"Merry Christmas" – čuje se sa svih strana dok prolazimo prostranom i veoma prometnom ulicom Chicaga, za nedavna posjeta prekooceanskim zemljama SAD-u i Kanadi. "Merry Christmas" – pjevaju se poznate božićne pjesme, a ukrasi na ulicama i bogatim dućanima, studen i zima, govore kao da je blagdan Isusova rođenja već stigao. No u kalendaru je toga dana pisalo: 19. studeni 2010. i do Božića je još više od mjesec dana.

Pomislih kako je ovo uistinu kršćanska zemlja, dobrih vjernika, jer već ste na aerodromu dočekani natpisima: "God bless America", a vožnja od aerodroma do odredišta samo po-tvrđuje taj dojam. Duž puta natpisi na pročeljima zgrada: "Krist je Kralj", "Kraljevstvo vječne Riječi", "Crkva posljednjih dana", "Crkva prvoga dana", "Nova svjetla Duha"... Sve su to nazivi raznih crkava, točnije sekta, koje svoje nadahnuće nalaze u kršćanstvu i zbunjenim ljudima žele ponuditi oblik vjerovanja za jednokratnu upotrebu. Na automobilskim registarskim oznakama, uz brojeve i naziv države, uočljivo stoji i natpis: "In God We Trust." Tako, dok se naši vjernici muče da na automobil zalijepe kakav nabožni natpis ili znak, u ovoj je zemlji to zakonom propisano. Na registarskim oznakama svakoga automobila treba biti utisnut natpis: "Mi se uzdamo u Boga." Naravno, za one koji to žele. Sudeći po broju takvih tablica na ulicama Indiane većina se Amerikanaca pouzdaje u Boga. Navodno ova odredba postoji tek dvije godine. Čini se da Amerikancima ne preostaje drugo nego javno očitovati svoje pouzdanje u boga. Kojega? Odgovor ću dobiti brzo.

Vjerojatno sam djelovao smiješno i izgubljeno, poput Alise u zemlji čuda, dok sam glave uzdignute u nebo hodao ulicama golemoga grada, nastojeći pogledom dohvatiti vrhove svih tih nevjerojatno visokih zgrada koje kao da dodiruju samo nebo i probadaju ga šiljatim antenama s vrha zgrade. Tek sam ovdje shvatio značenje hrvatske riječi neboder – nebo dirati. Dok ovi visoki tornjevi diraju samo nebo, ljudski pogled ide još i dalje. I ona najviša zgrada, 527 metara visoki Willis tower, koliko god impozantno djelovao, samo je trun u oku, kao što je trun i svaki predmet na zemlji promatran sa 103. kata toga nebodera. Kao zaključak mi se u tome trenutku nametne da ljudi grade ovako nepotrebno visoke zgrade da bi uživali u pogledu odozgor prema dolje; da bi na neki način bili što sličniji Stvoritelju koji to "odozgo vidi sve", kako reče pjevač. Ovaj neprirodan pogled i stav impresionira, zastrašuje i nameće pitanje: što će nam te visoke zgrade, dugi bulevari, brzi automobili, kada u tome ne možemo mirno uživati.

Strah je taj koji vlada ovim svijetom. Ne oružje, moć, bogatstvo ili znanje, nego strah. Strah da ću izgubiti moć, bogatstvo, zdravlje, sreću, mladost...

One prohladne noći prije 2000 godina paranoičan strah od novorođenoga djeteta natjerao je bolesna i častohlepna Heroda da pobije djecu kako bi sebe osigurao na vlasti. Strah od stranaca i nepoznatoga zatvorio je vrata za prenoćište jednoj obitelji u potrebi. Strah je nagnao na razvrstavanje, svatko u svoj grad, na popis stanovništva.

Strah se poput crnoga oblaka raširio ovom zemljom i mnogima se uvukao pod kožu. Strah od terorizma, pedofilije, pandemija, recesije... Strah, čije oči i u najnaivnijim situacijama vide opasnost.

Strah, silan i neobjašnjiv, natjerao je carinike da četiri katolička svećenika, nakon uobičajenih kontrola, još sat vremena zadrže poluodjevene na otvorenom, na ledenu vjetru, dok su im pregledavali automobil i svaku torbu, jedan po jedan predmet. Foto-aparati, mobiteli i kompjutori temeljito pregledani. Pomislio sam – to je sve što sam smio – što sada rade s mojom poštom, programima, projektima, izvještajima, osobnim i povjerljivim dokumentima? Ne, nema intime, privatnosti ni poštovanja jer ovdje vlada bog straha i paranoje.

Bez ijedne riječi isprike ili objašnjenja, nakon što su završili obradu, predali su nam dokumente i podigli rampu u znak da ipak možemo proći.

Možda imam premalo razumijevanja za nove stvarnosti. Možda će netko reći da se slabo prilagođavam novonastalim situacijama i ne pokazujem dovoljno strpljivosti. Ali u veliku čudu promatram ovaj svijet i ljude oko sebe koji jedni druge pozdravljaju riječima: "Merry Christmas", a klanjaju se nekomu sasvim drugom bogu. Da nije žalosno, bilo bi smiješno.

Žao mi je da s ovih pregolemih prostranstava punih najdivnijih prirodnih ljepota, izvrsnih ljudi, umjetnika i znanstvenika svih vrsta, odlazim s osjećajem da sam ponižen i skeniran.

Svoj pogled iznova dižem visoko prema nebu. Ovoga puta ne da bih gledao impozantne građevine, nego da bih ugledao svjetlo koje obasjava svijet. Gol i siromašan Bog dolazi na ovaj svijet da nas otrgne od bijede golotinje i duhovnoga siromaštva i da nam pokaže put u zemlju mira.

Od srca, sretan Božić. Ne bojte se!