Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Duhovnost
 
Obnovi moju Crkvu

Autor: David Torkington
 
Franjo drugi put krivo tumači Božji glas te kreće obnoviti ruševnu crkvu svetoga Damjana
 

Nakon zabave na kojoj je Franjo doživio krat-ko mistično iskustvo, stao je posjećivati crkve i samotna mjesta, na kojima je mogao moliti. Isprva bi tamo odlazio s nekim od prijateljâ, a potom sâm. Došao je u napast posumnjati kako su svi njegovi napori puko gubljenje vremena. A onda se jednoga dana sve promijenilo. Prije, kada bi god naišao na gubavce, pomagao bi im kako je god mogao, ali im je tu pomoć slao po drugima, jer se nije bio u stanju s njima osobno susresti. No, ovoga se dana sve promijenilo. Dok je jahao dolinom Spoleta, našao se licem u lice s gubavcem kojega nije mogao izbjeći. Ovoga puta nije podbo konja i hitro odjahao, već je skočio sa sedla, i to ne samo kako bi dao milostinju, već i kako bi gubavcu utisnuo sveti cjelov u usta. Potom je isto učinio i sa stanarima obližnje kolonije gubavaca, moleći ih za oproš-tenje što se sve dotad prema njima bio tako kukavički ponašao. Mijenjao se i njegov stav prema siromasima. Davno prije no što je i postao svjestan redovničkog poziva, uvijek bi prema njima, kad god bi na njih naišao, bio iznimno velikodušan. Međutim, sada se promjena njegova ponašanja očitovala u tome što bi se i sâm upuštao u potragu za njima.

Krjepost molitve

Znao je kako njegovo novo ponašanje prema gubavcima i siromasima nije djelo Francesca Bernardonea, već ono Duha Svetoga, koji je – unatoč njegovoj napasti povjerovati u suprotno – ipak djelovao u njemu po njegovim samotnim molitvama. Postupak Franjine preobrazbe u čovjeka kojemu se divio više no ikome, već je bio započeo, samo ga je on sve dotad jedva zapažao. Molitva tako ipak nije bila gubitak vremena, kako je bio u napasti posumnjati. Bilo mu je, štoviše, potrebno još molitve te joj se bio vratio s još većim predanjem. Stao se pitati nije li možda njegov novi Bogom dani poziv služenja izopćenicima način na koji mu Bog želi ukazati na ono što od njega želi, a možda i nešto više od toga? Jednostavno nije znao odgovor te se stao moliti iskrenije no ikada, kako bi bio spreman i otvoren čuti Božji glas u trenutku kada Bog odluči objaviti mu što od njega očekuje.

Božji glas

Potkraj godine 1205., dok se Franjo molio pred starim bizantskim raspelom u ruševnoj crkvici svetoga Damjana tik izvan gradskih zidina, dogodilo se nešto neočekivano. Čuo je riječi koje su mu napokon razjasnile što mu je činiti. "Franjo, popravi moju Crkvu, koja se – kao što vidiš – ruši." Da ne bi bilo nikakva nesporazuma, te su riječi izgovorene tri puta. Smatrao je kako je njihovo značenje u tome što mora odjenuti graditeljsko odijelo i uzeti graditeljsku opremu, pa potom poći obnavljati crkvicu svetoga Damjana, koja je uistinu i bila u ruševnu stanju. Iako je bio sin trgovca, mjeseci što ih je proveo na gradnji asiških zidina bili su mu pružili potrebno iskustvo. Kasnije je shvatio kako je zapravo pozvan obnoviti samu Katoličku crkvu, koja se – kako je priznao i sâm papa Inocent III. – bila stala rušiti, jer se iznevjerila svome Utemeljitelju. Franjo je kasnije shvatio ujedno i to kako je Bog dopustio da pogrješno protumači njegove riječi, barem za neko vrijeme, kako bi se – moleći i radeći nekoliko godina u samoći – pripravio za stvarnu zadaću na koju bijaše pozvan.

Sukob s ocem

Pun toga izvornog žara, Franjo je pojurio kući, uzeo najbolje sukno koje je mogao pronaći, natovario ga na konja i sve prodao na tržnici u Folignu, kakvih petnaestak kilometara udaljenosti u pravcu Spoleta. Međutim, znajući kako je Franjo obuzet izvornom revnošću te kako njegov otac neće odobriti sve to, svećenik zadužen za crkvicu svetoga Damjana nije htio uzeti novac, ali mu je ipak pružio utočište i dopustio mu pomoći u obnovi crkve. Dogodilo se ono neizbježno: otac je došao bijesan što mu je sin ismijao sama sebe i svoju obitelj, a pogotovu što je "otuđio" dio njegove dragocjene robe. Ali, Franjo je pobjegao i sakrio se u obližnju pećinu, gdje ga je oko mjesec dana hranio jedan prijatelj, dok nije došao k sebi. No, i ovoga se puta po molitvi bio promijenio. Uvidio je kako je njegovo ponašanje bilo kukavičko te je sada kroz molitvu primio snagu postaviti se kao muškarac. Onakav otrcan, uputio se kući kako bi se suočio s ocem, ali je naišao na kamenovanje i pogrde istih onih koji mu se nekoć dodvoravahu. Dodatno posramljen od sina koji mu je već – kako je on na to gledao - bio narušio ugled, Pietro Bernardone ga je spasio od njih samo kako bi ga zatočio u vlastitoj kući. Istoga trenutka kada je Pietro morao poći na jedno od svojih poslovnih putovanja, Pica, Franjina majka, sažalila se nad njim i oslobodila ga. Kada se otac vratio, donio mu je u svetoga Damjana nalog sudskih vlasti. Ovoga puta Franjo nije pobjegao, već je mirno priopćio ocu kako ga odsad može suditi samo crkveni sud, budući da je posvećen Bogu.

Posljednji prizor sukoba između oca i sina odvio se pred asiškim biskupom, preuzvišenim Guidom. On je priznao kako je Franjo pogriješio kada je bez pitanja uzeo očevu robu te mu je naložio da je vrati. Na to je Franjo – gestom koja je dala na volju mašti nebrojenih životopisaca te nadahnula nebrojena umjetnička djela – vratio sve, uključujući i odjeću što ju je imao na sebi te gol stao pred sud. Potom je izjavio kako se odriče svoga ovozemaljskog oca i odsad priznaje samo Oca nebeskoga, kojemu se od toga trenutka predao. Biskup je njegovu nagost ogrnuo vrtlarevom odorom, na kojoj je Franjo potom nacrtao križ.

Glasnik Velikoga Kralja

Uputio se u Gubbio, gdje mu je jedan stari prijatelj darovao novu odjeću. Na putu su ga razbojnici bacili u sniježni nanos, i to ne samo stoga što na sebi nije imao ništa vrijedno uzimanja, već i stoga što je tvrdio kako je "glasnik Velikoga Kralja", zbog čega su ovi zaključili kako je luđak, ili pak vjerski fanatik, kojemu je potrebno malko se "ohladiti". Puno bolje nije prošao ni u benediktinskoj opatiji, gdje je teškim radom zasluživao hranu za svinje, što ga je jedva održavalo na životu.

Kada je napokon stigao do Gubbija, odjeća koju mu je poklonio prijatelj postala je simbolom života kojemu će se odsad posvetiti kroz iduće dvije do tri godine. Bila je to duga halja pustinjaka, opasana kožnim pojasem, sandale, i štap. I dalje je bio tek pustinjak–putnik, pa se pješice vratio sve do Asiza, kako bi dovršio obnovu svetoga Damjana. Nakon toga je pošao u crkvu svetoga Petra te naposljetku onu svete Marije Anđeoske, skrivenu u dubokoj šumi na oko kilometar i pol od Asiza. Danas se ona više ne nalazi u dubokoj šumi, već unutar goleme bazilike koja obilježava mjesto na kojemu je Franjo 1226. preminuo. Upravo će mu u toj sićušnoj crkvici Bog ponovno progovoriti i otkriti koje je njegovo stvarno poslanje, kao što ćemo vidjeti idući put.

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s