Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Teološki osvrt
 
Teologija koja vodi do Božjega lica

Piše: Tanja Popec
 

Teologa Ratzingera prepoznajemo po sustavnosti u prikazu teme, analitičkom pristupu s jasnom naznakom uzroka i pos-ljedica, jasnoći u teološkom govoru, širini u poznavanju problematike.

Tko je Isus iz Nazareta? Što je Crkva? Kako euharistija u nama stvara nešto novo? Je li iz svijeta iščeznuo osjećaj za grijeh? Umiju li teolozi na razumljiv način danas govoriti o Bogu? Ova su pitanja trajno utkana u teološki rad Josepha Rat-zingera. Odgovore nam daje naslutiti te nas i danas, kao papa Benedikt XVI., vodi iskrenom, vjerničkom, ali i znatiželjnošću znanstvenika do temeljnih pitanja kršćan-ske vjere. Sigurno je da u nama ne želi podupirati pasivnost na vjerničkom putu, već nas uči dijalogu s Bogom, Crkvom, ljudima. Ne miri se s ravnodušnošću, jer Krist nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. I profesor i papa u jednoj osobi, Benedikt XVI. svojim teološkim istraživanjem sam traga i drugima pomaže da tragaju za licem Božjim.

Uvijek vjeran kršćanskim temeljima

Joseph Ratzinger bio je profesor dogmatike i fundamentalne teologije u Freisingu, Bonnu, Münsteru, Tübingenu i Regensburgu. Spektar teoloških tema koje je obrađivao uistinu je širok. No, uvijek je ostao vjeran središnjim temama, jezgri govora o vjeri u koju pripadaju, po njegovom mišljenju, četiri cjeline: Vjerovanje (ono što treba vjerovati), Oče naš (ono čemu se nadamo), Dekalog (što činiti) i Sakramenti (životni prostor u kojem se to izvršava). Poslanjem teologa smatra "produbiti, pomoći shvatiti i navijestiti zajednički polog vjere, ne 'stvarati'." Zato nije podupirao teološki pluralizam smatrajući da on često vodi u subjektivizam, individualizam: "Vjera se lomi u seriju škola i često suprotnih struja, s velikom štetom i zbunjenosti po Božji narod." Uz trajno nadahnuće u Svetom pismu i praćenje spoznaja bibličara, Ratzinger izvorom teologije smatra i duhovnost i liturgiju. Zato ćemo u njegovim meditacijama i tumačenjima pronaći i trag duhovnosti kršćanstva Istoka, umjetnosti, kao i prvih kršćanskih stoljeća zajedničke istočne i zapadne baštine. Ratzinger smatra da "teologiji prijeti opasnost da postaje akademski sterilna ako se zbog tobožnje znanstvenosti odvoji od svojih duhovnih korijena".

Jedinstven stil i temeljito traženje

Teologa Ratzingera prepoznajemo po sustavnosti u prikazu teme, analitičkom pristupu s jasnom naznakom uzroka i posljedica, jasnoći u teološkom govoru, širini u poznavanju problematike. Intelektualno je vrlo zahtjevan teolog, no s razlogom. O stvarima koje se tiču čovjeka, njegova života i spasenja, ne može se govoriti površno niti olako. Zbog toga nas, u traženjima odgovora, gotovo stupnjevito vodi od Biblije, preko crkvenih otaca (s posebnom simpatijom prema sv. Augustinu), teologa, filozofa do suvremenih spoznaja. Istodobno ne zaobilazi nam skrenuti pozornost ni na nedoumice ili nedostatna promišljanja. Iako je teško dati konačne odgovore na teška pitanja o gotovo dramatičnom odnosu božanskog i ljudskog, nadpovijesnog i povijesnog, ne odustaje u traženju načina kako očima svojih suvremenika otvoriti oči i srce za istine vjere. Odlikuje se tako poželjnom vještinom za teologe, da teološke tajne budu razumljivije približene širem krugu vjernika, a ne samo znanstvenicima. Ne želi teologiju zatvoriti u strogo teološke krugove, već je, primjerice, uvodi i u razgovore s novinarima, kako to možemo čitati u knjigama "Sol zemlje", "Svjetlo svijeta", "Razgovor o vjeri" i drugdje. Njegov teološki govor objedinjuje znanstvene teološke spoznaje sa živom i življenom vjerom. Istodobno, i sam ustraje u svojem znanstvenom usavršavanju te neprestano prati događanja na teološkom području. Rezultat predanosti teologiji su brojne knjige. Jedinstven projekt njihovih prikupljanja i objave 2008. godine nastao je u Regensburgu gdje je utemeljen "Institut pape Benedikta XVI." To je sjedište u kojem je prikupljana iscrpna dokumentacija o životu, misli i djelu teologa, biskupa i pape Josepha Ratzingera odnosno Benedikta XVI. Sabrana djela u ovome nizu podrazumijevaju 16 svezaka u kojima "složene tematike nisu podvrgnute složenoj refleksiji i stoga neshvatljive običnom čovjeku, već su transparentne u svojoj dubokoj linearnosti", ističe regensburški biskup Gerhard Ludwig Müller. Ratzingerov teološki put uključuje: doktorski rad o Augustinovu učenju u Crkvi te habilitacijsku tezu o Bonaventurinu učenju o objavi. Njegove su teme i: "Bog vjere i Bog filozofa", o odnosu vjere i razuma, "Uvod u kršćanstvo", gdje obrađuje složenu tematiku vjeroispovijesti, krštenja, obraćenja, nasljedovanja Krista i kršćanskog života. Čak osam svezaka donosi sustavni prikaz teologije – od učenja o stvaranju, antropologije, milosti, mariologije, preko ekleziologije, eshatologije, liturgije, sa-kramenata i duhovnih službi. Teolog Ratzinger tema je i brojnih tribina, ali i internetskih foruma. U nizu mišljenja za i protiv njegova stila, izdvajam jedno u kojem je, čini mi se, sažeto najbitnije: "Mediji ga često prikazuju kao konzervativnog i hladnog Papu i izgleda da vlada određeno neprijateljstvo prema njemu, ali ja mislim da smo napokon dobili Papu koji je u stanju na pravi način braniti katoličku vjeru. Njegov rad me na nevjerojatan način približio kršćanstvu i obogatio mi je pogled na vjeru i svijet."

Crkva – omiljena tema

Ekleziologija, govor o Crkvi, od rane mladosti Ratzingerova je omiljena tema, što je dovelo i do toga da je 1954. godine pisao disertaciju o Augustinovu poimanju Crkve. I stvari su od početka jasne. Za Ratzingera postoji slika Crkve u kojoj su povezani život i tradicija. Kao mladi profesor, sa svega 35 godina, bio je teološki savjetnik kölnskog nadbiskupa Fringsa na Drugome vatikanskom saboru (1962.-1965.), događaju koji je upravo otkrivao novo lice Crkve, a u te se rasprave i tada, i kasnije, Ratzinger rado uključio. Je li Crkva narod Božji ili Tijelo Kristovo? Iako je skloniji ovom drugom pojmu, Ratzinger ne odbacuje narod Božji, jer je to pojam koji upućuje na kontinuitet Crkve s Izraelom u Starom zavjetu. No, s Kristom taj narod Božji dobiva novu dimenziju postajući Njegovo Tijelo: "Crkva jest i u nju se ulazi ne preko sociološke pripadnosti, nego preko ucjepljenja, po krštenju i euharistiji, u tijelo samoga Gospodina. Crkva nije cjelovita ako je samo zajednica vjernika, budući da je Tijelo Kristovo, ona je puno više nego jednostavan zbroj članova." Ovaj Pavlov pojam Tijela Kristovog, po Ratzingerovu mišljenju, jače ističe jedinstvo vjernika i Krista , osobito po euharistiji koja je za vjernike živo udioništvo na Kristovu tijelu, te je stoga i konstitutivna za Crkvu. U euharistiji nas Isus "istinski prihvaća i prima, tako da s njime i po njemu možemo postati aktivni, djelovati s njime i žrtvovati se s njime". Ako želimo da u svijetu nešto pođe naprijed, potrebno je istaknuti euharistiju kao Božji način oblikovanja ljudi tako da nastane nešto novo, jer upravo po potpunom zajedništvu s njim u euharistiji, postajemo njegovi nositelji u svijetu. Za Ratzingera je Crkva prostor stvarne Božje prisutnosti, puno više od institucionalne kategorije. U životu i tradiciji Crkve on nalazi pristup Kristu. Crkva je mjesto na kojem je živ spomen Isusa Krista upravo po njegovu obećanju da će biti ondje gdje se njegovi učenici okupljaju u vjeri. Nekima danas ovo možda neće biti razumljivo, jer "mnogi ne vjeruju da se radi o stvarnosti koju je htio sam Gospodin." Crkva nije ljudska tvorevina, ona u ljudima ima vidljivu dimenziju, nije zajednica savršenih, već grešnika. Ali je ona bitno duhovna stvarnost. I zato joj je za napredak nisu potrebni, "menadžment, nego svetost, kako bi odgovorila potrebama čovjeka".

Isus Krist

Za sliku Isusa Krista od velike su važnosti njegovi svje-doci: "Stvarni Isus je jedino Isus svjedoka. Nema bolje mogućnosti da o njemu nešto doznamo od slušanja riječi onih koji su s njime živjeli, koji su s njime koračali puto-vima njegova zemaljskog života". To znači da će nas do njega dovesti Pismo, a osjetljivost za njegovu blizinu bit će profinjenija, temeljitija uz pomoć molitve, liturgije, tradicije. Papa osobito voli svjedočanstva crkvenih otaca, no ne zanemaruje koristiti se i suvremenim teološkim tumačenjima i dostignućima. Upravo za svim tim elemen-tima poseže Benedikt XVI. koji je još kao pročelnik Kon-gregacije za nauk vjere započeo pisati knjigu "Isus iz Nazareta". U njoj nas želi poučiti "nutarnjem prijateljstvu s Isusom", svojim istraživanjem drugima pomaže tražiti lice Božje, ali ga istodobno i sam traži: "Nije potrebno posebno naglašavati da ova knjiga ni na koji način nije čin Učiteljstva, nego jedino izraz mojega osobnog traže-nja Gospodinova lica." I prije pedeset godina Ratzinger je bio na ovom putu traženja Isusa koji je Boga "stvarno izložio, izveo ga iz njega samoga, ili, kao što to još drastičnije stoji u Prvoj Ivanovoj poslanici, dao ga na raspolaganje našim očima i rukama", piše u "Uvodu u kršćanstvo". Rast u vjeri, bez sumnje, događa se u zajednici uz svjedoke vjere, no on ima i osobni karakter izrečen riječima: "Vjerujem u tebe, Isuse iz Nazareta, kao u onoga koji je smisao svijeta i mojega života." To je Krist raspeti i uskrsnuli. On nam daje udjela u uskrsnom životu čime nam otvara obzorje pobjede nad smrću, nadilaženje vremena i prolaznosti. Ratzinger se ne želi potpuno iscrpsti tražeći povijesnog Isusa: "Tko želi vidjeti Krista samo kao jučerašnjega, neće ga naći, a tko bi ga htio imati samo kao današnjega, isto se tako neće susresti s njime. Njemu od početka pripada to da je bio, da jest i da će doći." Pritom podsjeća da je ispovijest onih koji su poznavali zemaljskog Isusa i vidjeli Uskrsloga bila: "Isus Krist jučer i danas isti je – i uvijeke" (Heb 13,8).

Oslobođenje u teološkom smislu?

Prefektu Kongregacije za nauk vjere, kardinalu Josephu Ratzingeru, mnogi su zamjerali "osudu određenih oblika teologije oslobođenja", teološkog smjera nastalog u Latinskoj Americi (u drugoj polovici XX. stoljeća), koja je željela osloboditi siromašne i nerazvijene narode, uzdići ih u njihovu dostojanstvu. No, društvena podloga toj teologiji bile su marksističke postavke društva, a s takvim ideologijama za prefekta Kongregacije nije bilo kompromisa. Iako potlačeni traže slobodu, treba im reći istinu, a ona se nalazi u činjenici da svijet treba Otkupitelja, a ne osloboditelje. Zato ne podupire isključivi govor o oslobođenju, već upozorava na snažniji pojam otkupljenja, koji sugerira postojanje čovjekova pada. Čovjek je ranjen grijehom i njegovo istinsko ropstvo je ropstvo grijehu iz kojega se ne može izvući sam, već treba spasitelja. Jedino je kršćanski Bog, Isus Krist, potpuno zahvatio ljudsku narav, svojom je žrtvom otkupio iz toga ropstva. I nema zemaljskih osloboditelja koji mogu postići takav učinak kakav je ostvario Isus Krist. Otkupljenje nije samo oslobođenje od ropstva bez zanimanja što će biti dalje s oslobođenim, već se nakon otkupljenja oni koje je Sin Božji na križu otkupio, smiju zvati sinovima Božjim, preko križa uzdignuti k Bogu.

Iskreno o "nepoželjnim temama"

I dok svijet radije želi oslobođenje, a ne otkupljenje, teolog Ratzinger u tome vidi pomanjkanje osjećaja za grijeh. No, iako postoje težnje da se u ljudima oslabi taj osjećaj, stvarnost grijeha se ne može izbrisati. "Ako me Providnost jednog dana oslobodi mojih obveza, želim se posvetiti upravo pisanju o 'istočnom grijehu' te nužnosti otkrivanja prave stvarnosti. Uistinu, ako se više ne shvaća da je čovjek u stanju otuđenosti, ne samo ekonomske i socijalne, onda se više ne shvaća nužnost Krista Otkupitelja. Na ovaj način ugrožena je cijela struktura vjere."

Teolog Ratzinger ne zaobilazi ni mračne teme poput djelovanja Zloga u svijetu. Koliko god nas spomen pakla i Sotone može uplašiti, Ratzinger ne dopušta njegovo nijekanje: "Misterij zloće treba uključiti u temeljnu kršćansku perspektivu, onu Kristova uskrsnuća i pobjede nad silama zloga... Istina isključuje strah i zbog toga je sposobna prepoznati sile zla." No, pred činjenicom Zla ne ostajemo obeshrabreni i bez cilja. Zlo je u Kristu pobijeđeno. I sigurnost uvjerenog vjernika i napetost svojestvena ljudskoj naravi isprepliću Ratzingerovo govor o tome: "Kršćanin zna da se događaj spasenja dogodio u povijesti te da će konačan rezultat biti pozitivan. Ali ne znamo preko kojih ćemo događaja doći do 'velikog finala'. Znamo da 'snage pakla' neće nadvladati Crkvu, ali ne znamo kako će se to ispuniti." No, ni u toj tjeskobi Krist nas neće ostaviti same, jer je tako obećao: "Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta" (Mt 28,20).

I eshatologija, govor o posljednjim stvarima, pripada u lepezu Josephu Ratzingeru dragih tema. Kao teolog ne bježi od smrti i pitanja s njom povezanih: "Ne prihvatiti i ne respektirati smrt, znači ne prihvatiti i ne respektirati život." Iako suvremeni čovjek ne voli govor o tome, jer su te stvari "tvrd kruh za današnje ljude", Benedikt XVI. od toga ne odustaje, jer "odgovori ostaju polovični ako u nama ne otvaraju osjećaj i duboku spoznaju da naš život seže dalje od ovoga materijalnog života, da postoji sud, da postoje milost i vječnost.

Stoga moramo naći nove riječi i načine kako bismo ljudima omogućili da probiju zvučni zid konačnosti."

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s