Svake godine u ove dane doslovce očima možemo osjetiti odlazak prirode na počinak, do novog buđenja u proljeće, u novi život. Priroda svoj svakogodišnji ciklički kraj kruni vrlo bogatim bojama. Njezina finalna predstava je šaroliko bogatstvo a ne jednolična, oskudna crnina, kao što je to slučaj u našemu ljudskom opraštanju od života. Kad čujem druge govoriti o kraju života, odmah imam pred očima najmanje dvije asocijacije: S jedne strane nadgrobne spomenike i s druge strane nadgrobne govore.

Dok sam bio srednjoškolac, rado sam šetao stazama Mirogoja, iščitavao nadgrobne spomenike, učio napamet poneke stihove (posebice onaj od Tina Ujevića: "Leti ko lišće što vir ga vije, za let si, dušo stvorena…"). I danas me pohod groblju – bilo onaj slučajni, prolaznički ili pak onaj vrlo osobni – iznova produhovi i uzdigne, obnovi u meni onaj "vjernički smješak", osvježi osobni credo u zagrobni život.

S druge pak strane, kad se sjetim većine nadgrobnih govora, dobijem mučninu. Nigdje se ne osjećam tako prevaren i izložen sajmu dvoličnosti kao što je to slučaj kod sprovodnih govora, nadgrobnih propovijedi o preminuloj osobi. Toliko laži na jednom mjestu a i licemjerja prešutno odobrena od većine prisutnih može se, izgleda, doživjeti samo na sprovodima. Stoga, uistinu mogu razumijeti one koji traže da se kod njihovih sprovoda ne drže nikakvi govori.

Sprovodi i grobovi dvije stvarnosti koje se nadovezuju jedna na drugu, ali i od nas ljudi dva proturiječna ponašanja. S jedne strane, najevidentnija činjenica života, smrt, simbolično predstavljena kroz nadgrobne spomenike, a s druge strane, obred opraštanja od umrlih koji prečesto postaje festival tko će bolje uljepšati (iskriviti!) činjenice. Krilatica "o mrtvima sve najbolje" tobože je nastala iz pijeteta prema umrlima i poštovanja prema njihovim djelima: međutim, ona se pak sve više prometnula u krivu utjehu izravno pogođenima i ujedno se ugrađuje u mozaik kulture neiskrenosti (laži). Bilo kako bilo, sprovode ne volimo, a u pogledu smrti kao takve zanijemimo.

Od teologije se pak, a posebice od Crkve, očekuje da s autoritetom progovori o smrti. No, je li uopće moguće zboriti o smrti? Htjeli mi to prihvatiti ili ne, stručno govoriti o smrti ne možemo. Jer misliti ono što je "ne-mislivo", kompetentno pričati o "ne-biti", jest jednostavno nemoguć pothvat. Mi ne poznajemo smrt (ne samo svoju smrt!) ili, kako bi sv. Franjo rekao, "sestricu smrt". Možemo doduše govoriti što nam znači tuđi odlazak, smrt nama npr. drage i bliske osobe. Ali to još uvijek nije govor o smrti kao takvoj, to je samo i jedino zborenje o našem odnosu, o našim osjećajima naočigled gubitka voljene osobe.

Zanimljivo je da u takvoj situaciji postoji sličnost između tzv. sekularnog govora i onoga teološkog govora naočigled našim zatečenostima nečijom smrću. I jedni i drugi kompetentni su pričati o umiranju ali ne i o smrti. Doduše, za jedne je umiranje posljednja faza života, a za druge je umiranje završetak ovog života ali ujedno i prijelaz u drugi, u novi život. Na sprovodne obrede okupljamo se iz poštovanja i pijeteta prema preminuloj osobi. Povod jesu umrli, a stvarni razlog "razmahanih govorenja" upravo smo mi živući. Od naših slatko-rječivosti preminuli nema nikakve koristi. Ta počeli smo mu "tepati" kad smo ga izgubili, ne da bi on s tim nešto postigao kod nas, nego zapravo takvim ponašanjem šaljemo poruku da mi za sebe želimo nešto postići. Što konkretno želimo "ubrati", zapravo nam nije razvidno.

Dakle, s jedne strane izbjegavamo možebitne "napade iskrenosti" ako bismo govorili o umiranju. Iz straha? S druge pak strane ondje gdje nemamo kompetencije raspričamo se do nepodnošljivosti – kroz naše govore o smrti. Nevjerojatna lakoća zamjene tema i teza!

Dočim je za filozofa Epikura smrt "najgroznije zlo", koje se nas koji živimo ne tiče, jer "dok mi postojimo, smrt nije tu, a kad je smrt tu, mi više ne postojimo". Nedavno preminuli Steve Jobs (osnivač firme "Apple") u svome je poznatom govoru na sveučilištu u Standfordu između ostalog izjavio: "Nitko ne želi umrijeti, čak ni oni ljudi koji žele doći u nebo, zbog toga ne žele umrijeti. Ali smrt je ipak sudbina koju svi dijelimo. I neka je tako: Jer smrt je najbolje iznašašće života. Ona je katalizator preobrazbe. Smrt posprema sve staro kako bi se stvorio prostor za novo."

Isplati se razmišljati o prolaznosti života, bili mi vjernici ili ne, jer tako se osposobljavamo ići ususret završetku života bez očajavanja. To je dio umijeća življenja – ne primarno u mogućnosti djelovanja nego u mogućnosti ostavljanja. Promišljati prolaznost znači prihvatiti život.