Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Naš osvrt
 
Put križa

Piše: Ivan Bradarić
 
Ima jedna duga cesta koja vodi sve do raja

Jaka liturgijska vremena – došašće i korizma – imaju naglašenu temu puta. Tijekom došašća to je glas koji viče u pustinji i poziva na pripravu puta za dolazak Mesije. U korizmi je to poziv da svatko od nas dostojno i potpuno predano pređe stvarni i realni put svojega života nasljedujući Krista Spasitelja. Možda odveć smiono i prezahtjevno za nas obične ljude, ali svakako dovoljno izazovno da se odvažimo i krenemo na put.

Razmišljam kako naš život sve više sliči na brzu vožnju modernom autocestom. Uvijek nekamo žurimo, vozimo lijevim trakom i nastojimo stići prije drugih. Ako pak vozimo gradom, tražimo i izmišljamo uvijek nove prečace. Često smo samouvjereni i ne trzamo se na male znakove "vozila" koje kao da želi dojaviti neki kvar ili poteškoću. Koliko puta prođemo na semaforu kroz crveno, vozimo u krivome smjeru, prekoračimo brzinu. Koliko naglih kočenja, opasnih situacija i proklizivanja. Koliko često stavljamo u opasnost i druge sudionike koji se kreću našim životom. Zaustavljamo se samo kada moramo, kada vozilo sâmo stane, kada nestane goriva ili se dogodi neki kvar. Pokatkad bude prekasno. Pravdamo se: pa nije to ništa! Ništa se nije dogodilo! Da, ovaj put nije. Ali ipak: stani! Zaustavi se! Na cesti postoje odmorišta, crpke za okrepu vozila i vozača. Morali bismo shvatiti da svako vozilo ima svoje granice, da svaka cesta ima svoje propise, da svaki vozač ima svoje navike. Dobro je sve ovo uskladiti i putovanje učiniti sigurnim do konačnoga cilja.

Iskustvo Svetoga pisma govori nam da se tijekom povijesti spasenja Bog brine da nam na putovima našega života bude dobro i sigurno. Riječ "put" samo se u Starome zavjetu spominje u raznim oblicima skoro 1300 puta. Ta simbolika puta, kao hoda u vječnost, lijepo je izražena u ovom eshatološkome proglasu proroka Miheja, koji nas poziva na putove Gospodnje: Dogodit će se na kraju dana: Gora Doma Gospodnjega, bit će postavljena vrh svih gora, uzvišena iznad svih bregova. K njoj će se stjecati svi narodi, nagrnut će mnoga plemena i reći: 'Hajde, uziđimo na goru Gospodnju, u Dom Boga Jakovljeva! On će nas naučiti svojim putovima, i hodit ćemo stazama njegovim' (Mih 4, 1-2). A jedna naša crkvena pjesma kaže: Na putu života križ čeka nas ljut, prisjećajući nas na izazove i težinu ovozemnoga putovanja do gore Gospodnje. Nije sva ljepota u brzini, u naglosti, u tome da čim prije stignemo do cilja. Važno je svoj put proći noseći križ. A govor o križu posebno je nepopularna tema današnjega čovjeka.

U križu je spasenje, u križu je zaštita i obrana u križu je život – najčešće su riječi nad kojima meditiramo tijekom korizme moleći ovu dragu pobožnost. Kršćanska je tradicija razvila hvalevrijednu i duhovno korisnu Pobožnost križnoga puta. Vjernik razmatra riječi svetih Evanđelja o posljednjim satima Isusova života. Istina, ova je pobožnost malo obogaćena i ponekim elementima koje ne nalazimo zapisanim u svetom Evanđelju, ali su oni posebno vrijedni i znakoviti. Kako bi uopće bilo moguće zapisati sve događaje i sve detalje vezane za Isusov život i dramatične trenutke posljednjih sati njegova života. Također, kako je uopće moguće u jedan opis križnoga puta staviti sve one ljude i njihove sudbine tijekom povijesti čovječanstva.

Poznam jedno dijete koje roditelji nisu prihvatili i koje nikada nije primilo iskreni majčinski zagrljaj i očevu pažnju, jer njegovo srce nikada nije zakucalo na svjetlu dana. Poznam jednoga čovjeka, mladića, koji je u potrazi za poslom prisiljen nositi teret nesposobnosti struktura i vlasti, koje svoju krivnju prebacuju na druge. Ipak, dragovoljno prihvaća nastalu situaciju, čekajući bolje sutra. Poznam jednu staricu, od svih ostavljenu koja je uvijek svima činila dobro i za sve imala vremena, a sada je ostala sama – ostavljena. I danas, na putu svojega života, očekuje ne bi li otrla koje lice onih koji pate više od nje. Poznam jednoga čovjeka, oca obitelji, koji se bori s teškom bolesti koju nosi poput golemoga i teškoga križa. Njegove raširene i iglama probodene ruke kao da ga već živa prikivaju na križ. Poznam mnoge koji plaču i kukaju nad sudbinom čovječanstva, nad grijehom što ga ovaj svijet sustavno ponavlja, otuđujući čovjeka od njegova Stvoritelja. Na putu našega života brojne su zgode u kojima se ponavljaju isti detalji križnoga puta kao oni što ih zapisaše Evanđelja. Samo, sada su te zgode dobile nova lica i nove životne situacije. Ima i danas sućutnih i hrabrih Veronika koje ruše zidove predrasuda i probijaju se kroz mnoštvo krivih navika i običaja kako bi pronašle čovjeka. Ima i danas Šimuna Cirenaca, koji, makar na poticaj drugih, prihvate teret i ponesu ga putem. Na tome putu, na jednoj od njegovih postaja, želim prepoznati sebe. Taj put može se zvati "križni", zbog poteškoća koje me snađu. Može se zvati i "krizni", zbog kriza koje me zadese. Ali nikada ne smije biti "klizni", da bi me odvratio od cilja. Taj je put cesta koja vodi sve do raja.

 


© 1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s