Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Znakovi vremena
 
Što s novom godinom?

Piše: Frano Prcela O.P.
 
Novo vrijeme u stare "mješine"

Mjesec je prosinac. Zakoračili smo na zadnju stepenicu ove godine. I opet je brzo, prebrzo prošla jedna godina! Štoviše vrijeme nam je proletjelo i godina nam nepovratno odlazi. I iznova smo zatečeni, pogođeni i nostalgični, kako nam vrijeme brzo prolazi. Može li vrijeme uistinu brzo proći? Ne teče li ono ravnomjerno i nezaustavljivo, poput pijeska u pješčanom satu? Minuta za minutom, sat po sat, dan po dan, i evo godina za godinom.

Naše razmišljanje i naš govor o vremenu, nije nikada tako učestao kao na kraju neke godine. Što se u vremenu i s vremenom sve ne događa?! Vrijeme se može "ubiti", isto tako se vrijeme može "provoditi", "ispuniti", a vrijeme može čak i "liječiti". Svemoćno vrijeme! Za neke je vrijeme sveto, dočim mnogi olako proklinju neka vremena. A izgleda da se vrijeme zna i "izgubiti", a najčešće nam se pak savjetuje da si "uzmemo vremena". Navodno najveća nevolja s vremenom je da ga nemamo dovoljno. U svim našim obvezama i hektičnostima života, u najvećem slučaju mi smo ipak, htjeli priznati ili ne, kreatori tog našeg tzv. "odsutnog vremena". Jer, svako – kronološki promatrano – popunjeno vrijeme, automatski ne znači da je uistinu i ispunjeno vrijeme. Prenatrpanost obvezama nije ipso facto i blagosta-
nje smisla. Njega treba tražiti. Jednako tako je i s vremenom. A ono će izgleda narednih dana opet dobiti groznicu – novogodišnju groznicu. Opet će nam vrijeme izgleda krenuti bolesno u Novu godinu. Bojim se da je odgovor ipak potvrdan. Ne, cijenjeni čitatelji, nije ovo nikakvo moraliziranje ili pokušaj da bi se nekome pokvarilo skorašnje silvestarsko raspoloženje, nipošto. No, ipak dopustite, da na glas razmišljam o stanju većine.

Kršćani kažu da znaju tko je taj koji je na Božić pokrenuo svijet. Ali, tko to svijetu u novogodišnjoj noći ne da sna? Što potiče čovjeka da bude razuzdan sudionik trenutka da je dvadeset i četvrti sat jednog dana ipak otkucao? Gotovo u svim kulturama čovječanstva slavi se prijelaz iz stare u novu godinu, dakle, slavi se ili čeka Nova godina. Zanimljiv je i sam pojam kad mi kažemo da čekamo Novu godinu. Kod bitnih slavlja našega života, ne kažemo za njih da ih čekamo, nego da se za njih pripremamo. Novu godinu pak čekamo. A čekanje, pa tako i doček Nove godine, nije ništa drugo doli pasivno držanje, prepuštanje sebe vremenu. Mi tobože ne želimo biti objekt nego subjekt svoga života, a upravo kod slavlja Nove godine organizirano postajemo promatrači i predmet ushićenja zbog "ničega" osobitog. Novu godinu nam je živjeti pod istim uvjetima s kojima smo završili staru godinu, uglavnom. Nastavlja se dalje kako je do tada išlo, a ipak u svezi s dočekom Nove godine toliko akcije, toliko spremanja, a ništa se znatno novog uopće ne događa.

Je li onda čekanje Nove godine gubljenje vremena? Obično smo mišljenja da je čekanje gubljenje vremena, dočim većini naših suvremenika čekanje Nove godine izgleda nije izgubljeno vrijeme. Zašto nije? Zato jer je ipak riječ o jednoj radoznalosti i čežnji da budemo budni sudionici kad novo nastupi, kako bi se umili u zori novoga, nepoznatoga. Jer nema konzervativnijeg stava nego prespavati novo – tako razmišlja naš prosječni postmoderni suvremenik.

A biti budan nije identično s biti na nogama do pet sati ujutro, nego je budnost zapravo čežnja za svjesnim življenjem, a tko svjesno živi, živi prije svega iz zahvalnosti. Tko svjesno živi, živi i s kritičnim pogledom – svjestan onoga što radi, svjestan onoga što jest i što želi biti. Dobar početak bi zasigurno mogao biti kad bismo svjesno zastali izvjesni trenutak, pa i pri odlasku u "najluđu noć", okrenuli film prošle godine. Jer, Nova godina je novi početak, novi pokušaj.

Pred nama je novih, iduće godine čak 366 stranica kalendara našega života. I ipak je najvećim dijelom na nama što će u njemu biti ispisano. Svi, i ne samo poslovni ljudi, na kraju godine podvlače bilancu. I nama je baciti pogled unatrag, kako bismo znali kamo idemo, zapravo kakvi ulazimo u novu 2012. godinu. Pogledati na nade prošle godine, a i na naša razočaranja, na ljude i lica koja su prošla kroz naš život ili možda otišla iz našega života, na postignute ciljeve i promašene hodove. Temeljno držanje pri jednom takvom okretanju filma vlastitog života bila bi ili bi trebala biti zahvalnost, pa čak i onda ako mislimo da imamo premalo razloga za reći "Hvala!" u kontekstu godine koja je iza nas. Naime, reći hvala nije nešto što nam je usađeno u kolijveku, za zahvalnost se treba odgajati. Koliko ljudi pati od nezahvalnosti? Ako je zahvalnost sjećanje srca, onda jako puno ljudi ima kratko sjećanje.

Jer ako život gledamo očima zahvalnosti, imat ćemo puno razloga i na kraju ove godine reći hvala. Tko živi zahvalno, živi dulje, a u konačnici zahvalan čovjek nije nikada – i u najtežim postajama i izazovima života – potpuno nesretan, naprotiv.

Stoga naše pitanje na kraju ove godine nije kamo nego što s novom godinom! Na nama je da se odlučimo, ne gubeći vrijeme.

 


1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s