Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Prigodno
 
"Za križen"

Piše: Ivan Penava, ivanpenava@gmail.com
 
Reportaža o križnome putu na Hvaru

Iščekujući blagdan Uskrsa mnoga se djeca raduju bojanju jaja što simboliziraju Kristovo uskrsnuće. No nije tako i na Hvaru, gdje djeca ne pitaju kada će biti bojanje pisanica već: "Kada se gre za križen?"

Krvavi križić

Već oko 500 godina vjernici središnjega dijela otoka Hvara povezuju svojih šest mjesta – Jelsu, Pitve, Vrisnik, Svirče, Vr-banj i Vrbosku – jedinstvenom pasion-skom procesijom "Za križen". Nedavno je ovaj liturgijiski običaj i međunarodno zaš-tićen te je stavljen na UNESCO-vu listu svjetske nematerijalne kulturne baštine. S procesijom nas je upoznao župnik u Jelsi, mons. Stanko Jerčić.

Procesija "Za križen" odvija se u noći s Velikoga četvrtka na Veliki petak, kada se vjernici okupljaju u svojim župnim crkvama te istodobno iz svih šest mjesta kreću procesije prema susjednim mjestima u smjeru kazaljke na satu tako da se procesije nikada ne sastanu.

Kada se govori o nastanku ove hvarske procesije, spominje se godina 1510., kada je prokrvario mali križ u hvarskoj crkvici svetoga Križa. Taj događaj kao da je najavljivao krvavu bunu hvarskih pučana predvođenu Matijom Ivanićem, koja je iste godine započela, a krvavo ugušena četiri godine poslije. Taj križ još uvijek postoji kao relikvija, ali nije u neposrednoj vezi s procesijom jer ne postoje nikakvi povijesni zapisi o nastanku procesije. Kao najstariji povijesni dokument brižno se čuva popis križonoša star preko 200 godina.

Jedino ratne 1944. procesija nije održana na Hvaru već u blizini egipatskoga grada El Shatta, gdje su se zbog ratnih neprilika Hvarani sklonili. U suradnji sa zapovjedništvom izbjegličkoga logora napravili su nove križeve i održali svoju procesiju.

Križonoša

Zanimljivost ove pobožnosti jest to što je organiziraju sami vjernici i članovi Bratovštine Presvetoga oltarskog sakramenta, koja svoje sjedište ima u Jelsi. Na početku procesije žup-nik predaje križ križonoši i uz kraći nagovor ističe važnost procesije i časti koja pripada križonoši koji to čini kao znak zavjeta i pobožnosti. Posljednjih je godina služba križonoše postala prestiž, a sljedeći koji se u Jelsi prijavi na tu dužnost na red će doći tek 2037. godine.

Cjelokupni je put dugačak oko 25 km, a križevi su teški od 10 do 18 kg. Križonoša te noći nigdje ne sjedne, već samo hoda i u crkvama kleči.

Uz križonošu ide i svečana pratnja (posada) koju sam bira, a čine je: dva nosača svijećnjaka (kandeliri), od 6 do 12 nosača teških voštanih svijeća (torci), nosači svečanih fenjera (ferala) kojih može biti čak 30-ak, dva pratitelja križonoše za njegovu sigurnost na putu, dvojica glavnih pjevača Gospina plača i još 3–4 pjevača koji pjevaju responzorij. Križonoša i pratnja su odjeveni u bijele tunike.

Vjernici u procesiji

U procesiji nastoje sudjelovati svi mještani, pa se tako i mala djeca već sa svojih pet-šest godina priključuju, a stariji i nemoćni dočekuju svaki križ u svojoj crkvi gdje ga poljube, a križonoši čestitaju. Za vrijeme križnoga puta pjevaju se stare pasionske pjesme poput "Nut mislimo o tom danas ki na križu umri za nas...", zatim Psalam 50. "Smiluj se meni, Bože", a moli se po pet Očenaša na čast pet rana Isusovih, Žalosna otajstva Gospine krunice ili Zlatna krunica Srca Isusova.

Po završetku procesije vjernici odlaze kući na odmor kako bi se navečer spremni mogli priključiti obredima Velikoga petka. Križonoša zadržava taj časni naziv i službu tijekom cijele sljedeće godine tijekom koje ima čast nositi križ u svim procesijama, a nakon Uskrsa svečanim objedom počasti rodbinu i pratnju.

RAZGOVOR S KRIŽONOŠOM, G. MARIJOM IVANIŠEVIĆEM

G. Ivaniševiću, Vi ste član Bratovštine Presvetoga oltarskog sakramenta koja organizira procesiju "Za križen". Od kada Bratovština postoji i čime se sve bavi?

Ova se bratovština u početku zvala Bratovština sv. Fabijana i Sebastijana po patronu župe u Jelsi i trenutno ima 77 članova. Bratovština je nositelj duhovnih događanja u Jelsi tijekom cijele godine. Na prvomu je mjestu procesija s Presvetim oltarskim sakramentom svake treće nedjelje u mjesecu nakon glavne svete mise.

Kada ste Vi nosili križ?

Bilo je to 1980. godine. Tada se nije mnogo otimalo za mjesto križonoše kao danas. Te je godine umro Tito te su nastali pritisci na poslu koji su nas željeli spriječiti u vođenju procesije. Zbog toga je pola moje posade otkazalo sudjelovanje.

Kako Vam je bilo cijelu noć nositi križ?

Tada sam bio mlad, imao sam 25 godina i mogao sam ga bez problema nositi. Ono što je za svećenika mlada misa, to je za nas u Bratovštini nošenje križa u ovoj procesiji. Proživljavamo cijeli križni put u svojim mislima i molitvi. Osjećaji idu kao na filmskoj traci.

Koji Vam je dio puta bio najteži?

Put je dugačak oko 25 kilometara i prvi je dio, zbog mase ljudi koji te gledaju, najteži. Što se više bliži zora, križ postaje lakši. Ma, i samo hodanje 25 kilometara je teško, a kamoli kada se još i križ nosi. No ujutro sam se osjećao kao da nosim igračku. Završetak je puta karakterističan za nas u Jelsi jer se posljednjih 50 metara križ spusti u ruke i potrči se župniku u zagrljaj. To bude ispunjeno emocijama. Treba to doživjeti. Jedino u našoj župi križonoša nosi čarape od seljačke vune koje se onda čuvaju i ponovno obuku za ukop.

Kakav je križ koji se nosi?

Imamo dva križa za ovu procesiju. Redovito se nosi veliki koji je težak 17 kg, dok je manji napravljen za one slabije snage, ali ga već preko dvadeset godina nitko nije nosio. Cijelo je raspelo prekriveno crnim platnom jer je crkveni liturgijski običaj na Veliki četvrtak prekriti raspela. To platno može otežavati nošenje, ako puše vjetar, jer je onda kao jedro.

Pomaže li Vam netko u nošenju križa?

Imamo službenoga pomoćnika kojega križonoša sam bira. On je cijelim putem uz njega. Ako križonoša tijekom godine ne može nositi križ u nedjeljnoj procesiji, onda ga on mijenja. Potrebno se tu godinu više duhovno zalagati i redovito se ispovijedati prije nošenja križa.

RAZGOVOR S G. TOMISLAVOM PAVLINOM,
PREDSJEDNIKOM PLANINARSKOGA DRUŠTVA "STANKO KEMPNY" IZ ZAGREBA

G. Pavlin, koliko dugo već postoji vaše planinarsko društvo i tko je bio Stanko Kempny?

Ove godine slavimo dvadesetu godišnjicu postojanja, a ime smo uzeli po nekadašnjemu članu naše župe sv. Nikole Tavelića u zagrebačkoj Kustošiji koji je bio vrsni planinar i vjernik. Kempny je preminuo u automobilskoj nesreći 1953. godine dok se vraćao s izleta po Žumberačkom gorju, gdje je posjetio i hrvatskoga blaženika kardinala Alojzija Stepinca, koji je bio zatočen u Krašiću. Njegova sestra Terezija Babić voditeljica je zbora u našoj župi, a društvo broji oko 50 članova.

Kako je nastala ideja da sudjelujete u procesiji "Za križen" i kada ste išli prvi put?

Kolegica s moga posla je sudjelovala u toj procesiji na Hvaru sa SKAC-om i oduševljeno je o tome pričala. I tako smo i mi odlučili otići vidjeti to. Kako je naše planinarsko društvo nastalo iz župnoga zbora, željeli smo se priključiti i čuti pjevanje. Čuli smo da su Vrbanjci najbolji pjevači pa smo ih kontaktirali. Oduševljeno nas je prihvatio tadašnji župnik u mjestu Vrbanj, don Branimir Marinović, i dao nam je smještaj. To je bilo prije 11 godina.

Kakav Vam je bio prvi doživljaj ovoga križnog puta?

Čovjek to doživljava kao vjernik i tu samo srce radi. To je tako divna stvar, čitavu tu noć hodati, promatrati tko sve hoda i kako se hoda. Posebno su me se dojmili ti arhaični napjevi koji se čuju samo u Dalmaciji. Nismo upućeni u takav način pjevanja i zato smo se potrudili da naučimo pripjeve tako da možemo odgovarati na pjesme.

Što za Vas kao planinara znači dolazak na Hvar?

Mi dođemo nekoliko dana ranije pa onda malo i planinarimo. Kako na Hvaru nikako nisu bili označeni planinarski putevi, pa čak ni najveći vrh, Sv. Nikola, tako smo mi preuzeli obvezu postaviti markacije na puteve.

Hoćete li ići i ove godine?

Spemamo se ići i ove godine. I zato pozivamo sve koji nam se žele priključiti da pročitaju o tome na našoj internetskoj stranici www.stankokempny.hr.

RAZGOVOR S G. ĐUROM BELOM,
ČLANOM PLANINARSKOGA DRUŠTVA "STANKO KEMPNY" IZ ZAGREBA

G. Belo, Vi ste već triput sudjelovali u procesiji "Za križen". Kako ste doživjeli križonošu?

Biti križonoša je velika čast. Te godine kada smo mi išli, od njih šestorice trojica su išla bosa. Treba to ishodati, ali na svim Božjim putovima se izdrži. Pred kraj bude čovjek već i umoran i tijelo hoće klonuti, ali ne date se.

Što Vas se posebno dojmilo u procesiji "Za križen"?

Potrebno je ići najmanje dvaput. Prvi put se sudjeluje u samome križnom putu. A drugi put je lijepo kada čovjek ostane u jednoj crkvi i tako dočeka svih šest župa koje prolaze. Pri svakom dolasku pojedine župe imaju određene ferale koji se nose. U tome se vidi snaga i veličina župe. No ne znači da ako je župa mala, da su i pjevači slabiji. Može se dogoditi da manje župe imaju bolje pjevače nego veće. Tada se vidi koliko je svaka župa specifična.

RAZGOVOR SA ŽUPNIKOM U JELSI
DON STANKOM JERČIĆEM

Don Stanko, što ova procesija "Za križen" znači vjernicima u Jelsi?

Procesija "Za križen" ugrađena je, rekao bih, u kolektivnu svijest i podsvijest ovih ljudi. Ne treba idealizirati, jer ima tu i tradicionalizma, folklora, emocionalizma i mnogo toga što bi strogi kritičari secirali, a možda i osudili. Ali, može li se čovjek i ljudski život bez tih sastojaka i zamisliti?!

Ja sam Bračanin, nisam od djetinjstva u to uronjen, ali jesam svjedok izbliza već kao sjemeništarac i bogoslov, a i prve svećeničke godine sam živio s tim - kao kapelan baš ovdje u Jelsi. Sjećam se tih svojih lijepih kapelanskih godina i Velikih tjedana. Djeca ovdje nisu pitala: "Kad je ove godine Uskrs?", nego: "Kad se gre za križen?"

Kako se vjernici pripremaju za ovaj događaj?

Priprema za korizmu i Veliki tjedan je valja priznati vidljivo reducirana u usporedbi s onom od prije 30-ak godina, ali ipak još uvijek jače obilježena nego u većini drugih krajeva. Posebne su pripreme u kući križonoše: svakog vikenda sabire se navečer odabrana pratnja, predvođena izabranim pjevačima i upjevavaju se tradicionalne melodije Gospina plača.

Dolaze li na procesiju i vjernici iz drugih mjesta na Hvaru? Ima li turista?

U prvim godinama nakon "promjena" pohrlili su bili mladi iz Hvara i Staroga Grada po onom zakonu spektakla jer "tamo se nešto događa". Na sreću, brzo su uvidjeli da to ipak nije za predstavu "vidjeti i biti viđen", nego za molitvu, pokoru i pobožnost. Ima još uvijek među pridolazećima i pukih radoznalaca, ali sve manje; događa se, rekao bih, pozitivna selekcija: radoznalci se umore, a pobožni hodočasnici dolaze na svoje.

Drugačije rečeno: Ljudi se uvjeravaju da to nisu neke "pasionske igre" nego sveta baština, da to ipak nije puka predstava nego čin vjere i pobožnosti koja vrije emocijama i umiva se suzama.

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s