Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Moje mišljenje
 
Hrvatski konsenzus

Piše: Marijan Križić
 
Zar je to tako teško voljeti svoju zemlju

Obeshrabrujuće poruke, pesimizam i crnilo, koje se svakodnevno i u preobilnim količinama razlijeva i rasipa diljem Domovine, čini se većom prijetnjom i opasnošću od, uistinu, ne baš zadovoljavajućeg stanja u našem gospodarstvu i socijalnoj slici Hrvatske.

Depopulacija zahvaća sve veće prostore u Hrvatskoj. Uz prirodno izumiranje - samo u prošloj godini broj stanovnika smanjilo se za gotovo 10.000 stanovnika, što odgovara veličini jedne Kutine - pridružila se i sve veća nezaposlenost, koja često potiče najvitalnije stanovništvo da svoju budućnost potraži izvan Hrvatske. Čovjek se pita: živimo li mi to na surovoj površini Mjeseca ili Marsa, da evo, u što god krenemo, što god taknemo, rađa gubicima, nelikvidnošću, propašću?

Sve više odgovornih i uglednih analitičara i ekonomista upozorava da je pesimizam i najava katastrofe zapravo najbolji način da se ona i dogodi. Ako se želi pokrenuti gospodarski ciklus i proizvodnja, treba ljude potaknuti i na potrošnju, ističe jedan od njih. A to se može samo ako ih se ohrabruje i vrati vjera.

Potreba za štednjom i usklađivanje potrošnje u realne okvire, zapravo je već dosegnulo potrebnu razinu. Povećani PDV, tečaj kune koji je u jeku turističke sezone zapravo ispod prosjeka u odnosu na euro, te rezanje različitih materijalnih prava radnika, dosegnuli su točku ispod koje bi, ne samo bio dodatno ugrožen standard sve većeg broja kućanstava, nego bi lančanom reakcijom izazvao opću depresiju s nesagledivim posljedicama. Njihalo štednje i "stezanja remena" došlo je do svoje krajnje točke, i trebalo bi u novom zamahu vratiti polet, investicijski zamah i optimizam s kojim će sve ostalo doći.

U posljednje vrijeme često se govori o potrebi konsenzusa o najvažnijim pitanjima koja se odnose na Hrvatsku. Hvala Bogu, za sada se barem svi slažu, i vlast i oporba i svi oni koji nešto znače u javnom životu: da je potrebno utvrditi i usuglasiti stajališta o najvažnijim državnim i nacionalnim pitanjima. Čini se da je čak dobro i počelo. Nakon uzaludnih i bespotrebnih tapkanja u nepostojećem mraku, čini se da su se svi ipak složili da je potrebno sagraditi Pelješki most. Kad već nije bilo vlastite mudrosti, na to nas je prisilila neumoljiva logika Schengenskog sporazma. Iako se s pravom ističe da je povezivanje hrvatskog teritorija najvažniji razlog, jednako važno je i prometno povezivanje Pelješca i Korčule s unutrašnjošću Hrvatske.

Kada već spominjemo Neum, treba konstatirati da se on izvan Hrvatske našao zahvaljujući tome što je Dubrovačka Republika ustupila Neum i Sutorinu Otomanskom carstvu, kako ne bi imala izravne granice s Mletačkom Republikom. Titova Jugoslavija Neum nije vratila Hrvatskoj, iako on prekida hrvatski teritorij, ali je zato Sutorinu "vratila" – Crnoj Gori, kao "bonus" Boki kotorskoj, koje su obje, "ni krivi ni dužni", dobili na dar. Ovo tek kao kratka ilustracija ravnopravnosti "naroda i narodnosti" u Jugoslaviji.

Pitanje hrvatskog teritorija, kojega smo se već dotakli, također treba biti dio nacionalnog konsenzusa. Hrvatska je valjda jedina zemlja na svijetu koja ima ovako oglodane granice. Rezultat je to nesretnih povijesnih okolnosti, u kojima smo gubili dijelove svojega teritorija. Kotač povijesti ne može se vratiti natrag, ali nas to iskustvo treba poučiti da čuvamo svaki pedalj našega tla. Kako onoga (ne)spornoga kod Neuma, tako treba paziti i na Dunavu, Savudrijskoj dragi, i drugdje.

Potpora hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini, kao jednom od triju konstitutivnih naroda, također je jedan od prioriteta o čemu također treba uspostaviti zajednički nacionalni konsenzus.

Povijest samostalne hrvatske države, nažalost je i povijest nes(p)retnih pretvorbi i privatizacija. Očuvanje preostaloga hrvatskog srebra, zasigurno zaslužuje mjesto državnog konsenzusa.

Hrvatski obrambeni rat i njegovi branitelji povlaštena su točka hrvatskog konsenzusa. Hrabrost hrvatskih branitelja i veličanstvene osloboditeljske akcije "Bljesak" i "Oluja" dovele su do ostvarenja sna svih snova: samostalne i neovisne Hrvatske. Nakon svih nerazumijevanja i osporavanja, Hrvatska je napokon stekla svoje važno mjesto u međunarodnom poretku, koje se očituje ponajprije u članstvu u Sjeveroatlantskom savezu i u skorom ulasku u Europsku uniju.

Stoga, realno govoreći, Hrvatska nema razloga za pesimizam. Čini se, međutim, da je ova opća jadikovka jedan oblih mazohizma, koji podsvjesno ukazuje i na pomanjkanje ljubavi prema vlastitoj zemlji. Voljeti Hrvatsku neizostavna je pretpostavka svakoga poleta i optimizma. Ta zar je to tako teško voljeti svoju zemlju? Ili nas još uvijek podsvjesno muči da bismo zbog "pretjerane" ljubavi prema Hrvatskoj trebali polagati račun nekom "beogradu", kojemu nije po volji uspjeh i napredak naše domovine.

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s