Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Vježbanje duha
 
Guliverove niti

Piše: Ljudevit Maračić
 
U sitnicama vježbamo duh

 

Tko je vjeran u najmanjoj stvari,
i u velikoj je vjeran;
A tko je nevjeran u najmanjoj stvari, i u velikoj je nevjeran.

Lk 16, 10

Za japansku dušu kažu da je jako osjet-ljiva na detalje i sitnice, i u zapažanju i u izražavanju. U to nas može uvjeriti i jedna japanska pripovijest o bogatom trgovcu koji je naručio u jednog slikara neobičnu sliku. Trebala je predstavljati samo jednog pijetla, ali savršenoga, kao u stvarnosti. Poslije narudžbe trgovac je dugo čekao poziv, prošlo je čak i nekoliko godina, a slikara nije ni vidio niti o njemu glasa čuo. Dosadilo mu čekanje i ode vidjeti što je s naručenim djelom. Dočeka ga silno razo-čaranje. Od slike nije bilo još ništa. Na tr-govčev prigovor, slikar ponudi naručitelju da sjedne, a sam se dadne na posao. Za četvrt sata, u nazočnosti naručitelja, slika je bila gotova. Prava umjetnina, bez ikak-va prigovora. Trgovac je bio oduševljen, ali kad je došao red da isplati, ostao je zabezeknut kad je čuo silan iznos koji je slikar tražio. Ražestio se i počeo svađati. Na kraju nije htio platiti toliki novac za svega četvrt sata rada. Slikar ga na to pozove u susjednu prostoriju koja je bila zakrčena gomilom papira, a na svakom komadu slika pijetla. "Ove sam slike", reče slikar, "tri godine crtao, dotjerivao, da se uvježbam i samo tom dugotrajnom i napornom vježbom stekao sam spretnost te mogu u tako kratko vrijeme naslikati savršenu sliku, kao što ste se uostalom i vi uvjerili, i sami priznali. Treba dakle isplatiti i ono vrijeme moje duge priprave." Trgovac je uvidio da slikar ima pravo i plati račun.

Nešto slično, gotovo isto, događa se i s jačanjem naše volje. Kroz više godina treba se uvježbavati ako želimo da nam volja očvrsne, da bude poslušna i da lako i radosno izvrši ono što se od nas očekuje. Poput slikara koji strpljivo na platno stavlja crte slike koju je u sebi zamislio, tako i mi trebamo strpljivo raditi na sve savršenijem dotjerivanju i izgrađivanju vlastitog duha, svojega karaktera. Dolaze dakako kušnje da se odustane, da se dignu ruke od svakog nasrtaja, ali baš ti sitni pokušaji izgrađuju duh. I što se to češće radi u neznatnim stvarima, koje mnogi neće ni zapaziti, lakše ćemo postati i ostati gospodari sebe i u najtežim trenutcima.

Podsjećaju vas ove misli na moraliziranje? Možete odustati od daljnjega čitanja, ali vam preporučam da ipak strpljivo dalje slijedite.

* * *


Na što se najviše ljudi obično spotakne na ulici? Na velike izbočine što strše? One se izdaleka opaze. Čovjeku se noga omakne i klizne o maloj koštici od trešnje na koju je slučajno zagazio. "Kako me muče s raznim tričarijama!" zna prigovoriti poneki čovjek i pri tom misli na sitne propise i upozorenja. Zar je sitnica ako kotači kojega stroja, recimo u mehanizmu jednog sata, samo za deseti dio milimetra ne prionu jedan u drugoga? Zar je sitnica ako na violini izvođač samo za pola glasa izvede melodije drugačije nego je trebalo?

Sitnice zaista imaju velik utjecaj, ponekad i presudan, za uspjeh u životu. Napoleon je bio genijalan talent i mogao je čovječanstvu mnogo koristiti. Upropastio je sebe i mnoge druge zbog sitnice zvane – taština. Pa odakle tim sitnicama tolika vrijednost, pogotovo u razvoju duha i volje? Svaka i najmanja stvar, makar izgledala tako neznatna, pridonosi svoj nemali, rekli bismo, mravlji doprinos, obol u stvaranju običaja i navika. Na ćudoredno se djelovanje možemo upravo tako priučiti kao i na grešni život. Nakon što smo mnogo puta učinili tisuće sitnih plemenitih stvari, lakše će biti provoditi plemenit i uzoran život. A slično se tako nakon mnogih ponovljenih zlih čina priviknemo na loš život te sitni konci pojedinih sklonosti povezani u jako uže silnom snagom vuku na dno kaljuže.

Sjećate li se kad ste u školi za lektiru trebali čitati uzbudljive pustolovine opisane u Swiftovu romanu "Guliverova putovanja"? Meni je i danas upečatljiv onaj prizor kad je Guliver, nakon preživljenog brodoloma, izbačen na otok napučen patuljicima među kojima je on izgledao kao pravi gorostas. Liliputanci su ga ipak uspjeli svladati. Nisu imali takvo uže koje Guliver ne bi mogao rastrgati, ali su imali puno malenih niti, tisuće i tisuće končastih niti, koje su polako počeli plesti oko izmučenoga brodolomca koji je ležao na pijesku. Kada se Guliver pokušao osloboditi, ostao je zarobljen, nije se mogao ni maknuti, a kamoli rastrgati spone tako sitnih niti. Ova poruka o silnoj snazi malenih niti trebala bi zaokupiti našu misao.

* * *

Za Francuze poznati pučki ekonomist iz 19. stoljeća, Jean Baptiste Say, ispripovjedio je jednom s dosta humora jedan zanimljivi događaj iz kojega je htio ukazati koliko štete može nastati zbog male sitne nemarnosti. Na jednom ladanjskom majuru, počeo je svoju priču, na stajskim vratima pokvarila se brava. Za malo vremena mogla se popraviti, ali to je tek sitnica, reče gazda. Naravno, dan za danom kroz slabo zatvorena vrata provukla se najprije pokoja kokoš, pa patka, pa guska, da bi konačno iskočio i praščić. To je ipak bilo previše. Svi ukućani, i gazda, i vrtlar, i kravar čak i pralja polete za praščićem da ga vrate u staju. No, trebalo je preskočiti jarak. Gazda se u pokušaju spotakne, iščaši nogu i nakon toga je dugo morao ležati. Pralja, vrativši se s potjere očajno zalama rukama: rublje što ga je tek bila postavila da se suši, palo je u ognjište i izgorjelo. Kravar je u velikoj brzini zaboravio svezati blago, pa je i tu bilo štete. Mislili su da je pokvarena brava neznatna stvar, zaključio je svoju priču dovitljivi ekonomist, pa su morali platiti visoku cijenu.

Često i najneznatnija stvar ima odlučujuću važnost. Kakva je, na primjer, neugledna i ništavna stvarca morska alga koja se prilijepi uz stijenke velikih brodova, a ipak je moreplovac Kristofor Kolumbo, kad su mu mornari nakon bezuspješnog puta pripremali urotu, sve umirio upravo algama: "Gledajte, tu već ima alge, nismo dakle daleko od kopna!"

Veliki ljudi uma i srca znali su cijeniti važnost sitnice i malenkosti bez čega nikada ne bi doživjeli uspjehe. Skladatelj Franz Liszt znao je ponavljati: "Ako nisam jedan dan vježbao, to sam dobro osjetio ja, a ako nisam vježbao tri dana, osjetila je to publika!"

Sveti Augustin je negdje zapisao: "Quod minimum est, minimum est; sed in minimo fidelem esse, maximum est", što bi se hrvatski prereklo: "Što je maleno, zaista je maleno, ali u malome ostati vjeran, to je najveća stvar!"

* * *

I još nešto. Neki smatraju dar zapažanja neznatnom malenkošću, a ipak je to neobično važno u stjecanju iskustva, napredovanju života, ali i jačanju volje. Oko gleda, a duh zapaža, kaže se. Indijanci čitaju mnogo toga iz zgažene trave, iz jedva vidljivih tragova stopala. Stari su arapski astrolozi i bez dalekozora istražili s uspjehom kretanje zvijezda. Za kineske se pak slikare tvrdi kako su znali izvrsno reproducirati svaki kret ptice koja leti. Svi su oni imali razvijenu sposobnost zapažanja. Živa sposobnost zapažanja, prisutnosti duha i brzog odlučivanja nije samo potrebna pilotima u zrakoplovu i ekipi u podmornici, nego svima koji hoće ploviti morem vlastita života.

Izoštrena moć zapažanja pomogla je dosad jako mnogo čovječanstvu da dođe do izvanrednih otkrića. Koliki su i prije Newtona vidjeli jabuku kako pada sa stabla, a ipak je samo on tako duboko promišljao o tome te je nadošao na zaključak o postojanju zakona o sili teže. Mnogi su vidjeli kako iz kotlića za kavu izlazi para, a ipak je samo Papin o tome dublje razmišljao i pronašao parni stroj. Roentgen je u svojemu fotoaparatu pronašao pokvarenu ploču i nije ju bacio nego promišljao o tome i pronašao ono što danas zovemo rendgenske zrake koje prodiru i kroz tvrde predmete. Isto tako je, kažu, poznati talijanski fizičar i mislilac Galileo Galilei otkrio zakon o njihalu. U crkvi u Pisi gledao je kako sakristan ulijeva ulje u vječnu svjetiljku koja gori pred Presvetim i visi na uzici s vrlo visokog svoda. Tko zna koliko se već puta to kroz stoljeća događalo i kolike su tisuće ljudi to promatrale. A ipak je samo Galilei svojim bistrim okom i oštrim zapažanjem prvi otkrio kako se vječno svjetlo, i kada bi ga sakristan koji put nehotice uzgibao, dugo i pravilno njihalo. Potaknut tom neznatnom pojavom počeo je razmišljati i nakon dugoga i mučnog rada od desetak godina otkrio zakon o njihanju i usavršio izume o njihalu, koji su za mjerenje vremena i za astronomska istraživanja i danas od velikog značenja.

Sitnice nas okružuju, one čine život. Valja ih samo prepoznati, vrednovati i uvažiti. Kada se uspnete na ravničasti krov milanske katedrale, na vrhu crkve kojoj jedva po ljepoti da ima premca, zapažate mnoštvo malih mramornih tornjeva. Udubine tih tornjića pune su kipova svetaca, jedan ljepši od drugoga, i sve opet od skupocjenog mramora. Kad se gradila katedrala, zapitali su kipara koji je marljivo dlijetom dubio: "Čemu ti tolika muka? Pa odozdo nitko neće vidjeti te lijepe kipove." Kipar se snašao i odgovorio: "Odozdo nitko, ali odozgo će vidjeti Bog!"

To bi bio i odgovor onome koji tvrdi da ne treba raditi na sitnicama. Bog vidi naše djelo, i to nam je dovoljno, čak i previše.

 


© 1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s