Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Naš osvrt
 
Jeste li za članstvo Hrvatske u EU?

Piše: Ivan Bradarić
 
Nakon dvadeset godina

Započela je nova – 2012. godina od utjelovljenja Sina Božjega. Prema starim, pomalo praznovjernim navadama, stara je ispraćena uz mnogo buke. Ne vratila se, uzdahnuli su neki. I neće. Linearni protok vremena daje da nešto može biti samo jednom te da nema povratka i ponavljanja. Ipak, déja vu, osjećaj da je nešto već viđeno i doživljeno, poput moćnog čarobnjaka, stvara u nama trenutnu nesigurnost i sumnju: ma nije li to već bilo! Nije, a ako i jest, samo je slično!

Nema tome baš puno vremena, barem što se tiče sadržaja poruke koju je odašiljala jedna pjesma s kraja 1987. godine. Rekao bih, nije se puno promijenilo te zbog toga ostaje dojam da je malo vremena prošlo, a prošlo je skoro punih 25 godina. Kao budući osamnaestogodiš-njak, koji je uskoro od ostatka svijeta trebao biti priznat kao samosvjestan i samostalan član toga nakostriješenoga društva, koje se upravo spremalo na goleme promjene, kimao sam glavom i smješkao se spretno sročenim stihovima kantautora. Bila je to pjesma koja je trebala probuditi društvenu svijest i odgovornost, barem onima koji su svijest i realnu sliku o sebi i društvu imali. Kritična i realna pjesma, pomalo proročka, a opet, sasvim posvećena svome vremenu. Ružno je za nekoga reći da je jadan i bijedan, ali za godinu – pogotovo onu koja je prošla, a još više za onu kojoj želimo da se ne ponovi, dopušteno je takvo što reći. Barem u pjesmi. Tako isto, ispraćajući prošlu, 2011. godinu, kao da smo ispratili godinu iz spomenute pjesme. Jadna i bjedna. Ne zamjerite mi. Samo prenosim osjećaje brojnih ljudi koji su podnijeli golem teret nesigurnosti i neizvjesnosti, ali su unatoč svemu ostali čvrsti u nadi da dolazi bolje sutra.

Sjetna i bolna sjećanja vezana su i za godine koje su uslijedile. Tračak nade zasjao je početkom devedesetih, koja je ubrzo bila zamućena tragedijom koju je izazvao rat – gori, razorniji i jadniji od bilo koje najgore godine do tada. Nikada zaboravljene slike: kolone izbjeglica s najlonskim vrećicama u ruci, koji traže spas. Granatiranje gradova i mjesta, rušenje kuća, sakralnih objekata, tvornica… svega što su vrijedne ruke desetljećima i stoljećima prije toga gradile, s nadom u bolju budućnost, nestade uništeno poput naleta tsunamija. Bolnice pretrpane ranjenicima koje dovoze s bojišta i redovi za dobrovoljno davanje krvi, a s druge strane krv se bespoštedno prolijevala. "Cijeli svijet je sada sa nama" orila se pjesma iz grla naših estradnih umjetnika, koja je postala krik, želja i uvjerenje da svijet vidi nepravdu koja nam se nanosi i da zbog toga mora stati na našu stranu i pomoći nam. A svijet (ili barem vodeći političari toga vremena) bio je daleko od nas i naše patnje. Daleko. Čak su i mediji ubrzo bili prezasićeni temom rata "na Balkanu" te su počeli izvještavati samo ako bi se dogodio nekakav izrazito veliki masakr. Jedan takav događaj, pokrenut će cijelu međunarodnu zajednicu, da poduzme nešto konretnije u pitanju sudbine novoproglašenih samostalnih republika koje su se legalnim putem izdvojile iz sastava bivše države. Visoki časnici i promatrači Europske zajednice (jedan Francuz i četvorica Talijana) smrtno su nastradali u raketiranju njihova nenaoružana helikoptera od strane borbenog aviona JNA u blizini mjesta Podrute kod Novoga Marofa. Bio je to izravan povod zemljama tadašnje Europske zajednice da priznaju neovisnost i samostalnost Hrvatske i Slovenije, što se i dogodilo 15. siječnja 1992. godine. Nakon toga uslijedila su i brojna druga priznanja neovisnosti, ali je Hrvatska, osim političkoga priznanja, neovisnost morala doslovno izboriti. Sama.

Dvadeset godina je prošlo. Opet nešto kao déja vu. Hrvatska je ponovno na prekretnici. Tisuće naših građana hodaju s plastičnim vrećicama u ruci, prognani sa svojih radnih mjesta. Opustjele su i one tvornice koje nisu bile porušene u Domovinskom ratu. Jedino su profitirali malobrojni glazbenici i estradni umjetnici koji ubrzano osvajaju tržišta susjednih država.

U političkom smislu Hrvatska ponovno traži mjesto koje joj pripada, od strane istih onih država koje su joj prije dvadeset godina već dale priznanje neovisnosti. Referendum koji će ovoga mjeseca biti proveden u našoj domovini, dat će najprije mogućnost građanima Republike Hrvatske da se izjasne o tome da li žele da Republika Hrvatska postane članica EU, nakon čega bi trebale uslijediti ostale proceduralne formalnosti, do toga da bi Hrvatska mogla postati punopravnom čanicom Europske unije 1. srpnja 2013. godine.

Da li želimo? Nakon teških hrvanja s vremenima i godinama koje su iza nas; nakon što smo postigli određeni politički uspjeh i napredak te ostvarili članstva u svim važnijim međunarodnim asocijacijama, ovaj cilj se nudi kao sasvim logičan. Ali, građani odlučuju. Želimo da godine koje su pred nama donesu mir, stabilnost i blagostanje svim građankama i građanima Republike Hrvatske.

 


© 1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s