Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Pravnik odgovara
 
Može li musliman biti kum na vjenčanju?

Odgovara: dr. fra Smiljan Dragan Kožul
 

Poštovani, vidio sam da u vašem časopisu imate rubriku pitanja i jako dobrih i iscrpnih odgovora. Mene bi zanimalo sljedeće. Da li kod vjenčanja u crkvi može biti kum musliman? Imam prijatelja koji planira da mu musliman bude kum. Ja ga od toga odgovaram, a on tvrdi da to u crkvi nije kum nego svjedok. Koja je razlika između kuma i svjedoka?

Robert, S. Brod

Poštovani Roberte, da biste razumjeli koja je razlika između kuma i svjedoka, najprije Vam želim protu-mačiti ulogu kuma. Od najstarijih kršćanskih vreme-na Crkva je tražila da se: "… kršteniku dade kum, čija je zadaća pomagati odraslom kršteniku u pris-tupu u kršćanstvo, a krštenika dijete zajedno s roditeljima predstaviti za krštenje i isto tako nasto-jati da krštenik provodi kršćanski život u skladu sa sakramentom krsta i da vjerno izvršava obveze povezane s krštenjem" (usp. ZKP, kan. 872). Tako stoji odredba za kuma kod krštenja. Isto tako Crkva traži da i krizmanik ima kuma: "Neka potvrđenik ima kuma čija je dužnost brinuti se da se potvrđeni ponaša kao pravi Kristov svjedok i da vjerno vrši obveze povezane s tim sakramentom" (usp. ZKP, kan. 892). To je odredba s obzirom na potvrdu (krizmu).

Još nešto želim protumačiti, naime meni nije jasno kako je nastala naša hrvatska riječ "kum" odnosno "kuma". Latinska riječ glasi "patrinus", odnosno "matrina". Budući da te riječi dolaze od "pater = otac", odnosno "mater = majka", jasno je da i riječi "patrinus" i "matrina" označavaju neko očinstvo, odnosno majčinstvo. To je duhovno očinstvo, odnosno majčinstvo, koje "kum" i "kuma" krštenjem, odnosno potvrdom stječu prema kršteniku, odnosno potvrđeniku. Uostalom, to je jasno označeno u tekstu gore citiranih zakona, koji zahtijevaju da "kum", odnosno "kuma" pomažu roditeljima u odgoju u katoličkoj vjeri. Štoviše, Crkva je uvijek naučavala da bi kumovi trebali preuzeti odgoj svoje kumčadi ukoliko bi oni izgubili roditelje, ili ako bi roditelji zanemarili tu svoju ulogu. Baš zbog toga Crkva traži da osobe koje vrše ulogu kumova kod krštenja ili potvrde budu praktični vjernici (ne može biti kum/a osoba koja je samo civilno vjenčana), da su primili sve sakramente (ne može biti kum/a osoba koja nije primila potvrdu/krizmu). Nažalost, danas se ne traže za kumove osobe koje su dobri vjernici, nego one koje će dati vrijedan i bogat dar!

Budući da je glavna zadaća kumova da pomažu roditelje u odgoju djece u katoličkoj vjeri, jasno je da tu ulogu ne mogu vršiti osobe koje pripadaju nekoj drugoj kršćanskoj crkvi ili kršćanskoj zajednici. Tako ne može biti kum/a osoba koja pripada Pravoslavnoj crkvi, Evangeličkoj, Protestantskoj, Anglikanskoj. Naime, budući da se naučavanje Katoličke crkve te liturgijsko slavljenju svetih otajstava, razlikuje od ostalih crkava, jasno je da pripadnici tih crkava ne poznaju katoličku vjeru, pa je ne mogu naučavati i u katoličkom smislu ispravno prenositi svojoj kumčadi. To je razlog zašto ne mogu biti kumovi.

Poštovani Roberte, nadam se da ste shvatili koja je uloga kuma i tko može vršiti tu ulogu.

Kada je riječ o sakramentu ženidbe (vjenčanja), uopće nije predviđen kum/a, naime mladenci su već odrasli i oni žive katoličku vjeru, pa im nije potreban kum/a. Kod vjenčanja se traži da uz biskupa, svećenika ili đakona, koji u ime Crkve prisustvuju sklapanju sakramenta ženidbe, budu prisutna i dva svjedoka (usp. ZKP, kan. 1108, § 1.), koji nakon što se obavi vjenčanje zajedno s mladencima, zatim s crkvenim službenikom, potpisuju dokument o vjenčanju. Njih službeni crkveni dokumenti nazivaju svjedocima, a ne kumovima. Taj dokument se onda pohranjuje u župni arhiv, kako bi se uvijek moglo dokazati da je ženidba pravovaljano sklopljena. Za svjedoke se samo traži da budu punoljetni, i da uživaju glas kao vjero-dostojne osobe. Jasno je da tu ulogu može izvršiti svaka punoljetna i vjerodostojna osoba, a to može biti pripadnik i druge vjeroispovijesti, prema tome i musliman. Znači, poštovani Roberte, naš narod i svjedoke kod vjenčanja naziva kumovima, no to nije ispravno. Trebalo bi ih zvati svjedocima vjenčanja. Drugo je pitanje koliko je prikladno da netko tko nije kršten i tko ne pozna kršćanske molitve prisustvuje kao svjedok sakramentu ženidbe. Uz ostalo, pitam se kako će se osjećati osoba druge vjeroispovijesti za vrijeme obreda, koja ne zna kako se treba ponašati i što treba moliti.

Evo, poštovani Roberte, moga odgovora na Vaše pitanje, koji se temelji na zakonima i odredbama naše Katoličke crkve. Nadam se da ste zadovoljni.

 
Smije li se nekrštena beba nositi u crkvu?
 

Poštovani, ja sam mama još nekrštene bebe. Jedna moja prijateljica je rekla, jer je ona od nekoga čula, kako se ne smiju nositi bebe u crkvu prije nego budu krštene. Je li to istina i ako jest, zašto je to tako?

Danica V., Split

Poštovana Danica, dobro je da ste postavili ovo pitanje, jer često ono što se od nekoga čuje ne odgovara istini.

Prije samog odgovora na Vaše pitanje, želim naglasiti da treba razlikovati nošenje bebe u crkvu, misleći pri tom na zgradu crkve, od nošenja u crkvu kada se zajednica vjernika okupi u zgradi crkve da slavi svete tajne, euharistiju i ostale svete sakramente. Ako se Vaše pitanje odnosi na nošenje u zgradu crkve, uvjeren sam da takva zabrana nije nikada postojala, te da ni danas ne postoji. Naime, razni hramovi drugih religija i kršćanske crkve oduvijek su privlačili pažnju ljudi i želju da ih se posjeti i pregleda njihove kulturne i umjetničke vrednote. Ulazak u njih nije načelno ni u jednoj religiji zabranjen. Postoje doduše propisi kako treba biti obučen da bi se smjelo u njih ući. Tako se i u kršćanske crkve ne bi smjelo ulaziti ako osoba nije prikladno obučena. Baš zbog toga na ulazu u crkve postoje plakati koji daju na znanje tko ne bi smio ući u crkvu. Nažalost, na mnogim našim crkvama ti plakati nisu postavljeni, pa se događa da osobe razgolićene i nečedno obučene ulaze u crkvu, posebno ljeti, a nerijetko tako razgolićene osobe sudjeluju čak i u vjerskim obredima, posebno na vjenčanjima.

Drugo je pitanje odlaženja u hramove, odnosno u crkve kada je u njima okupljena zajednica vjernika i kada slavi svoje razne liturgijske i vjerske obrede. U svim je religijama, pa i u kršćanstvu, zabranjen dolazak i ulazak u crkve u vremenu kada zajednica slavi svoje vjerske obrede, onima koji ne pripadaju toj vjeri. Od najstarijih vremena kršćani su imali propise tko smije a tko ne smije sudjelovati u svetim obredima. Sve do Drugoga vatikanskog Sabora naša crkva je imala i poseban niži red, red vratara, koji je bio zadužen za čuvanje vrata i za sprečavanje ulaska onih koji nisu kršćani. Na vjerske obrede mogu dolaziti svi oni koji su kršteni i kojima nije zabranjeno sudjelovanje u svetim obredima, te oni koji se pripremaju za krštenje, takozvani katekumeni. Oni su mogli sudjelovati samo na prvom dijelu svetih obreda, a to je služba riječi. Kada bi započeo drugi dio svete službe, slavljenje samog čina euharistije, katekumeni su napuštali prostor u kojemu je zajednica slavila službu i tek kada su primili krštenje, mogli su sudjelovati i u službi euharistijskog stola i u svetoj pričesti.

Još je jedna kategorija kršćana bivala isključena iz službe euharistijskog stola i pričesti. To su bili javni grješnici, kojima je bila naložena pokora kojom su se pripremali za primanje sakramenta pomirenja. I oni su zajedno s katekumenima napuštali crkvu u trenutku kada je započinjala službe euharistijskog stola. Tek nakon što su obavili pokoru i primili odrješenje grijeha u svetoj ispovijedi, mogli su ponovno sudjelovati svetim činima i primati Tijelo Kris-tovo. Isključivanje javnih grješnika iz zajednice vjernika ostalo je sve do dana današnjega. Tako su po sadašnjem Zakoniku isključuju svi oni koji sudjeluju u činu ubojstva nevinog djeteta u utrobi majke, oni koji aktivno sudjeluju u abortusu. Oni ne bi smjeli sudjelovati svetim obredima, dapače u slučaju smrti ako se nisu ispovjedili, crkva im uskraćuje kršćanski pogreb.

Da su i nekrštena djeca bivala isključivana iz službe oltara, može se zaključiti i po tome što su kršćani gradili krstionice na ulazu u crkvu, a ponekad čak i izvan crkve, kako je u najstarijoj kršćanskoj crkvi, u bazilici svetog Ivana Lateranskog u Rimu, gdje je krstionica izvan bazilike. Djeca bi bivala krštena u krstionici izvan crkve ili u dnu crkve, a tek nakon krštenja išlo bi se k oltaru, gdje se onda služila euharistijska žrtva i molila molitva Gospod-nja.

Evo, poštovana Danice, mislim da se može zaključiti da ne postoji i da nije nikada postojala zabrana da se dijete koje još nije kršteno ponese u zgradu crkve, da ga se smije prekrižiti svetom vodom i tome slično. Međutim, danas nema ni zabrane koja bi sprečavala kršćanske roditelje da ponesu svoje još nekršteno dijete u crkvu na vjerske susrete u kojima zajednica vjernika slavi svete tajne naše vjere, euharistiju i ostale sakramente. No, budući da Crkva savjetuje da se s krštenjem djece ne odugovlači, odnosno da se obavi čim majka može radosno sudjelovati na činu krštenja, bez ikakve opasnosti po svoje zdravlje, to bi bilo koji mjesec nakon rođenja, onda mislim da ne postoji razloga da se nekršteno dijete donosi na svete službe zajednice vjernika.

U nadi da sam odgovorio na Vaše pitanje, čestitam Vam na majčinstvu i preporučam da Vašu i Božju bebu što prije ponesete na novo rođenje u Duhu Svetome i vodi u crkvu gdje će primiti sveti sakrament krštenja.

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s