Rođenje Isusa Krista zadivljujući je događaj, no istodobno i tajna u kojoj Božja svemoć postaje bliska nama ljudima. Ona u sebi sadrži tri središnja elementa: utjelovljenje Sina Božjega, rođenje Isusa Krista i Božju objavu svijetu, što slavimo u trima blagdanima: Blagovijesti, Božiću i Bogojavljanju. Pred tajnom se, međutim, bude i neka pitanja jer je čovjek po svojoj naravi Bogotražitelj pa se neprestano želi približiti korak bliže svome Bogu. A središnje pitanje koje se rađa iz susreta s djetetom Isusom u jaslicama jest: "Zašto je Bog postao djetetom?" Odgovor na to pitanje nalazimo u duhovnosti sluge Božjega Josipa Stadlera, kao i sestara Družbe služavki Maloga Isusa koju je utemeljio prije 120 godina u Sarajevu. Sažetak ove duhovnosti možemo nazvati: Ljubav ima lice Djeteta i srce Boga.

"Ovako se htjede roditi Onaj koji hoće da ga ljube, a ne da ga se boje."

"Pristupite k malenom Isusu dok je malen, dok se čini kao da je zaboravio na svoje veličanstvo. Upravo zato htio se tako maljušan roditi jer je htio da ga ljubimo, a ne da ga se bojimo." Riječi su to nadbiskupa Stadlera iz 1915. godine kojima tumači zašto se Isus rodio kao dijete? Da nas upravo nježnošću i iskrenošću djeteta privuče k sebi: "Sakrio je svoju moć u djetinju nemoć... i one nemoćne ručice dao si je svezati od majke svoje u pelenicama samo da se ne bojiš k njemu pristupiti." A kada je srce privučeno milinom dječjega pogleda i dragosti, oči su otvorene za ljepotu i više vrijednosti, što je put za dodir otajstva Života. I tu smo na pragu susreta nebeskoga i zemaljskoga u čudesnoj razmjeni Boga i čovjeka. Stadler o djetetu Isusu kaže: "On je postao siromašan da tebe učini dionikom svoga blaga nebeskoga i božanskoga; on je postao nemoćan da tebe učini jakim protiv tvojih neprija-telja; on je htio već kao djetešce trpjeti i plakati da svojim suzama opere grijehe tvoje." Uz lik maloga Isusa nerazdvojno se ističe i lik njegove Majke Marije. Upravo je Isus o Mariji bio ovisan tijekom trideset godina, a svijetu je posvetio tri godine javnoga djelovanja. No Stadler upozorava: "Valja znati da je Gospodin Isus i time, što je tijekom 30 godina ovisio o Majci Mariji, više učinio na slavu Oca nebeskoga i za spasenje roda ljudskoga nego bi da je to vrijeme išao po svem svijetu čudesa tvoreći i riječ Božju naviještajući, jer je tako bila volja Božja." Zato, da bismo razumjeli Isusa, potrebna je blizina Majke jer, po Stadleru, "Isus se ni u čijem srcu ne rađa bez Blažene Djevice Marije." Time se nastavlja tradicija crkvenih otaca, primjerice sv. Augustina, koji je rekao da je "Marija Isusa najprije vjerom u srcu začela da bi ga kasnije začela u tijelu". Utjelovljenjem Sina svoga u liku čovjeka i putem koji je prošao, od djeteta do smrti na križu živeći život čovjeka, Bog je otvorio obzorja uzdizanja svakoga ljudskog bića u prostranstva božanskoga dostojanstva koje se potvrđuje suradnjom s njim i predanjem u zagrljaj onoga u čiji je dlan upisano ime svakoga od nas.

Sluga Božji Josip Stadler

Vratimo se našim prostorima, osobito Bosni i Hercegovini gdje je na poseban način zaživjela pobožnost prema Malom Isusu, zahvaljujući i vrhbosanskomu nadbiskupu Josipu Stadleru. Rođen je u Slavonskom Brodu 24. siječnja 1843. godine. Nakon završenoga studija u Rimu, gdje je i zaređen za svećenika 1868. godine, predavao je na Bogoslovnomu fakultetu u Zagrebu, a 1881. godine imenovan je prvim vrhbosanskim nadbiskupom. Iste je godine i posvećen za biskupa, a početkom 1882. stigao je u Sarajevo. Postao je duhovni i materijalni graditelj svoje mjesne Crkve koju je posvetio Srcu Isusovu, kao i katedralu u Sarajevu. Izgradio je sjemenište u Travniku, bogosloviju u Sarajevu te više crkava i samostana. Napisao je brojne poslanice svećenicima i narodu, a pokrenuo je i Glasnik Presvetog Srca Isusova i Glasnik sv. Josipa. Bavio se znanstvenim i prevoditeljskim radom. Utemeljio je Družbu služavki Maloga Isusa 1890. godine. To je prva izvorna redovnička zajednica utemeljena u BiH. Josip Stadler je umro 8. prosinca 1918. godine, a njegov je grob u sarajevskoj katedrali. Na tomu je grobu 12. travnja 1997. godine molio papa Ivan Pavao II., a o Stadleru je rekao: "Kako u ovoj katedrali ne spomenuti mons. Josipa Stadlera, prvoga nadbiskupa obnovljenoga biskupskog sjedišta u Vrhbosni, današnjem Sarajevu, i utemeljitelja Družbe služavki Maloga Isusa, jedine redovničke zajednice koja je nastala u Bosni i Hercegovini? Neka živi spomen na toga velikog pastira, posve vjerna Apostolskoj Stolici i uvijek spremna služiti braći, hrabri i podupire misionarsko zalaganje svih Bogu posvećenih osoba koje rade u ovome meni tako dragom kraju." Dijecezanski proces za Stadlerovu beatifikaciju pokrenut je 2002. godine, završio je 2008. kada su svi dokumenti predani Kongregaciji za svete u Rimu.

"Nevolja uči ljude što nikada ne bi znali"

Iako istaknut crkveni pastir, prvi vrhbo-sanski nadbiskup Josip Stadler živio je vrlo skromno i siromašno. A osjetljivost za siromašne i bližnje u potrebi za Stadlera je rođena u vlastitoj nevolji. Naime, još kao dijete osjetio je što znači biti siromah i beskućnik. U jedanaestoj je godini života izgubio roditelje, brata i sestru. Proživio je pravu obiteljsku tragediju kada su mu braća razdijeljena među građane dobra srca, uglavnom brodske obrtnike. On se tada sklonio u župnoj crkvi i nakon raz-dvajanja braće našao se pred zatvorenim vratima roditeljske kuće. Udomila ga je obitelj Oršić, a kasnije ga je gospodin Wegheimer želio uputiti u neki zanat. No zbog njegovih iznimnih sposobnosti odlu-čili su poslati ga na daljnje školovanje i smjestili su ga u požeško sirotište kako bi u Požegi pohađao gimnaziju.

Ova izdvojena epizoda iz Stadlerova djetinjstva čini razumljivom njegovu kasniju misao upućenu sestrama kada su dolazile zagrebačkomu nadbiskupu Antunu Baueru s namjerom da otvore kuću za žensku djecu u Zagrebu. Upozoravao je da nadbiskup Bauer odabere ime, samo neka se izbjegne riječ sirotište jer "ako one i jesu sirote, teško im je ipak da ih drugi tako zovu, to više što će u tomu zavodu biti i sirota iz boljih obitelji koje su uslijed rata izgubile hranitelja svoga".

Ovakvu osjetljivost za dostojanstvo siromaha Stadler je zasigurno stekao na vlastitomu primjeru. Zato je i govorio: "Nevolja uči ljude što nikada ne bi znali. Tko nikada nije trpio, i ne zna ništa. Ne pozna ljude, a ne poznaje ni sama sebe." Vlastito nas trpljenje uči suosjećanju s potrebnima, a ljubav koja je domišljata i dobrostiva i "ništa nije plemenitije od ljubavi, ona je kraljica kreposti", potiče na djelovanje po najizvrsnijemu primjeru, po mjeri srca Isusa Krista. Po tome se kraljevstvo Božje događa već ovdje na zemlji.

Pomoć ranjenoj Bosni

Nadbiskup Josip Stadler u Sarajevo je stigao krajem XIX. stoljeća. Bosna i Hercegovina tada je bila obilježena političkim, ali i socijalnim problemima, osobito nakon četiri stoljeća turske vladavine. Povjesničarka dr. Agneza Szabo o tomu vremenu, kada su Hrvatska i BiH bile u sastavu Austro-Ugarske, kaže da su tada bila značajna pitanja "cjelovitosti hrvatskih zemalja i političke uprave, pitanja ljudskih prava i sloboda, jačanje liberalnih ideologija i agresivna liberalnoga kapitalizma, s naglom pojavom opće sekularizacije društva koju istovremeno prate i sve teži i višestruki socijalni problemi, koji osobito pogađaju siromašnije slojeve: sve veća nezaposlenost, radnici, a osobito žene sve manje su plaćene, česti štrajkovi, sve slabija obrazovanost i pismenost širokih slojeva, rastave brakova, sve manji broj djece, ali i uspon socijalnih poroka". No za izlazak iz materijalnoga i duhovnoga siromaštva nadbiskup Stadler osmislio je karitativne i pastoralno-prosvjetiteljske projekte. Uz Družbu služavki Maloga Isusa spomenimo i osnivanje narodnih čitaonica, kulturnih i pjevačkih društava, među kojima je i HKD "Napredak", studij teologije i drugo. Dr. Pavo Jurišić, postulator kauze sluge Božjega Josipa Stadlera, podsjeća na osjećajnost i zabrinutost ovoga vrhbosanskog nadbiskupa koji se nije mogao osloboditi misli na siromahe, siročad koja nema ni oca ni majke, na zapuštenu djecu, oronule starce i stare majke za koje nitko nije imao brinuti. Sve je njih susretao prigodom slavlja sakramenata u župama Vrhbosanske nadbiskupije. Doživio je da mu nesretne majke u svojemu siromaštvu nude malu djecu, jer ih nisu mogle prehranjivati. Stadler je tu djecu povjeravao različitim obiteljima i plaćao za njihovo uzdržavanje, ali to nije moglo biti trajno rješenje. U svojoj svestranosti Stadler je pratio kako se socijalna pitanja rješavaju u drugim zemljama. Tako je čuo za francusku udrugu Male sestre siromaha, koje su u Francuskoj skupljale hranu i odjeću za siromahe. Jednu njihovu kuću u Carigradu posjetio je i uvjerio se u uspješan rad ovih sestara te je poslao svoga svećenika Jeglića u Pariz kako bi izbliza upoznao ovu Družbu. No ipak je zaključio da se Male sestre siromaha teško mogu "presaditi u Bosnu" te je zato počeo razmišljati o osnivanju jedne takve Družbe "u bosanskoj nošnji".

Utemeljenje Družbe služavki Maloga Isusa

Priprema za utemeljenje Družbe nije bila jednostavna. U početku je našao djevojke koje su se dragovoljno ponudile za skrb o napuštenoj djeci. U kolovozu 1890. godine u Sarajevu je kupio kuću za zbrinjavanje sirotinje. Ona je otvorena 24. listopada iste godine kada se slavio blagdan sv. Rafaela, onoga koji se očinski brinuo za Tobijinu obitelj. Stadler je želio Rafaelo-vu zaštitu za sirote u ubožnici i za njihove odgojiteljice. Taj dan, 24. listopad 1890. godine, smatra se danom utemeljena Družbe služavki Maloga Isusa. Prvih šest djevojaka koje su skrbile za siromašne 1893. godine položilo je prve redovničke zavjete. A u Stadlerovim pravilima, koja im je odredio, o Družbi je određeno: "u siromašnim, bolesnim i slabim služiti samom Isusu jer je siromaštvo sa zimom bilo prvo što je utjelovljeni Sin Božji trpio kada se od Blažene Djevice Marije rodio". Izborom imena Stadler je istaknuo riječ služenje, s kojom je izjednačio riječ skrbiti. Za njega je bilo isto skrbiti za siromahe i služiti Isusu. On, koji se rodio kao beskućnik, bio prognan i u stalnoj životnoj opasnosti, sam je uzeo narav sluge da bi služio grješnicima i siromasima. No lik Djeteta Isusa bio je trajno prisutan i u Stadlerovoj molitvi. Pred njega je stavljao svoju pastirsku službu želeći ostati skroman i predan Bogu u čijoj je trajnoj blizini želio biti: "I mene si, premilosrdni mali Isuse, u svojoj prevelikoj ljubavi učinio pastirom; dopusti mi da se i ja pridružim onim predobrim prvim pastirima koje je tvoj anđeo naputio neka idu k tebi, da ti se u Betlehemu poklone."

Znakovita mjesta Isusova djetinjstva

Misterij Utjelovljenja i Isusova djetinjstva temelj su Družbe sestara služavki Maloga Isusa. Pravila Družbe 1912. godine odobrio je papa Pio X. Kuća u kojoj je rođena Družba nazvana je Betlehem, što je još jedna potvrda poslanja ove Družbe: okupiti se oko djeteta Isusa prisutnoga u potrebnima za koje skrbe ove redovnice. I trpljenje djeteta Isusa utkano je u prve korake ove Družbe jer je jedna od njihovih prvih kuća nazvana "Egipat", kuća za djecu bez roditeljske skrbi u Sarajevu, danas Stadlerov dječji dom "Egipat". Nadbiskup Stadler nije želio naziv sirotište jer, kako tumače sestre, "među kršćanima nema djece siročadi. Djeca mogu ostati bez roditelja, ali ne smiju ostati bez prijatelja, dobročinitelja. Voljeno dijete nikada nije siroče! Ni jedno dijete ne voli biti siročić i sigurno ih nije dobro tako zvati. Tako ni kuću u kojoj žive ne treba zvati sirotište." Družba služavki Maloga Isusa proživjela je svoje progonstvo osobito 1949. godine kada su sestre protjerane iz Bosne. Bila je to posljedica Zakona o agrarnoj reformi kada su svi samostani sestara i ubožnice nacionalizirani, a sestre su iz Bosne krenule u samostane u Hrvatskoj ili svojoj rodbini. Napustile su i svoju maticu, Betlehem, te je vrhovna uprava Družbe prenesena u Zagreb. O toj, 1949., godini majka je Flavija napisala sestrama: "Koncem lipnja Družbi je zadan konačni udarac. Sestre su morale napustiti sve kuće u Bosni. Volja je Božja da kalež ispijemo do kraja. Ne klonimo duhom nego živom vjerom i velikim pouzdanjem u Božju pomoć recimo velikodušno: Bogu hvala!"

Družba služavki Maloga Isusa danas

Od 1969. godine Družba je podijeljena u tri provincije: Zagrebačku, Splitsku i Sarajevsku. Sestre rade u jednomu sirotištu, pet staračkih domova u inozemstvu, deset staračkih domova u svojim samostanima, u dvije državne ustanove i tri samostana s djecom s posebnim potrebama, u devet vrtića, 38 župa i 26 škola. Družbi trenutno pripada 371 zavjetovana sestra, tri novakinje i deset kandidatica, a prisutne su, osim u Hrvatskoj i BiH, i u Njemačkoj, Belgiji i Italiji.

Prijatelji Maloga Isusa

Pobožnost prema Djetetu Isusu sestre su proširile i na vjernike. Tako je, na poticaj s. Mirjam Dedić, 1995. godine formirana zajednica Družbinih vanjskih suradnika nazvanih Prijatelji Maloga Isusa. To su vjernici koji se obvezuju na trajno prijateljstvo s Malim Isusom. Čine to po služenju potrebnima: posjećujući bolesne, radeći s napuštenom djecom, pomažući školovanje siromašne djece ili radeći s djecom s posebnim potrebama. No u središtu su života Prijatelja Maloga Isusa molitva i sakramenti, kao i aktivno sudjelovanje u životu svojih župnih zajednica. Prijatelji Maloga Isusa, kojih je danas oko devet tisuća, postoje u župama u kojima rade sestre Služavke Maloga Isusa. Kao suradnici sestara traže snagu u betlehemskomu otajstvu i u Isusovu životu kako bi u svojoj obitelji, župnoj zajednici i drugdje ostvarivali evanđeoski ideal ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Misli sluge Božjega Josipa Stadlera:

"Imaj srce djetinje prema Bogu, srce majčinsko prema bližnjemu,
a srce sudačko prema samome sebi."

"Nastoj jedino Gospodina Isusa ljubiti i njegovo Presveto Srce štovati,
i u njegovu Srcu srcem stanovati pa ćeš si osigurati spasenje svoje duše."

"Dao Mali Isus da vi sve, i ja s vama, budete krotke i ponizne u srcu
pa ćete onda uživati onaj mir koji svijet ne može dati, ali niti ga uzeti."

"Sve savršenstvo, sva sreća, sve blaženstvo svakoga čovjeka u tome je
da ljubi Gospodina Isusa... Bez Isusa nema nigdje na svijetu prave ljepote i dobrote."

"Živjeti znači voljeti i birati ono što se Bogu sviđa."

"Središte svih vremena, središte ovoga i svih budućih vjekova, središte svega svijeta,
svega roda ljudskoga, svakoga pojedinog čovjeka jest Gospodin Isus Krist, Sin Boga Živoga
i Marijin. Iz toga središta potječe, k tomu se središtu vraća sve što se tiče Boga i vječnosti."

Zanimljivosti o štovanju Maloga Isusa

Štovanje Maloga Isusa bitno je vezano uz otajstvo utjelovljenja Sina Božjega i rođenje Isusa Krista. Djetinjstvo Isusovo spominju evanđelisti Matej i Luka, a kasnije se time bave apokrifna evanđelja (primjerice Tomino i Jakovljevo). Karmelski samostani u svijetu na poseban način čuvaju pobožnost prema Malomu Isusu, a Hrvatski karmel (www.hrkarmel.com), kao štovatelje Maloga Isusa, spominje neke crkvene oce, primjerice sv. Jeronima. Promicatelji teologije utjelovljenja i Isusova djetinjstva su Bernard od Clairvauxa, Franjo Asiški i Antun Padovanski. Osim njih treba spomenuti i svetu Tereziju Avilsku koja je prilikom osnivanja novih samostana Bosonogih karmelićanki uvijek sa sobom nosila kipić Djeteta Isusa. Upravo u to vrijeme u Španjolskoj je naglasak na utjelovljenju Kristovu, što je pomoglo razvoju kulta Isusova djetinjstva. Sveti je Ivan od Križa imao kip Djeteta Isusa s kojim je, navodno, plesao jedne večeri. Sv. Terezija od Djeteta Isusa imala je kip Maloga Isusa koji je često kitila cvijećem i molila pred njim. I sv. Edith Stein pripada štovateljima Maloga Isusa.

Sv. Jeronim (340./350.–420.), crkveni otac, naučitelj, mistik, prevoditelj Biblije na latinski jezik, život je završio u Betlehemu. U starosti je često dolazio do Isusovih jaslica i govorio mu: "Dijete moje, kako dršćeš! Radi našega spasenja na kako ti to tvrdu ležaju ležiš? Što ti mogu učiniti?" A Isus će na to Jeronimu: "Jeronime, ništa ne želim od tebe! Samo pjevaj: Slava Bogu na visini! Na Maslinskoj gori i na Kalvariji bit ću još mnogo više bijedan." Tada opet progovori Jeronim: "Dijete, darovat ću ti nešto, dat ću ti sav svoj novac!" Sa smiješkom na usnama odvraća mu dijete Isus: "Nebo i zemlja su ipak ponajprije moji. Neću tvoj novac! Daj ga siromasima! Tako ću ga primiti kao da je meni darovan." No Jeronim govori dalje: "Ali ja bih ipak za tebe samoga htio nešto učiniti i darovati, inače ću od muke umrijeti." Tada odgovori Božansko Dijete: "Dobro, kada bi mi nešto tako rado darovao, onda ću ti reći što mi možeš dati. Daj mi sve svoje grijehe, daj mi sve nemire svoga srca!" "A što ćeš s tim učiniti?" uzvrati mu Jeronim sav smeten. Dijete Isus odgovori: "Tvoje grijehe, nemire tvoga srca želim staviti na svoja ramena i odnijeti ih." Na to Jeronim proplaka: "Dobri Isuse, uzmi onda moje grijehe, uzmi što je moje i daj mi što je tvoje!"

Sv. Franjo Asiški (1182.–1226.) poznat je kao kreator prvih jaslica za božićno slavlje. Pred kraj svojega života, 1223. godine, u Grecciu je postavio prave jaslice, poput onih iz Isusova vremena. Sveti je Franjo u Isusu Kristu gledao "Prvorođenca među svim stvorenjima" koji je došao k nama u siromaštvu jaslica, u Marijinim rukama. Božić je, po mišljenju sv. Franje, bio svetkovina radosti za sva stvorenja.

Sv. Antun Padovanski (1195.–1231.), crkveni naučitelj. Po svjedočanstvu grofa Tisa, jedne večeri, hodajući samostanskim hodnikom, primijetio je iz Antunove sobe neobičnu svjetlost. Nakon što je otvorio vrata, vidio je da Antun u svome naručju drži Dijete Isusa i s njim razgovara.

Sv. Tereziju Avilsku (1515.–1582.), karmelićanku, mističarku i crkvenu naučiteljicu, također povezuju s Malim Isusom. Priča se da je jednom Terezija od Isusa u samostanu Utjelovljenja u Avili ugledala Dijete. Iznenađena, ugledavši dijete u ženskoj klauzuri, pođe do njega i upita: "Tko si ti?" Dijete je upita: "A tko si ti?" Majka odgovori: "Ja sam Terezija od Isusa", a Dijete će veselo: "Onda sam ja Terezijin Isus."

Po pobožnosti Djetetu Isusu poznata je postala redovnica Margareta od Presvetoga Sakramenta (XVII. st.). Njoj se pripisuje Krunica Djeteta Isusa koju je odobrio papa Pio IX. Krunica se sastoji od tri Očenaša na čast Svete obitelji i 12 Zdravo Marija na čast prvih dvanaest godina Isusova djetinjstva.

Sv. Antun Marija Claret (1807.–1870.), biskup koji je 1864. godine u Madridu imao ukazanje Marije s Djetetom Isusom te je imao milost primiti Dijete Isusa u svoje naručje.