Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Naš osvrt
 
Duhovna "Oluja"

Piše: Ivan Bradarić
 
"Kuda je Isus prolazio - jadao se umorni biskup -
dizale su se oluje. A gdje ja prođem, nude me čajem!"

Oluja je prošla. Svako vrijeme ima svoje oluje i potrebno je novih navjestitelja mira.

Godina je 1220. Antunu je 25 godina i tek je nedavno postao franjevac. Odmah je poželio poći u misije odakle se zbog bolesti ubrzo morao vratiti u domovinu. No, umjesto u Portugal, protivni vjetrovi, oluja ili možda čak brodolom, bacili su ga na obale Sicilije. Zacijelo je ovaj veliki evanđeoski čovjek prebirao u svome srcu riječi Evanđelja kada se Isus obraća učenicima u trenutku strašne oluje i kori njihovu nevjeru. Kasnije će on sam, Antun, ojačan u vjeri i snazi Duha Svetoga, pokrenuti velike oluje propovijedajući Radosnu vijest. Kratko je živio. Gotovo sva njegova čudesa svjedoče o njegovoj sućuti prema ljudskoj bijedi, o ljubavi prema siromaš-nima, bolesnicima, zatvorenicima, oklevetanima, obespravljenima, zapostavljenima… Još je veću sućut iskazivao duhovno bijednima, onima koji su upali u teške grijehe, u zablude, nevjeru, zao život; onima koji su izgubili mir sa sobom, s bližnjima i Bogom; onima kojima je ovladao očaj i beznađe.

U novijoj nacionalnoj povijesti mnogo poznatija oluja, naziv je za vojno redarstvenu akciju kojom su hrvatske vojne snage povratile domaći teritorij i reintegrirale one dijelove Republike Hrvatske unutar vlastitih granica, koji su nekoliko godina bili pod vlašću pobunjenika. Godine okupacije i rušenja Hrvatske, stradanja i ubijanja nevinih ljudi, vukle su se sporo i ponekad se činilo kao da sve to nema kraja. Zime su bile hladnije nego inače, ljeta užarena, a drugih godišnjih doba kao da niti bilo nije, nego samo ovaj kontrast izmjena i prenaglašenosti. Sjećanja na početak kolovoza 1995. godine kada se odvijala ta akcija kod svakoga će domoljubnoga Hrvata izazvati stav zahvalnosti i poštovanja. Istina, dio onoga dobroga što se dogodilo poduzimanjem ove operacije, zasjenili su pojedinačni neljudski potezi, kao i kasnija nastojanja da se cijela akcija izokrene i prikaže u negativnome svjetlu. Ipak, tek nakon ove akcije i kasnijih mirnih reintegracija naša je Domovina uspjela stvoriti potpuno jedinstvo, povezati sve krajeve, do nedavno rušene i pljačkane domovine. Teško je u jednome ovakvome osvrtu ulaziti u brojne detalje, opisivati osobe i događaje te patnje kroz koje je sve prolazila naša Domovina kako bi ostvarila svoju slobodu. Ali, potrebno je iznova naglašavati važnost ovoga događaja i izraziti našu zahvalnost svima onima koji su u tome sudjelovali, napose brojnim i hrabrim braniteljima. S pravom je Hrvatski sabor, u sjećanje na taj događaj, proglasio 5. kolovoza državnim blagdanom – Danom pobjede i domovinske zahvalnosti i Danom hrvatskih branitelja.

Razgovarajući s jednim prijateljem i dobrim znalcem društvenih gibanja u našemu okruženju, ostao sam i sam pomalo iznenađen izravnošću govora i načinom na koji on vidi i razumijeva ova poslijeolujna zbivanja u Hrvatskoj. Spominje moj sugovornik oluje, povjetarce, vihore i pijavice koje su se odvijale, osim na vojnome, i na političkome, ekonomskome, sportskome i kulturnome planu. Hrvatska se promijenila. Međutim, u duhovnome smislu, s velikim žaljenjem možemo konstatirati – veli on – da se dogodio tek manji maestral. Nikakav jači vjetar, a najmanje bi se moglo reći da se dogodila duhovna oluja. Crkva je tijekom rata odigrala nezamjenjivu ulogu: ponajprije duhovnu, a onda i u organizaciji karitasa i zbrinjavanju stradalih. Koliku je utjehu i sigurnost nudila brojnim vjernicima, nitko ne može izmjeriti. To se ne zaboravlja! Ali, grijeh bi bio ne spomenuti da oluja, ona biblijska koja je zapuhala na Pedesetnici, nije nastavila svom snagom puhati u našoj Crkvi. Hrvatska je, nastavio je moj prijatelj nabrajati, kako to volimo često isticati, većinski katolička zemlja, jake tradicije, dobrih vjernika i plemenitih ljudi odanih domovini. Sve su ovo dobre pretpostavke i možebitni čvrsti temelji za nadogradnju nečega što se po mišljenju mnogih nije dogodilo. Nismo iskoristili taj potencijal za poduzimanje jedne duhovne obnove u vidu temeljitoga i sustavnoga čišćenja pamćenja, savjesti i negativnih uspomena iz prošlih teških vremena. Nismo se dovoljno intenzivno bavili temom oprosta i zbližavanja podijeljenih hrvatskih struja. Nismo dovoljno ušli među ljude i pokazali zanimanje za čovjeka koji pati. Nismo... Nismo pokrenuli duhovnu oluju, eto, to je to!

Nije mi bilo ugodno slušati ovakvu kritiku, ali sam se svejedno zamislio i u znak razumijevanja, nemoćan, slegnuo ramenima. Slično se i neki umorni biskup pojadao: "Kuda je Isus prolazio dizale su se oluje. A gdje ja prođem, nude me čajem!". Osjećaj sigurnosti i zadovoljstva može nas zavesti i zavarati da je učinjeno dovoljno. A strah od vjetra može nas paralizirati.

Sveti Antun, kojega sam spomenuo u uvodu ovoga osvrta, zatekao se usred vrtloga. Morska oluja je prošla, a on je tek sada krenuo punom snagom naviještati Krista.

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s