Još prije nekoliko mjeseci hrvatsko biračko tijelo u velikom se postotku nije moglo opredijeliti čiju će listu zaokružiti na predstojećim parlamentarnim izborima. Činilo se da se tzv. treća opcija nudi na pladnju i da treba samo naći čarobni ključ kojim će se pridobiti srca hrvatskih birača i tako okrenuti nova stranica u hrvatskom političkom životu.

Danas, kada nas nešto više od mjesec dana dijeli od parlamentarnih izbora, politička se scena radikalizirala i, možda kao nikad do sada, polarizirala na dva tradicionalna politička bloka: jedan koji predvodi vladajući HDZ i drugi, predvođen SDP-om, a poznat kao Kukuriku-koalicija.

SDP je očito izvukao pouku iz prošlih izbora i ne želi ništa prepustiti slučaju, odnosno gubljenju razmrvljenih glasova. HDZ je, pak, krenuo u snažno mobiliziranje članstva, te uz naglašenu nacionalnu i državotvornu retoriku nastoji pridobiti i pod svoje okrilje sabrati biračko tijelo koje se kolebalo u potrazi za boljom političkom opcijom, nezadovoljno odnosom prema temeljnim vrijednostima hrvatske države i prema onima koji su najzaslužniji za njezino stvaranje.

Takvom polariziranju pridonose i sve ubrzanija pa i dramatičnija događanja na svjetskoj političkoj sceni. Hrvatska je međuvremenu zadobila mjesto jedne od najpouzdanijih članica Sjeveroatlantskog saveza. Istodobno, nakon uspješno provedenih pregovora s EU i utvrđenim datum pristupanja, vladajućoj se stranci otvorio snažan manevarski prostor za artikuliranje i afirmiranje temeljnih državnih i nacionalnih interesa. Svi oni razlozi zbog kojih se u proteklom razdoblju na svaku riječ i svaki događaj u Hrvatskoj gledalo pod povećalom, u novonastalim geopolitičkim okolnostima i s novom vanjskopolitičkom pozicijom Hrvatske, promatraju se posve iz drukčijeg kuta, odnosno napokon (gotovo) po istim kriterijima koji vrijede i za većinu drugih zemalja.

Unatoč nastojanjima političkih oponenata, posebice u kontekstu izborne kampanje, da se stanje u Hrvatskoj prikaže na katastrofičan način u svim izvješćima različitih europskih tijela, Hrvatska dobiva najbolje ocjene. To svakako ide na ruku vladajućoj stranci, a vjetar u jedra daju im i prve naznake gospodarskog oporavka, kao i do sada najuspješnija turistička sezona.

Konačni pad libijskog vođe Moamera Gadafija označava ujedno i uspostavu nove geopolitičke statike u tom dijelu svijeta. Iskustvo Iraka, kao i sličnih događaja, potvrđuju međutim da je mnogo lakše svrgnuti neki režim, nego uspostaviti stabilan poredak.

Direktor albanskog Instituta za regionalne prognoze, Koço Danaj, smatra da je moguć treći balkanski rat, sa žarištem krize na sjevernom dijelu Kosova, u Makedoniji, Grčkoj i BiH. Njegova predviđanja potvrđuju i nemiri na sjeveru Kosova, kao i otvaranje Srpsko-ruskoga regionalnoga humanitarnog centra u Nišu. Osnivanje ovoga centra zabrinulo je Brussel, a neki u tome vide pokušaj Rusije da se vrati na geopolitičku scenu, a što se uklapa i u Putinovu najavu stvaranja Euro-azijske unije s Rusijom na čelu.

Osnažena Turska sve naglašenije ističe svoje specifične interese, koji se u mnogočemu sve manje uklapaju, pa i kose s interesima obrambenog sustava čija su članica.

U kontekstu svih tih regionalnih i globalnih previranja Sjedinjenim Američkim Državama, kao vodećoj zemlja NATO-a, kao i njezinim glavnim saveznicima, od iznimne je važnosti očuvanje i pridobivanje pouzdanih partnera.

Jugoslavija, koja je nastala u specifičnom vremenu nakon raspada Austrougarskog carstva, nakon drugoga svjetskog rata bila je, na neki način, amortizer interesa istoka i zapada. Jedna od takvih uloga bio je i pokret nesvrstanih, kojima je bivša država bila suosnivačica, zaštitni znak, logističko sjedište i rasadnik njihovih protagonista. Jugoslavija je zapravo bila jedan nesretni eksperiment, čija je cijena bila trganje gotovo svih veza sa svojim prirodnim kulturnim i uljudbenim obilježjima svojeg okruženja. Hrvatska danas ima svoje posve drukčije ciljeve. Nije joj nipošto interes njegovati duh dobrih odnosa s režimima poput onih čiji su protagonisti bili Nicolae Ceauşescu, Kim il Sung, Pol Pot, Saddam Hussein, Moamer Gadafi i Fidel Castro. Hrvatska, međutim, još uvijek trpi snažne posljedice polustoljetne vladavine Titova režima, što se jasno očituje u gotovo svim sastavnicama javnog, pa i osobnog života.

Mjesec dana uoči, vjerojatno prijelomnih parlamentarnih izbora, Hrvatska je s jedne strane kapitalizirala svoja nastojanja da se integrira u zapadnoeuropske asocijacije, ali je s druge strane još uvijek ostala u duhovnom ropstvu jugoslavenske i pronesvrstane politike. Predstojeći parlamentarni izbori bit će svojevrstan test jesmo li kao narod i kao država položili test zrelosti. Početno nesnalaženje, pa i nezainteresiranost, prerašćuje u sve snažniju polarizaciju u kojoj se ljušti stara boja i otkrivaju obrisi novoga, što se pred nama otvara, a to je već samo po sebi znak sazrijevanja.