Sudeći prema sve stresnijim događajima koji se kumuliraju posljednjih dana i tjedana, teško se oteti dojmu da oni nemaju baš nikakve veze sa sve bližim datumom ulaska Hrvatske u Europsku uniju.

Nekoliko eksplozija koje su potresle Zagreb, teško ih je ne staviti u kontekst koordiniranih pokušaja sijanja nesigurnosti i destabiliziranja Hrvatske, ponajprije kako bi se zaustavio ili preusmjerio naizgled neupitan slijed događanja. Obeshrabrujuća gospodarska kretanja, kao i novi rekordi u broju nezaposlenih nanose sve tamnije "nijanse sive" u sveopćem sivilu. Dvojbeni način uvođenja spornoga četvrtoga modula Zdravstvenoga odgoja, kojim se promovira tzv. rodna ideologija, na noge je podigla ponajprije roditelje, koji strepe za odgoj svoje djece, a koji im je i Ustavom zajamčen.

Među svim tim događajima, jedan od onih koji se izravno odnosi na skori ulazak Hrvatske u Europsku uniju, (ne)predvidivi su zahtjevi službene Slovenije, koji u mnogočemu podsjećaju na poznatu Puškinovu bajku "Starac i zlatna ribica".

Ali pustimo bajke, jer stvarnost zna biti još maštovitija. Svojedobni slovenski zahtjevi za teritorijalnim ustupcima Hrvatske u Savudrijskoj dragi, naškodili su i Hrvatskoj i Sloveniji. Slovenija je možda bespovratno izgubila priliku da izgradi imidž male i miroljubive zemlje, koja bi mogla igrati ulogu posrednika u različitim sporovima i rješavanjima različitih pitanja. Pa dok je tada još imala i razumijevanja za svoje postupke, oni u ovoj reprizi, vezanoj uz spor oko Ljubljanske banke, poprimaju posve drukčije konotacije.

"Ako Hrvatska 1. srpnja ne uđe u Europsku uniju, to će biti katastrofa ili u najmanju ruku vrlo nesretna situacija za Hrvatsku, za Sloveniju i za cijelu Europsku uniju", posve izravno poručio je američki veleposlanik u Sloveniji Joseph A. Mussumeli. Očito, Amerika najbolje shvaća aktualni politički trenutak, koji se preko Hrvatske prelama na čitavu Europu, kao strateškome partneru Sjedinjenih Država. Riječ je, naime, o povijesnome događaju i prekretnici presudnoj za budućnost ne samo Hrvatske i ovoga dijela Europe, nego i čitave Europske unije.

Snažnu potporu američkomu veleposlaniku u Sloveniji dao je Philip Reeker, pomoćnik zamjenika američkoga državnoga tajnika Johna Kerryja, nakon sastanka s predstavnicima država članica EU-a: "Utvrđeno je da Hrvatska postane članica Europske unije 1. srpnja. To je svakako ono što mi očekujemo da će se i dogoditi. Mi nismo članica EU-a, ali je to ono što mi očekujemo."

U raspravi o napretku Hrvatske u vanjskopolitičkome odboru Europskoga parlamenta održanom 20. siječnja u Bruxellesu, istaknuto je da bilateralna pitanja ne smiju biti zapreka za pristup neke zemlje Europskoj uniji, a slovenska je blokada hrvatskih pregovora neprihvatljiva i može značiti opasan presedan za buduća proširenja. Njemački zastupnik Bernd Posselt zauzeo se za to da Europski parlament osudi taktiku blokiranja koju koristi Slovenija.

Nejasno je, stoga, zbog čega službena Ljubljana, inzistiranjem upravo na takvome pristupu, dodatno ugrožava svoj već ionako srozani ugled. Pa time i više jer je u golemoj gospodarskoj i financijskoj krizi i potpuno ovisi o pomoći Unije.

Možda je najbolji odgovor na ovaj paradoks pružila Višnja Starešina: "Desno-lijevi slovenski dvojac Janša – Pahor na unutarnjem planu nastoji se osamostaliti od moćnih postkomunističkih jugoslavenskih gospodarskih lobija koji su tranzicijskom varijantom dogovorne ekonomije doveli zemlju do gospodarskog sloma i iz pozadine upravljaju slovenskom politikom. Jedan od ciljeva tih lobija jest ostanak Hrvatske izvan EU. Nije Janez Janša protiv ulaska Hrvatske u EU 1. srpnja. Protivnici su oni koji ga nastoje rušiti…" (Lider, 18. siječnja 2013.).

Spomenutim "moćnim postkomunističkim jugoslavenskim lobijima" ne znači mnogo gospodarska, pa ni politička sudbina Slovenije. Štoviše, nastoje se oglušiti i na sve jasnija upozorenja koja stižu iz Bruxellesa i Washingtona. Možda se čak uživljavaju u stare "ratne" priče kako su se "hrabro" usprotivili američkomu imperijalizmu, uživljavajući se u iluziju o povratku u negdašnju "nesvrstanu" inačicu realnoga socijalizma, koja se, kao i svaki pokušaj ponavljanja povijesti, pretvara u lakrdiju.

Aktualna hrvatska Vlada vlast je preuzela nakon što je već potpisan ugovor i utvrđen datum ulaska u Europsku uniju. Sve osim članstva u EU 1. srpnja bio bi golemi neuspjeh, teško usporediv s bilo kojim drugim. Unatoč navedenim opasnostima, pokušaji opstruiranja slovenskoga ratificiranja pristupnoga ugovora, neće uspjeti u svojim nakanama ako hrvatska strana uloži sav napor u rješavanju spora, te na taj način izbije bilo kakav argument kojim bi se na nju prebacila krivica. Međutim, u rješavanju spora ne smije se odreći svojih prava i prava svojih građana na njihove nesporne štedne uloge u spornoj banci.