Znam da pomalo tvrdo i odbojno djeluje naslov priloga što ga pišem i da će mnogi čitatelji reći, ili barem pomisliti: Zašto govor o smrti? Mjesec studeni, najviše zbog Spomena svih vjernih mrtvih, daje nam da tijekom ovoga vremena intenzivnije razmišljamo o našim pokojnima pa i o vlastitom umiranju. Groblja prepuna ljudi, koji obilaze počivališta svojih najmilijih, potvrda su vjere u zajedništvo koje ne prestaje ovim razdvajanjem i biološkim prekidom života. Sve geste i svi čini: svijeće, cvijeće, molitve... sve nam govori o tome kako vjernik kršćanin ne priznaje smrt konačnim ishodištem ljudskoga postojanja. O tome najbolje svjedoče Pavlove riječi: "Živimo li ili umiremo, Gospodinovi smo". Da, i dok živimo, ali i kad umremo, ostajemo biti isto: Božja stvorenja, predodređena za život.

Smrt, sprovodi i ispraćaji pokojnika, nikako nisu među onim događajima kojima se radujemo, a ipak ih svi iščekujemo i u velikom broju se sakupljamo kada se takvo što dogodi našim najbližima. Psalam 89. otvoreno, bez imalo uljepšavanja, priznaje: "Tko živ smrti vidjeti neće!". Ovo su i najčešće riječi koje jedni drugima govorimo u tim tužnim trenucima: Svima nam je umrijeti. Ili, kako to pjesnik ljepše izreče: "Valja nama preko rijeke". Svjesni, više ili manje, kako svaki čovjek ima iskusiti ovu stvarnost, pomalo se svatko od nas za nju i priprema. Neizvjesnot trenutka smrti, potpuna nepoznanica onoga što slijedi nakon toga i nadasve velika želja čovjeka da što duže ostane ovdje na zemlji, stišće nas i pobuđuje u nama strah. S druge strane, olako prihvaćanje ove činjenice, kao nečega što samo po sebi jest, može nas dovesti do banaliziranja ovoga važnog trenutka našega života, bez ikakve pripreme. Društvo u kojemu živimo, može se reći, baš nastoji što više ismijati i poniziti smrt. Ali, pred njom svatko mora priznati poraz.

Mi vjernici o smrti razmišljamo trijezno, s pouzdanjem u Boga koji je ljubav i čiji je naum za čovjeka: život. Kada počnemo razvijati povijest i teologiju smrti, moramo krenuti od nauka o Istočnome grijehu. Nakon pada, nakon Istočnoga grijeha, čovjek nije od Boga napušten. Nego, Bog čovjeka poziva i na otajstven način mu objavljuje da je zlo pobijeđeno te ga diže i privlači k sebi. Bog je u Isusu Kristu, svome Sinu, svijet sa sobom pomirio (2 Kor 5, 19). On je naš vođa kroz ovaj život i predvodnik u vječni život.

Ipak, tračak sumnje, poput crva, nagrizava našu oslabljelu vjeru i ostavlja u nama nepres-tani strah od smrti. Netko je rekao: Tko je za života znao umirati, neće mu biti teško prijeći iz ovoga života. Umirati svakoga dana mora biti sastavni dio našega života i vjerovanja u život vječni, što se ima konkretizirati napose kroz djela "usmrćivanja" svega onoga što nas rastavlja od Krista. Sveti Pavao to naziva tjelesnim djelima te njima suprotstavlja djela Duha koja čovjeka vode do pobjede. Smatram vrijednim ovdje donijeti dio Pavlova nauka o Duhu, koji nas oživljuje: "Ako li Duh Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih oživjet će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama. Dakle, braćo, dužnici smo, ali ne tijelu da po tijelu živimo! Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je, ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete. Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji. Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: "Abba! Oče!" Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja; ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo." (Rim 8, 11-17) I nastavlja sv. Pavao svoj nauk sokoleći Rimljane, a preko njih i sve nas, kako se ne smijemo prepustiti slabostima, napas-tima, žalostima, nesigurnostima ovoga svijeta, jer u svemu tome nadmoćno pobjeđujemo u Kristu.

Trijezno razmišljanje o smrti, promatrano s nadom u besmrtnost i uskrsnuće dobiva u Kristu svoj čvrsti temelj. Sjedinjenjem s njegovom smrću već sada živimo novim životom, ali nam ono daje i jamstvo da će Onaj koji je uskrisio Krista od mrtvih oživjeti i naša smrtna tijela. Tako zaključuje sv. Pavao. Tako vjerujemo.

Zasigurno se mnogima i od vas dogodilo, tijekom sprovodnih obreda ili namjernim odlaskom na neko groblje da ste se, usporenim hodom, gazeći po šuštavom suhom lišću, ispunjeni potpunim mirom, zagledali u brojne nadgrobne spomenike. Promatrajući njihove oblike, podatke o pokojniku i druge detalje, zastanemo dirnuti često emotivnim i lijepim natpisima. Koji put su to misli koje najbolje opisuju život pokojnika, a nerijetko su to rečenice zahvale ispunjene vjerom u ponovni susret i život vječni. Njima ovih dana pridodajemo i pokoju tihu molitvu, prisjećajući se svih onih koji su prošli stazama ovoga života, ali i onom posljednom koja vodi kroz groblje u život vječni.