Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Ekumenizam
 
Da budu jedno, da svijet vjeruje...

Piše: Tanja Popec
 
Stotinu godina od zajedničke molitve za jedinstvo kršćana

 

Najveća rana je što među kršćanima ne postoji zajedništvo u Euharistiji, sakramentu kojega je Isus slavio sa svojim učenicima i ostavio ga kao znak zajedništva – učenika međusobno i s Bogom.

Isusova je želja da njegovi učenici budu jedno. Vidimo to iz njegove Velikosveće-ničke molitve: "Kao što si ti, Oče, u meni, i ja u tebi, tako neka i oni budu u nama jedno, da svijet uzvjeruje, da si me ti pos-lao" (Iv 17,21).

Ovaj odlomak u Ivanovu evanđelju pret-hodi cjelini o Isusovoj muci i smrti. Je li već u ovoj molitvi započela Isusova tjeskoba jer je znao da će njegovi učenici kasnije krenuti razdijeljenim putovima? Budući da je poznavao ljudsko srce, je li naslutio podjele u zajednicama, pa je zato molio za jedinstvo? Povijest pokazuje da se raskoli među kršćanima ne događaju zbog Boga, već zbog ljudi. Nije uzaludna Pavlova uputa Efežanima: "Trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! Jedno tijelo i jedan Duh - kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva! Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima!" (Ef 4, 3-6)

Je li bila potrebna podjela?

Od nastanka kršćanstva javljale su se razne nedoumice vezane uz sadržaj vjere koju su ispovijedali kršćani. Definiranje pojmova i vjerski izričaji u susretu s različitim kulturama i misaonim pristupima zahtijevali su pojašnjenja. Dok je bila jedinstvena, zajedništvom hijerarhije i teologa, takva je pitanja Crkva rješavala na velikim crkvenim saborima koji su kao krajnje rezultate dali sadržaje koje i danas prihvaćamo, poput Nicejsko-carigradskog vjerovanja. No, što se događalo kasnije, osobito u drugom tisućljeću? Najveći raskoli, Istočni i Zapadni, uvelike su ranili kršćanstvo. Istočni, 1054. godine, prvenstveno je nastao zbog borbe oko titula i kanonskih mjesta starih crkava, što je pojačano i razlikama grčko-istočnoga i latinsko-zapadnoga mišljenja između Carigrada i Rima.

Dogmatska i liturgijska pitanja bila su tek sporedna, a povjesničari kažu da se izopćenje nije odnosilo na Crkve, već samo na sudionike toga događaja. No, kršćanstvo se više nije ujedinilo. Zapadni raskol, 1517. godine, nastao je kao posljedica skretanja pozornosti na zastranjenja koja su se pojavila u Crkvi: trgovanje s duhovnim stvarima, loši kardinali i loše pape, episkopat u feudalnim vodama, itd. Crkva je vapila za reformom, a dogodila se reformacija, krajnost rješavanja problema i stvaranje novih kršćanskih crkava i zajednica reformacijske baštine. Teško je tu problematiku sažeti u nekoliko redaka.

Ovo može biti tek mali poticaj za dublje istraživanje što ljudske težnje čine protiv Božjih stvari, a najtragičnije je kad se to događa "u ime Boga", a zapravo ispada "u ime čovjeka." Ekumenizam podrazumijeva uklanjanje krivih i loših mišljenja koja su tijekom stoljeća nastala između kršćana, dijalog u vjerskom ozračju o bitnim pitanjima kršćanstva, te ispit savjesti pred Kristom. Najveća rana je što među kršćanima ne postoji zajedništvo u euharistiji, sakramentu koji je Isus slavio sa svojim učenicima i ostavio ga kao znak zajedništva – učenika međusobno i s Bogom.

Očistiti sjećanje od neznanja i zabluda

Pojam ekumena ima različita značenja: dom, kuća, prebivalište, naseljeno mjesto, svijet, itd. Od II. stoljeća povezan je s crkvama, a službeni crkveni pojam postaje 381. godine. Svijest o jedinstvu kršćana povezana je s poimanjem Crkve o kojoj Pavao govori kao o Tijelu Kristovu, a Petar u slici Božjega naroda. U svojoj biti Crkva je jedna jer je djelo jednoga Boga, no jedna Crkva zaživjela je u različitim kulturama i narodima, različitim jezicima i obredima. Iako je kršćanstvo i danas podijeljeno na katolike, pravoslavne i protestante, u XX. stoljeću pokrenute su brojne inicijative koje vode prema jedinstvu. Godine 1910. zaživjela je i Molitvena osmina za jedinstvo kršćana. U Katoličkoj crkvi prekretnica je Drugi vatikanski sabor (1962.-1965.), koji je donio naizravniji dokument o ekumenizmu, Dekret o ekumenizmu i Dekret o istočnim katoličkim Crkvama. Sabor priznaje mnoge vrednote i milosne darove ljubavi i istine kod rastavljene kršćanske braće i vjeruje da "Duh pobuđuje u svim Kristovim učenicima želju i djelovanje da se svi, načinom od Krista ustanovljenim, miroljubivo sjedine u jedno stado pod jednim pastirom..." Na temelju smjernica Sabora formirano je Tajništvo, koje je 1988. godine postalo Papinsko vijeće za jedinstvo kršćana. Ono vodi službeni dijalog s velikim kršćanskim crkvama i zajednicama koje to žele, s pravoslavnog Istoka do protestantskog Zapada. Iz novije europske povijesti, pak, spomenimo "Ekumensku povelju", smjernice za rast suradnje među crkvama u Europi, što su ih 2001. godine potpisali Vijeće europskih biskupskih konferencija i Konferencija europskih crkava. U njoj se utvrđuju zajednička polazišta kršćana, stanje razdijeljenosti i obveza zajedničkog djelovanja u budućnosti. Među ostalim, Povelja ističe važnost svjedočanstva i zajedničku odgovornost kršćana: "Najvažnija zadaća crkava u Europi jest zajednički naviještati evanđelje, riječju i djelom, radi spasenja svih ljudi. Naočigled mnogovrsne dezorijentiranosti, otuđenja od krš-ćanskih vrednota, ali i raznolike potrage za smislom, kršćanke i kršćani su osobito pozvani svjedočiti svoju vjeru."

Različitost ima obogaćujuću snagu

Dekret o ekumenizmu II. vatikanskog sabora istaknuo je da je nepoštivanje različitosti doprinijelo razdvajanju, te zato naglašava da se u ekumenskom okviru razlike ne shvaćaju kao prokletstvo, nego kao bogatstvo. Jedinstvo u raznovrsnosti i različitosti utemeljeno je još u Svetom pismu. Tako Martin Ebner egzegetski analizira neka mjesta u kojima Isus u istoj situaciji zauzima različite pozicije. Čini to zbog osjećaja koji je imao za različitu praksu zajednica, od kojih su neke bile pod židovskim, a neke pod rimskim utjecajem. Tako, dakle, već Novi zavjet svjedoči o različitim putovima kršćanske prakse koje u bitnome priznaju Isusov autoritet. Ebner također uočava i da su u Sveto pismo ušle četiri forme ispovijesti jedne vjere u jednoga Krista – četiri evanđelja, što pokazuje vrednovanje različitog pristupa jednom otajstvu i praksi kršćanskih zajednica. Drugi vatikanski sabor će, pak, u različitosti vidjeti posebnu ljepotu. Tako, govoreći o istočnim kršćanima, ističe: "Stanovita raznolikost u običajima i navadama ne samo da ni najmanje ne stoji na putu jedinstvu Crkve, već dapače uvećava njezin sjaj i... mnogo pridonosi ispunjenju njezina poslanja." Prema Ivanu Pavlu II., važna je svijest da je ekumenizam "zajednički hod prema Kristu i prema vidljivom jedinstvu koje je On htio, tako da jedinstvo u različitosti zasja u Crkvi kao dar Duha Svetoga, stvaratelja zajedništva". Sudionici dijaloga pritom ne postaju kopija jedni drugih, već jedinstveni i prepoznatljivi subjekti koji nose obilježje vlastite sredine koja je kršćanskoj vjeri dala određeni pečat i izričaj jezikom i načinom razumljivim pojedinom kraju.

Zanimljivo je da je upravo hrvatski narod iznjedrio teologe pomirenja koji su djelovali od XVI. stoljeća sve do danas: De Dominis, Križanić, Pejačević, Strossmayer, Turčinović, Šagi-Bunić, Kokša, Golub. "Hrvati nisu ekumenisti zbog svoje nacionalnosti niti zbog neke politike, nego to trebaju biti jedino zbog svoje vjere", ističe mons. dr. Vlado Košić, predsjednik Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog i nastavlja kako se radi o znaku zrele vjere: "Naime, tko poznaje svoju vjeru, ne boji se da će izgubiti svoj identitet ako je dobar s onima koji su izvan njegove zajednice, već naprotiv, on će u svojem identitetu ojačati."

Kako ne ostvariti Isusovu zapovijed?

S biskupom Košićem dolazimo i do pitanja njegove osobne uključenosti u hod prema jedinstvu kršćana. Naime, nije ga indife-rentnim mogla ostaviti činjenica da je je-dinstvo kršćana Isusova želja. "Sjećam se kako je prof. Turčinović govorio: nisu krive kršćanske bake, što su se rodile - jedna pod Uralom, druga u zapadnoj Europi - koje uče svoje unuke da se križaju, jedna s tri prsta, druga čitavom rukom. Mi nismo prouzročili ovaj tužan raskol Crkve, mi smo se rodili kad je to bila već povijesna činjenica. Ali premda nemamo nikakve krivnje za uzrok toga, na nama je odgo-vornost da učinimo sve da se ta situacija promijeni jer, ukoliko to ne učinimo, na nama će biti krivnja zbog nastavka takvog stanja."

I dok mons. Košić ekumenizmu pristupa i kao teolog, Marija Znidarčić, predsjednica Kršćan-skoga mirovnog kruga na putu prema jedinstvu kršćana našla se spontano, najprije propitujući vlastiti odnos s Bogom, a onda i susrećući druge koji su je oduševili svojim vjerničkim svjedočanstvom, poput osobe koja nije bila katolkinja, a zadivila ju je svojom osobnošću i duhovnošću. "I tako se 'slučajno' rodila ljubav prema ekumenizmu, te postajala sve veća. Pružale su se i druge prigode, drugi ljudi s istim stavovima, uključivanje u takve inicijative... Smatram to Božjim darom u svojem životu", kaže Marija koja je i članica Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog, te članica Vijeća europske mreže zajednica.

Jedinstvo je moguće uz Božju milost

Iako ne smijemo zanemariti povijesne i kulturne razlike, "treba učiniti još mnogo koraka u srcu", smatra papa Benedikt XVI., svjestan da je rad na jedinstvu kršćana i milosni dar, jer "Bog u tome pogledu još mora raditi na nama". Ovakav stav otvara prostor za tzv. duhovni ekumenizam, u kojemu središnju ulogu imaju molitva i obraćenje srca. "Vjerujem u jedinstvo koje neće biti brisanje međusobnih razlika nego njihovo njegovanje, samo što one neće biti prepreke zajedništvu već upravo obrnuto, doprinos njemu", kaže mons. Vlado Košić, podsjećajući da i u Vjerovanju ispovijedamo vjeru u "jednu... Crkvu". "Budući da je Crkva ne tek ljudsko nego zajedništvo i ljudi međusobno ali i Boga s ljudima, znam da jedinstvo ne dolazi toliko od ljudi, koji su uvijek spremni zbog svojih slabosti razdorima i podjelama, nego od Boga koji nas sve ujedinjuje." A plodovi ekumenskih inicijativa XX. stoljeća vidljivi su u jačanju uzajamne otvorenosti kršćanskih strana. "Kad se sjetimo da smo još prije Drugoga vatikanskog sabora jedni o drugima uglavnom loše govorili i učili, a danas da se to promijenilo, zatim da se nije smjelo ni čitati knjige drugih kršćana, a kamoli ući u njihove bogomolje - dakako, nije se ni moglo pomisliti zajednički moliti, a to sve mi danas činimo, tada smo sigurno napravili velike korake u međusobnom približavanju", primjećuje mons. Košić ujedno naglašavajući da "još ima puno toga što treba učiniti, no nije sve na nama ljudima, mi vjerujemo da je to djelo Duha Svetoga i da će On darovati svojoj Crkvi jedinstvo kada i kako On htjedne". Mariju Znidarčić, pak, raduju mnoge ekumenske zajednice i na međunarodnoj razini, niz ekumenskih aktivnosti u koje se uključuje, poput ekumenskih predstava, Svjetskoga molitvenog dana, Molitve za kršćanstvo jedinstvo u Zagrebačkoj nadbiskupiji. No, primjećuje da se kod nas ekumenski put prolazi malim koracima, te bi bilo poželjno uključivanje više ljudi u ekumenske inicijative. Ipak, plodove ekumenskoga rada vidi u susretu, molitvi i suradnji s ljudima iz drugih kršćanskih crkava. Posebice izdvaja trenutke kada bi se okupljali, a nisu znali tko točno pripada kojoj Crkvi. Povezalo ih je svjedočenje za Krista, te zbog toga zaključuje: "Moje najveće iskustvo je da se zbližavanje i doživljaj već postojećeg jedinstva ostvaruje i primjećuje u ljudima koji radikalno žele živjeti svoju vjeru."

Razlozi nade i ohrabrenja

I dok je Molitvena osmina za jedinstvo kršćana jednom u godini, postoje zajednice koje jedinstvo u različitosti žive svakodnevo te čine vidljivim tzv. ekumenizam srca. Primjer za to je međunarodna ekumenska zajednica Taizé u Francuskoj koju je 1940. godine osnovao brat Roger. Njegov stav o jedinstvu kršćana bio je jasan: "Pronašao sam svoj kršćanski identitet pomirivši u sebi vjeru svojih korijena s otajstvom katoličke vjere, bez raskidanja zajedništva i s kim." Zajednica danas broji oko stotinjak braće iz različitih država i različitih kršćanskih tradicija. Taizé je poznat i kao mjesto hodočašća, uglavnom mladih. Svaki tjedan, stotine i tisuće posjetitelja, u dobi od 17 do 30 godina, posjećuje Taizé da dožive iskustvo molitve i zajedničkog suživota. Posljednjih godina u ovo francusko mjesto odlazi sve više mladih iz Hrvatske koja je 2006. godine bila domaćin njihova "Hodočašća povjerenja na zemlji". Među studentima se proširio i STEP – Studentski evanđeoski pokret koji želi jasno i relevantno pokazati da kršćanstvo nudi ključ svih pozitivnih promjena i nade za čovjeka. U Hrvatskoj je od 1998. godine zaživio i Svjetski molitveni dan za žene, koji se obilježava prvoga petka u ožujku. Radi se o molitvenom pokretu kršćanskih žena, nastalom 1887. godine, koji okuplja više od 170 svjetskih država, svih rasa, nacionalnosti i kršćanskih zajednica. Ekumensko druženje predstavlja i "Doručak za žene" koji se održava u proljeće i jesen.

Na kraju ostavljamo vrlo zanimljivu priču o Kršćanskom mirovnom krugu, čiji su začeci u najtežim danima novije povijesti za Hrvatsku. Godine 1991. grupa kršćana pokrenula je Krš-ćansku informativnu službu kako bi udruženim snagama pridonijela probijanju informacijske blokade, obavještavajući kršćanski svijet o agresiji na Republiku Hrvatsku. Dio pripadnika Kršćanske informativne službe (KIS) odlučio je 1993. godine zajedničkom molitvom Bogu uputiti svoje vapaje za mir. Inicijativa je nazvana Kršćanski mirovni krug (KMK) i okupila je članove iz Baptističke crkve, Evanđeoske crkve, Evangeličke luteranske crkve, Katoličke crkve istočnog i zapadnog obreda te Srpske pravoslavne crkve. Molitve su organizirane naizmjence u bogoslužnim prostorima navedenih crkava. Kasnije je KMK organizirao i seminar o pomirenju te kazališne predstave, prezentacije i performance, kojima se na posredan, ali jasan način, promicao dijalog i pomirenje među kršćanima. KMK je danas neprofitna nevladina udruga koja je u proteklom desetljeću organizirala ekumenske molitve za mir u Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima i pokrenula mali izdavački projekt za izgradnju međuljudskih odnosa redovno se okupljajući na mjesečnim ekumenskim molitvama.

Zanimljivosti:

Molitveni tjedan za kršćansko jedinstvo traje od 18. do 25. siječnja, što je još 1908. godine predložio Paul Watson. Radi se o danima između blagdana Katedre sv. Petra i obraćenja sv. Pavla. Papa Pio X. prihvatio je ovu ideju i ustanovio Molitvenu osminu za jedinstvo kršćana.

Paul Watson, prvotno član episkopalne Crkve, pa anglikanski pastor, prihvatio je puno sakra-mentalno zajedništvo s Katoličkom crkvom.

Za jedinstvo kršćana može se moliti i tijekom cijele godine, a posebno je značajno kad je ta molitva vezana uz proslavu Pedesetnice, Duhova – rođendana Crkve. Već 1894. godine papa Leon XIII. potaknuo je molitvu za jedinstvo kršćana i u to vrijeme.

"Molitva je duša ekumenskoga pokreta", ističe "Dekret o ekumenizmu" iz 1964. godine Dru-goga vatikanskog sabora, koji potiče obilježavanje Molitvenog tjedna.

5. siječnja 1964., Jeruzalem: zagrljaj pape Pavla VI. i patrijarha Atenagore I.

7. prosinca 1965., istovremeno u Rimu i Istanbulu, Papa i Patrijarh dokidaju ekskomunikacije iz 1054. godine.

Splitski biskup Frane Franić 1966. godine u Splitskoj katedrali organizira prvi ekumenski mo-litveni susret na našem prostoru.

Biskupska konferencija Jugoslavije 1967. godine osnovala je Biskupsku komisiju za ekume-nizam, koja je kasnije postala Vijeće za ekumenizam.

Katedra za ekumenizam na KBF-u u Zagrebu osnovana je 1974. godine, dok je Institut za ekumensku teologiju i dijalog osnovan 1985. godine.

Molitvena osmina s postajama u raznim kršćanskim crkvama u Zagrebu počinje 1984. godine. Tako je i danas. Postaje: katolička, pravoslavna, evangelička, baptistička crkva.

 


© 1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s