Oni koji imaju osjećaj za glazbu znaju kako je iritantno kada netko svira na raš-timanu glazbalu. Nepodnošljivi su tonovi što se čuju, ali prava je katastrofa u činje-nici da netko ima sve preduvjete za ugod-no sviranje pa ipak zvuči loše. Čak i ako vrhunski glazbenik vrhunski svira na vr-hunskom instrumentu, ali raštimanu, ne prepoznaje se ljepota glazbe.

One koji nemaju ljubavi sv. je Pavao us-poredio s raštimanim cimbalom. S cimba-lom što zveči.

Zvuk raštimana cimbala tako nezaustavljivo odjekuje svakoga prosinca. I sve je tu. Osim ljubavi i Boga.

Došašće je pokorničko vrijeme. No pretvoreno je u vrijeme slavlja, zabave, ispijanje kuhanoga vina, sajmova i prigodnih popusta. Zatrpani kičem, blještavilom i bukom uvezenih melodijica ne stignemo zaviriti u svoju dušu i pomiriti se s Bogom, sa sobom i svojim bližnjim.

Sv. je Nikola priznavatelj vjere, branitelj pravovjerja i karitativni djelatnik, a njegov smo blagdan pretvorili u priliku da pomahnitalo trošimo novce, neumjesno i neodmjereno zasipamo djecu darovima i kršćansko pomaganje svedemo na infantilna skazanja. Dakako, posebna je priča to što sv. Nikola u tim priredbicama sve manje biva prikazan kao kršćanski biskup, a sve više kao debeli starac u crvenom.

Svetkovinu neoskrvnjenoga začeća Blažene Djevice Marije zanemarujemo i ne koristimo kao priliku da dignemo svoj glas u obranu čovjekova prava na život od začeća do prirodne smrti. Baš me zanima kada će se dogoditi da kršćani na taj dan, ili 25. ožujka, organiziraju molitveno okupljanje pred klinikama u kojima se vrše ubojstva nerođenih ljudi.

Uz sv. Luciju, koja je ubijena zato što se nije htjela odreći prave vjere, vezuje se toliko praznovjerja da je nepodnošljivo kako ljudi mogu uz sve to smatrati da su i dalje normalni, a kamoli kršćani.

Kršćansko milosrđe, koje se uvijek treba događati u tajnosti, postaje medijska kampanja u kojemu oni kojima pomažemo prestaju biti cilj naše pomoći, a postaju sredstvo naše promocije. Pa se reklamiramo kao dobrotvori koji mrvice sa svojih stolova bacamo onima koji su kruha gladni.

Obijesno prenemaganje oko jelovnika na Badnjak toliko zaokuplja ljude da se potpuno izgubio smisao nemrsa toga dana. A smisao mu je jednostavan. Uštedjeti danas novac koji ćemo dati siromašnijima od sebe da barem sutra, na Božić, svi uz duhovnu okrjepu i tjelesno budemo okrijepljeni. No mi ne samo da ne pomažemo siromašnijima od sebe, nego taj dan i sebe ekstravagantnošću osiromašujemo i podilazimo vlastitomu užitku.

Božić je prvenstveno znak Božje ljubavi prema čovjeku. Utjelovljeni je Bog znak što se stavlja pred svakoga čovjeka. Bespomoćno dijete, odbačeno i prezreno, znak je što nam postavlja pitanja. Stoga ne čudi da zavedeni ljudi žele Božić bez Božića i božićna drvca bez jaslica. Miču Dijete i nameću starca. Miču iščekivanje Božića i nameću iščekivanje pobjednika televizijskih showa. Miču euharistijska slavlja i nameću Christmas even partyje.

Čovjek bez ljubavi je kao raštimani cimbal što zveči. Božić bez Boga i ljubavi je kao raštimani cimbal što zveči.

A mi, pozvanici Isusa Krista, znamo da Božić nije praznik, nego znak Božje ljubavi prema čovjeku. Znak da je Bog tu, da nam se nudi i da nam pruža ruke. Mi, pozvanici Isusa Krista, znamo da Božić nije prošlo svršeno vrijeme, nego zahtjevna sadašnjost. Mi, pozvanici Isusa Krista, znamo da Bog ne šuti, nego da i danas progovara onima koji ga žele čuti.