Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Intervju
 
Richard Simonelli, glumac i redatelj

Razgovarala: Maja Šubarić
 
Ususret mjuziklu "Život za život"

Kazališni veteran, glumac i redatelj Richard Simonelli u sedamdest i sedmoj godini primio je nagradu Hrvatskoga glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje na području mjuzikla i operete, no i dalje neumorno stvara. "Život za život" naziv je njegova novoga redateljskoga pothvata, mjuzikla o poljskome mučeniku i svecu Maksimilijanu Kolbeu, kojega ćemo uskoro imati priliku vidjeti. U razgovoru otkrivamo što se skriva iza zanimljivoga dramsko-glazbenoga duhovnoga projekta nastaloga povodom 30. obljetnice proglašenja svetim ovoga jedinstvenoga čovjeka i mučenika iz Auschwitza. Kolbe je u svijetu poznat kao onaj koji je zbog vjere i ljubavi prema Djevici Mariji nesebično darovao svoj život za drugoga.

Nakon impresivne kazališne karijere i brojnih priznanja što za vas osobno znači ovo pomalo drugačije redateljsko iskustvo?

Ovaj projekt na poseban način zaokružuje moju cjelokupnu kazališnu djelatnost. Moj je prvi javni nastup bio 1946. godine u samostanu Salezijanaca u rodnome Splitu. Sada, na kraju moga životnoga puta opet sam se našao u jednome samostanu. Ovaj puta u Zagrebu, kod franjevaca na Svetome Duhu. Isto tako, svoju sam kazališnu karijeru započeo u Dječjem kazalištu u Splitu 1950. godine, a sada sam na kraju karijere ponovno u Dječjem kazalištu Trešnja gdje glumim u mjuziklu "Miffy". Samostan i dječje kazalište na početku te dječje kazalište i samostan na kraju zaokružuju moj životni put, iako mislim da još imam što za reći. Pitanje je jedino koliko ću dugo moći, jer znate kako se kaže da "glava hoće, ali tijelo neće".

Zašto ste izabrali baš ovaj mjuzikl "Život za život"?

Smatram da je moje poslanje da prenosim na mlade ono što sam u životu naučio, a hvala dragomu Bogu da sam u glazbenome kazalištu proveo cijeli život. Zaintrigiralo me i to što je ovdje riječ o meni omiljenoj formi – mjuziklu – ali i o posebnome čovjeku i svecu čiji je život neponovljiv. Sve me to privuklo da napravim ovaj svoj prvi projekt duhovnoga sadržaja.

Kako ste se zapravo upoznali s likom i djelom sveca Maksimilijana Kolbea? Što Vas se kod njega posebno dojmilo?

Kada sam dobio poziv da postavim ovaj mjuzikl na scenu, fra Ivan Bradarić darovao mi je knjigu o Maksimilijanu Kolbeu. Čitavši tu knjigu, tek sam tada uvidio o kakvoj se veličini radi i koji je to nevjerojatan životni put. Činjenica je da se Kolbeu nisu događale stvari koje su se događale "običnim smrtnicima". On je u dalekome Japanu bolovao od tuberkuloze, ali je svejedno uspješno živio i radio sa samo 25 posto kapaciteta pluća. Uz to, stalno je imao i vrlo visoku temperaturu. Da je to bio neki drugi čovjek, taj zasigurno ne bi preživio. Po povratku u Poljsku Kolbea su više puta zatvarali, a nisu ga slomili niti teški uvjeti u logoru niti bunker gladi, već ga je neprijatelj morao usmrtiti injekcijom. To je nešto što je izvan svjetovnih poimanja, nešto posebno i sveto. Najviše me se dojmio njegov čudesan život koji je završio time da je proglašen svetim – i to ne slučajno. Maksimilijan Kolbe od samoga je rođenja bio predodređen da bude svet i da prenosi ljubav na sve oko sebe. On je uvijek, unatoč svim nedaćama, širio optimizam i ljubav prema Bezgrešnoj.

Daniele Ricci, autor ovoga mjuzikla izjavio je da se njegovo djelo može izvoditi kao mjuzikl, ali i kao oratorij. Zbog čega ste se odlučili za ovu formu i možete li nam objasniti koja je razlika između oratorija i mjuzikla?

Mjuzikl mora imati jednu čvrstu fabulu koja se provlači kroz glazbu i kroz tekst. Glazba i tekst u mjuziklu isprepliću se i to je ono što je karakteristično za tu formu. Kada je riječ o nekome sakralnome sadržaju, onda je to oratorij. Tiče se iste forme u kojoj pjevaju solisti i zbor uz pratnju orkestra, ali ima vrlo često i govorenih djelova i popratnih tekstova. Mjuzikl je ovdje prikladniji jer je fabula vrlo jaka. Riječ je o svecu koji je proživio čudesan život, život koji rijetko koji "običan smrtnik" može proživjeti. On je proputovao cijeli svijet sa svojom nakanom da propovijeda ljubav prema Majci Božjoj i u tome ga nije sprečavala ni bolest, niti podmetanja, niti materijalne mogućnosti. On je jednostavno išao naprijed i vjerovao u to da će se sve što on poželi na kraju i ostvariti zahvaljujući zagovoru Bezgrešnoj.

Iza sebe imate šezdeset godina profesionalne kazališne karijere i sada ste u dobi od sedamdeset i sedam godina još uvijek vitalni i puni kreativne energije. Glumite u Trešnji u predstavi "I opet... Miffy", a niste zapostavili niti režiserski posao. Maksimilijan Kolbe svoju je nevjerojatnu životnu energiju crpio iz ljubavi prema Bezgrešnoj, a koja je vaša tajna?

Moja mi profesija oduvijek daje energiju. Meni je hobi iz mladosti postao profesija, što me neizmjerno veseli i ispunjava. Svaka je dječja predstava za mene svojevrsna duhovna obnova. Tih sat vremena s djecom jedno je divno pročišćenje. Taj kontakt s nevinom publikom koja ne laže i kojoj se ne može lagati jest jedan poticaj koji me još uvijek drži. Doklegod mi daju da radim, ja ću raditi.

Nakon osamdesetak naslova komedije, operete i mjuzikla u kojima ste nastupili kao glumac-pjevač ili kao redatelj koja Vam je uloga ili predstava posebno prirasla srcu?

Ima jedna uloga koja mi je posebno draga, a to je Pomet u mjuziklu "Dundo Maroje" kojeg sam igrao više od tristo puta. U tom je liku sadržan moj mediteranski karakter i meni najdraža forma – mjuzikl. To mi je jedna od najdražih uloga, ali kao što kažu svi glumci, odgovor na to pitanje je težak. To je kao kada pitate roditelje koje vam je dijete najdraže. Uglavnom se ne mogu odlučiti ili im je zadnje najdraže. Od mojih redateljskih pothvata zadnji mi je bio Gotovčev "Đerdan" za koji sam bio nominiran za režiju, a predstava je bila nominirana za nagradu glumišta.

Velik je dio vaše profesionalne karijere obilježilo kazalište Komedija u kojem ste kao stalni član od 1961. godine nastupali u brojnim komedijama, operetama i mjuziklima od kojih su najpoznatiji "Jalta, Jalta", "Tko pjeva zlo ne misli", "Dundo Maroje" i "Kralj je gol". Bili ste dio tzv. Zagrebačke škole mjuzikla 70-ih godina ko-ja se nazivala zlatnim dobom mjuzikla u Hrvatskoj. Možete li usporediti mjuzikl nekada i danas?

Postoji velika razlika u odnosu na prije. Danas je puno manja produkcija mjuzikla, makar i dalje imamo vrlo talentirane glumce i glumice koji udovoljavaju zahtjevima mjuzikla. Mi smo tada imali sreću što smo imali kućne autore – tandem Milan Grgić i Alfi Kabiljo, koji je pisao jedan mjuzikl za drugim. Osim toga, nisu nam bili nedostupni niti strani mjuzikli jer tada autorska prava nisu bila toliko skupa kao danas. Sve nam je to omogućavalo da produkcija bude veća. I danas se u Komediji sjajno radi. Spomenuo bih odličan "Cabaret" i "Isusa Krista Superstara", no situacija je takva da treba otkupiti skupa autorska prava. U moje su doba ti troškovi bili minimalni. Kada sam bio direktor Komedije, onda sam preko Američkoga konzulata uspio dobiti "Čovjeka iz La Manche" bez da sam morao platiti autorska prava jer je njima to bila mogućnost širenja američke kulture. Isto tako, kada sam postavljao mjuzikl "Aplauz" doveo sam režisera s Broadwaya kojemu je State Department platio honorar i put, a moj su jedini trošak bile dnevnice u Zagrebu. Nažalost, danas to više nije moguće.

Ovdje je riječ o volonterskome projektu u koji je uloženo mnogo truda od strane tridesetak mladih zboraša, benda i solista. Što publika može očekivati od ovoga mjuzikla?

U trenutku kada sam se ja pojavio kao režiser dočekao me već dobro uvježbani ansambl za što je zaslužna obitelj Bardun i njihov bend "Novo svitanje", a na meni je bilo da postavim scene. Apsoulutno me iznenadio zbor mladih. Glasovi su toliko dobro posloženi i zbor zaista zvuči izvrsno. Ta profesionalnost zbora, taj zvuk! S obzirom da je i pripovjedač iskusni glumac Rajko Bundalo njega također nemam što naučiti. Riječ je o vrlo kvalitetnome projektu punom entuzijazma u kojem dominira rock-glazba, stoga vjerujem da će upravo taj rock privući što više mladih na predstavu. Publiku očekuje sjajna priča o jednome svetome čovjeku, ali i odlična rock-glazba! Bit će tu puno mladosti, elana i entuzijazma. Smatram da tu našu energiju možemo prenijeti i na publiku.

Koja je, prema Vašemu mišljenju, glavna poruka mjuzikla "Život za život" ili biste radije prepustili publici da ju sama otkrije?

Smatram da je na nama da napravimo svoj posao najbolje što možemo, a da publika iz toga izvuče neke pouke. Kazalište je forma koja prenosi pojedine ideje, poruke, misli, glazbu, lijepu literaturu – to je njegova misija. Ja vjerujem da će ovaj mjuzikl i zbog svoje sakralne teme i glazbene forme privući mladu populaciju u kazalište, a onda će oni primiti i duhovnu poruku koju želimo dati sa životom svetoga Maksimilijana Kolbea.

 


© 1999-2017 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s