadora u Rimu sudjelovao i jedan hrvatski biskup. U nevezanu razgovoru biskup je upitao ambasadora što misli hoće li uskoro bl. Nikola Tavilić biti kanoniziran. Ambasador je netaktički lanuo: "Dok smo mi na vlasti, neće biti kanoniziran."

Biskup je nakon toga boravio u SAD-u na skupu hrvatskih svećenika misionara i njima to ispričao. Oni su s toga skupa napisali otvoreno pismo svetomu ocu Pavlu VI. u kojemu su mu postavili pitanje: "Recite nam, Sveti Oče, tko kanonizira katoličke svece: Sveti Otac ili Komunistička partija Jugoslavije?" Pismo je kružilo rimskim kongregacijama i stvaralo ozračje nelagode. Nakon ove izjave nespretnoga jugoslavenskog ambasadora papa Pavao VI. je naredio da se pokrenu pripreme za kanonizaciju.

Zbog čega ste Vi tada imenovani samo privremenim ispovjednikom, iako ste imali već položen ispovjednički ispit?

Već duže od sto godina nije bilo hrvatskoga penitancijara u bazilici sv. Petra. Zagrebački nadbiskup Bauer počeo je '20-ih godina postavljati to pitanje iz pastoralnih razloga. Kada se
počelo o tome pisati u novinama i slati se peticije, stiglo je dvaput pismo od Tita da se ne imenuje hrvatskoga ispovjednika u Vatikanu "jer će to hrvatsko iseljeništvo zlorabiti u političke svrhe".

Ne treba se tome čuditi jer se i ministar general našega reda franjevaca konventualaca, fra Alfons Orlich, '30-ih godina, upitan od Svete Stolice što misli o ponovnoj uspostavi službe hrvatskoga ispovjednika u Vatikanu, negativno izrazio jer da ne želi penitencijeriju pretvoriti u politički ring. Tako se i s mojom službom nastojalo odugovlačiti kao i s kanonizacijom sv. Nikole. Naposljetku sam ipak primio tu službu 4. travnja 1971. godine.

Mladi kapelan

fra Augustin Kordić, tada 30-godišnji kapelan u Zagrebu, danas tajnik Provincije sv. Je-ronima

Kako je izgledalo Vaše hodočašće u Rim?

Pa, na putu do Rima stali smo u Raveni gdje nam je p. Celestin opisivao te stare crkve, a u Asizu smo prenoćili. Tu smo drugoga dana slavili i svetu misu na grobu sv. Franje. Cijelim je putem sve bilo nabijeno radošću i ponosom. Kanonizaciju hrvatskoga sveca smo čekali od kada smo mi Hrvati stigli u ove krajeve. Bila je to neopisiva radost. Imao sam kasetofon i pokušavao sam snimiti Papine govore.

Što Vam je ponajviše ostalo u sjećanju?

Sjećam se da nas je petorica svećenika iz Hrvatske provincije imalo čast pričešćivati na toj misi kanonizacije sv. Nikole Tavilića. Bio sam neopisivo radostan na tu vijest, makar me fra Petar Odak probudio u noći prije same mise da bi mi to javio.

Tamo smo sreli i našega p. Benedikta iz Amerike. Raspoloženje ljudi u Damasovu dvorištu ne se može opisati. Bilo je to opće narodno i vjersko veselje. Oduševljenje je bilo veliko u Rimu, a poslije i u Šibeniku i u Zagrebu. Očekivali smo da će to imati puno veći utjecaj na vjerski život u Hrvatskoj.

Predstavnik Islamske zajednice

dr. Asaf Duraković, iz reportaže u tadašnjemu Veritasu (broj 8/1970)

"Po čemu ocjenjujete važnost događaja što ga nazivate tako velikim?

Moram početi od samog časnog Kurana u kojem stoji zapisano: "A naići ćeš, o Muhamede, da su u vjeri najbliži muslimanima oni koji kažu: Mi smo kršćani. To je zato što ima među njima svećenika i redovnika i za-to što nisu oholi" (5:82). Upravo zbog ovog smatram da vjekovno nerazumjevanje između kršćanstva i isla-ma ima svoj temelj u međusobnom nepoznavanju. Da se danas pri tom nešto izmjenilo, i to na bolje, svje-doči s jedne strane moja prisutnost kod kanonizacije, a s druge spontana radost s kojom sam bio dočekivan u svim krugovima kojima sam imao čast biti preds-tavljen u toku svog boravka u Rimu. Krunu svega čini moj doživljaj iz bazilike svetog Ivana u Lateranu u kojoj je, nakon koncelebracije, tajnik Odbora za proslavu otac Zorislav Lajoš spomenuo da se među uzvanicima nalazi i predstavnik Islamske zajednice iz Zagreba. Pljesak koji se dugo orio pod svodovima bazilike među veličanstvenim kipovima apostola, djeli-ma Berninijevih učenika, bio je živo svjedočanstvo kako je onaj stavak iz časnog Kurana, koji sam citirao na početku – posve potvrđen.

Jeste li imalo pogođeni činjenicom što su ovi mučenici bili žrtve muslimanskog svijeta? Nije li Vam se njihova kanonizacija činila, u neku ruku, kao optužba protiv muslimana?

Bio sam počašćen. Razlog je jednostavan. Sastoji se u tome što je pozivom Interdijecezan-skog odbora jasno pokazano kako Rimska Crkva nikako ne zauzima stav da je krivnja za Tavilićevo mučeništvo na muslimanima ili na islamu. Sam je Papa nakon čina kanonizacije naglasio kako ni Tavilić ni drugovi nisu bili poneseni neprijateljskim namjerama prema islamu, a specifična formulacija njihova teksta, koju su podastrijeli jeruzalemskom kadiji, nije izvirala iz nepoštovanja nego iz uvjerenja da su oni u pravu kojemu nisu dopuštali prigovora. Moje je osobno mišljenje da četvorica franjevaca nisu dovoljno poznavala islam i Kuran, jer da je to bilo, ne bi se našla u takvom iskušenju. To je zato, jer se unatoč elementarnim doktrinalnim razilaženjima, u islamu ipak visoko časti ono što je kršćanima najsvetije.

Hvala, gospodine doktore! Svakako, da ćemo i jedni i drugi s pažnjom osluškivati odjek ovih rije-či."

 


© 1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s