"Kad je blaženi Franjo vidio kako gospodin Bog danomice povećava broj braće, napisao je sebi i svojoj braći, sadašnjoj i budućoj, jednostavno i kratko, način i pravilo života. Prvenstveno se služio riječima sv. Evanđelja, jer je čeznuo samo za evanđeoskim savršenstvom. Unio je u Pravilo i nešto drugih stvari koje su prijeko potrebne za provođenje sveta života. Zato je sa svom spomenutom braćom otišao u Rim, jer je žarko želio da mu papa Inocent III. potvrdi što je napisao." Ovako službeni životopisac Toma Čelanski opisuje u "Vita prima" odlazak sv. Franje u Rim k papi Inocentu III., od kojega je dobio usmeno dopuštenje života svoje prve zajednice, a koje će kasnije službeno pismeno potvrditi papa Honorije III.

Popraviti Crkvu koja se urušava, bio je san koji je sv. Franjo živio svih godina svojega kratkog ali nadasve plodnog života. Crkvu siromaha. Crkvu u kojoj su svi braća. Crkvu Božju. Crkvu malenih, u kojoj je on prvi po malenosti. Bilo je tijekom stoljeća raznih tumačenja Pravila i udaljavanja od prvotne Franjine želje, ali nitko i nikada nije smio preinačiti Kristovo Evanđelje s kojim započinje Franjino Pravilo: "Pravilo i život male braće jest ovo: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista". Živeći Evanđelje suobličiti se Kristu.

Annuntio vobis gaudium magnum; habemus Papam! - Objavljujem vam veliku radost: Imamo papu! Najčasnijeg i najuzoritijeg gospodina, gospodina Jorgea Marija Svete Rimske Crkve kardinala Bergoglija, koji si je uzeo ime Franjo. Ovo su riječi kojima je protođakon, kardinal Tauran, razveselio i iznenadio svijet. Za trenutak iznenađena i zbunjena lica brojnih vjernika okupljenih na trgu sv. Petra, kao i nas koji smo izbor novoga pape pratili putem televizije, zbog nepoznavanja i nesnalaženja s imenom "Cardinalem Bergoglio", ubrzo je preplavio jedinstven osjećaj zadovoljstva zbog odabira imena: Franjo. Papa Franjo, prvi je nasljednik sv. Petra koji uzima ime Asiškoga sveca. Argentinac talijanskoga podrijetla, kojega su kardinali "pronašli na kraju svijeta", od prvoga trenutka svog pontifikata stječe brojne simpatije. Novi Papa moli vjernike da za njega mole i da ga blagoslove. Svoju jednostavnost otkriva dok sam podjeljuje blagoslov Gradu i svijetu. Iako mu je 77 godina, kao da nije naviknut desnicom rezati zrak u znak križa, nego sve čini kao da miluje nepregledno mnoštvo vjernika. Rijeka hodočasnika te srijede uvečer, 13. ožujka 2013., malo nakon 19.00 sati, s bezbrojnim bljeskanjem fotoaparata, doimala se poput velikoga svjetlucavoga božićnog drvca.

Papa je u susretu s novinarima pojasnio zašto je uzeo ime Franjo. Rekao je da je za vrijeme konklava sjedio pored bliskog prijatelja, umirovljenog nadbiskupa Sao Paula, kardinala Claudija Hummesa. Kad su listići prebrojani i kada je bilo jasno da je izabran papa, kardinali su počeli pljeskati, a kardinal Hummes ga je zagrlio i rekao mu: "Ne zaboravi siromašne". Odmah sam se sjetio sv. Franje Asiškoga, rekao je Papa, dodajući da je sv. Franjo čovjek mira, čovjek siromaštva, čovjek očuvanja svega stvorenoga. O, kako bih želio Crkvu koja je siromašna i za siromašne, rekao je papa Franjo novinarima.

Neke geste ovoga Pape koje su uslijedile uvelike su privukle pažnju, osobito brojnih radoznalih medija, koji su nedostatak biografskih podataka nadomještali zanimljivostima i simpatičnim spontanim gestama prvih dana pape Franje. Sve nas je ganulo prepričavanje detalja iz života novoga Pape: o tome kako je kardinal Bergoglio sam stanovao, sam si kuhao i putovao javnim prijevozom… na što je jedan između nas rekao: "Pa, tako treba! To je pravi papa!", da bi nakon toga isti taj koji je s oduševljenjem primio još i vijest da se novoizabrani Papa vozio busom s kardinalima, sam sjeo u svoj udobni automobil i odvezao se za svojim poslom.

Ime i karizma Siromaška iz Asiza u papi Franji, očito je, već duže vremena žive, a sada će se još više očitovati. Nije pitanje hoće li Papa uspjeti živjeti kao sv. Franjo, jer jedan je i jedinstveni Franjo Asiški. Pitanje je koliko ćemo mi prihvatiti ovaj njegov poziv da evangeliziramo svijet poput sv. Franje.

Neće papa Franjo odbijanjem nošenja zlatnoga križa odstraniti zlato i bogatstvo kojim je urešena Crkva, niti je to uopće potrebno. Također neće niti svojom silnom željom da se susretne sa siromašnima odstraniti sve siromaštvo iz cijeloga svijeta. Papa Franjo nam govori da ovome svijetu, a u njemu Crkvi, nedostaju one kreposti koje su resile sv. Franju: jednostavnost, poniznost i skromnosti (odnosno siromaštvo). Nikakve revolucije, nasilje i brzina neće promijeniti svijet pa ni lice Crkve. Nego, kao što je to učinio sv. Franjo: živeći u Crkvi, biti dio nje, ali krenuti od sebe: Idi i popravi sebe!

Nakon osam stoljeća ponovo se susreću papa i Franjo, ali ovaj put je papa onaj koji želi susret s Franjom. Pozvani smo biti njegovi učenici, slijediti ga i pomoći mu da popravi Crkvu.