Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Naš osvrt
 
Neka bude početak!

Piše: Ivan Bradarić
 
I nastani se među nama...

Došašće je vrijeme kada vjernik uči hodati u svjetlu Božje riječi. To je vrijeme intenzivnoga slušanja njegove riječi koja i danas svakomu od nas progovara i podsjeća nas: Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Ove riječi iz poslanice Hebrejima, slušat ćemo i o njima razmatrati narednih blagdanskih dana. Bog je od samoga postanka svijeta govorio. Njegovom riječju Neka bude, sve bî i postade. On je govorio i po ljudima – po prorocima. U povijesti spasenja, dok čitamo osobito Stari zavjet, otkrivamo kako je snažno govorio i po raznim događajima. I konačno nam je progovorio na najrazumljiviji način u Sinu. Uzeo je tijelo čovjeka, progovorivši ljudskim jezikom, jezikom djeteta, jezikom ljubavi i milosrđa. I nastani se među nama. Zato onaj naziv Emanuel – Bog s nama. Vječna je težnja Boga da se nastani u svakome čovjeku. Blagdan Božića želi posvijestiti upravo tu istinu.

Ovdje sada pomalo ulazimo u krizu razumijevanja i prihvaćanja i pitamo se: Gdje je ta istina? Gdje je Bog? Gdje je smisao svega što iz godine u godinu slavimo? Trebali bismo biti bolji, a nismo. Trebali bismo biti sretniji, i s pravom se pitamo: jesmo li? Što li se to događa s nama? Što se dogodilo s Božićem? Odgovor je jednostavan: Božić je sa svojom istinom i porukom uvijek tu, ali mi smo mu oduzeli teološko i duhovno značenje i dali sasvim druge naglaske. Pjesnik Matoš kaže: Koliko god je Božić zapravo blagdan svih velikih, plodnih i nesebičnih misli, rođenih na tuđoj slami kraj goveđe i magareće začudnosti, Božić je danas postao praznik sitih i zadovoljnih. I jest tako. Oni su učinili sebi sretan Božić, jer su nas natjerali na prekomjerni konzumizam. Oni su nas osiromašili materijalno i duhovno, izmišljajući sasvim nove stvari kojima se civilizacija divi, klanja, i za njima čezne.

Bože moj, kakva pomutnja i kakav nered vrijednosti! S druge strane, Božiću se sve više pridaje socijalna dimenzija, socijalno tumačenje: kako treba gladne nahraniti – sve gladne svijeta nahraniti; sve beskućnike zbrinuti; sve nezaposlene zaposliti; sve siromašne pomoći... Crkvi se sve više, kao glavna zadaća, stavlja to poslanje kao nešto najvažnije. A zapravo, Crkva, poučena primjerom Isusa Krista, nikada u svojoj dvijetisućitoj povijesti nije napustila karitativni rad; nikada nije ostavila siromašne. I sve što danas civilno društvo ima – strukture karitasa, prenoćišta i ubožišta, spašavanje odbačene novorođenčadi, pučke kuhinje – sve je to stvorila upravo Crkva, zagledana u prvo ubožište, u betlehemsku štalicu.

Ali, nije Božić samo to. Možemo se ubiti od rada i nastojanja, a sreću cijelomu svijetu nećemo donijeti. Čovjek uvijek traži više. Svjesni kako ćemo siromahâ uvijek imati uza se, kako će uvijek oko nas biti sirotinje, dižemo svoje ruke prema nebu i molimo. Svjesni kako je Marija, i svatko tko sluša Božju riječ, izabrao bolji dio, otvaramo svoje uši da čujemo što mi to Gospodin govori. Jer, konačno valja reći i to: Ne živi čovjek samo od kruha, nego od svake riječi što izlazi iz Božjih usta. A iz usta Božjih i njegovih navjestitelja Riječi opet ćemo slušati: Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane – umjesto da bude: progovori nam u Sinu – bolno je konstatirati kako njegova riječ ne dopire do nas. Ne može se među nama nastaniti. Ne može biti s nama. Ako Božja riječ ne može biti s nama, tko ili što nam onda progovara, tko se to nastanio među nama? Prvo se u nama nastani sumnja, hladnoća i nezainteresiranost. Onda se u nama nastani indiferentnost, ravnodušnost. Zatim počnemo prihvaćati bilo što, relativizirati i izjednačavati sve. Tako se u nama nastani pogrešna ideologija, koja razara i razjedinjuje pojedinca i društvo. Zatim se u nama nastani novac, materijalno, pohlepa, zavist... Onda dođe mržnja, otimačina, prevare, kriminal, korupcija... Zatim kriza, recesija, depresija... Bože moj, koliko smo u posljednjih godina naučili i usvojili ovih ružnih riječi, jer su sve, nažalost, postale svakodnevica našega klonuloga društva.

Bog se želi nastaniti među nama i u nama, ali nema mjesta. Sve je popunjeno. Sve u nama kipti od obilja, pretjeranosti i neukusa. Sve je toliko nabreklo od ponosa i taštine da ne dopušta Bogu zauzeti svoje mjesto u nama. Sve u nama puca od bahatosti i obijesti da ne želi išta drugo osim udovoljenja svoje sebične pohlepe.

I što dalje odmičem, sve jače osjećam kako je nemirno srce moje, Bože, dok se ne nastaniš u meni ovoga Božića. To želim, za time čeznem. I dok ćemo narednih blagdana slušati evanđelistu Ivana – U početku bijaše Riječ. I nastani se među nama – zastanimo na tim riječima i recimo: Želim da danas bude moj početak! Želim da se danas ova riječ nastani u meni. Želim da svima nama to bude danas, ovoga Božića! Ili još bolje, dodajmo: Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova.

 


© 1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s