Prijelomni povijesni događaji, koji mijenjanju smjer i budućnost jednoga naroda i države, najčešće ostaju neprimjetni oku običnog promatrača. Oni su poput golemoga kopna koje se odlomilo i otisnulo na novu pustolovinu. Jedan tako važan prijelom događaj zasigurno je 1. srpnja 2013., dan kada se Hrvatska, kao 28. članica, pridružila obitelji naroda i država članica Europske unije.

Riječ je o povijesnom događaju koji se može usporediti s 1. siječnja 1527., kada je hrvatsko plemstvo u Cetingradu izabralo Ferdinanda I. iz dinastije Habsburg i time bitno utjecalo na oblikovanje srednjoeuropskog identiteta hrvatske države i hrvatskoga naroda. Iako je izborom kralja iz dinastije Habsburg Hrvatska na neki način utrla put daljnjem gubljenju svojega suvereniteta, činjenica jest da je taj čin bio posljednja prilika i zadnji pričuvni položaj nakon tragičnoga poraza na Krbavskom polju, nakon tridesetogodišnjih unutarnjih razmirica i mrvljenja nacionalnog tkiva, te napokon, nakon poraza na Mohačkom polju. Unatoč svim teškoćama kroz koje je prošao tijekom nadolazeće četiri stotine godina, hrvatski narod oblikovao se kao narod srednjoeuropskog i mediteranskog identiteta.

U vremenu stvaranja nacionalnih država u 19. stoljeću, Hrvati su se našli pod ugrozom mađarskoga nacionalizma. Prijestolonasljednik Franjo Ferdinand ozbiljno je promišljao da i Hrvatima omogući ravnopravni status u monarhiji. Nikola Pašić se, prema vlastitom priznanju, jedino tada ozbiljno zabrinuo za budućnost projekta Velike Srbije. Teroristički čin u Sarajevu, iza kojega je stajala zloglasna Crna Ruka, zaustavio je plan austrijskog prijestolonasljednika, i uveo svijet u do tada najstrašniji rat u povijesti.

Jugoslavenska ideja, koja se u borbi s mađarskim nacionalizmom i austrijskim nerazumijevanjem Hrvatima činila privlačnom, pokazala je svoje surovo lice već 5. prosinca 1918. na Jelačićevu trgu. Gotovo čitavo 20. stoljeće obilježila je strašna tragedija hrvatskoga naroda ugroženog različitim inačicama Garašaninova plana o stvaraju Velike Srbije, čije je naličje najbolje razotkrio Nikola Stojanović u poznatom pamfletu iz 1902.: Do istrage naše ili vaše! Bilo je to stoljeće neprirodnog trganja Hrvatske iz njezine kulturološke i civilizacijske matice i pokušaj rastakanja u balkanskoj baruštini, prema receptu Vuka Stefanovića Karadžića ("Srbi svi i svuda").
Raspad komunističkog poretka na globalnoj razini, te pokušaji da se do kraja i otvoreno napokon dovrši projekt Velike Srbije, probudio je u Hrvatskoj svu potisnutu energiju. Okupljeni oko programa i pokreta koji je osmislio dr. Franjo Tuđman, Hrvati su napokon i u zadnji čas izborili hrvatsku državu. Nakon stjecanja međunarodnog priznanja slijedila je dugotrajna i mukotrpna diplomatska i politička bitka, kako bi Hrvatska izborila svoje mjesto u suvremenom svjetskom poretku. Pobijedila je zapravo ideja Tuđmana, koji je shvaćao da Hrvatska mora pronaći svoje mjesto u zajednici europskih naroda. U tome su nam, unatoč snažnom protivljenju moćnih čimbenika, na ruku išla i globalna svjetska previranja.

Katolička crkva i Sveta Stolica, uvijek su imale osjećaj za realnost te je Hrvatskoj davala punu potporu ulasku u Europsku uniju. O tome vrlo rječito govori i pismo hrvatskih biskupa u povodu pristupnih pregovora za ulazak Hrvatske u EU iz 2010., u kojemu ističu da je ideja europskog ujedinjenja "nastala u onom dijelu Europe koji nije bio pod komunističkom vlašću i da su njezini začetnici bili političari koji su ujedinjenu Europu zamišljali na temeljima zajedničke kršćanske baštine". U pismu nam biskupi daju i sažeti pregled o nastojanjima poglavara Katoličke crkve, kako bi se postiglo zajedništvo i trajni mir u Europi: od pape Pija XII., Ivana XXIII., Pavla VI., Ivana Pavla II. i pape Benedikta XVI.

U mnoštvu snažnih poruka, vrijedi još jednom istaknuti pozdravne riječi u zračnoj luci na otoku Krku 5. lipnja 2003., koje nam je uputio naš brat i prijatelj, blaženi, a uskoro i sveti Ivan Pavao II.: "Hrvatska je nedavno predala zahtjev da postane sastavni dio, također u političkom i gospodarskom pogledu, velike obitelji europskih naroda. Ne mogu ne očitovati želju da se uspješno ostvari ta težnja. Bogata će baština Hrvatske sigurno pridonijeti učvršćenju Unije, bilo kao upravne i teritorijalne cjeline, bilo pak kao kulturne i duhovne stvarnosti."

Ili onu Benedikta XVI., u govoru hrvatskim biskupima 6. srpnja 2006.: "Vaša zemlja, Hrvatska, oduvijek živi u okviru europske civilizacije, te s razlogom stoga želi biti priznata kao član Europske unije. Njezina želja je svojim ulaskom u tu ustanovu surađivati na dobro svih stanovnika kontinenta. Nacija će na taj način moći s uvažavanjem i dijalogom ući u odnos s drugim europskim narodima, pridonoseći vlastitom kulturom i tradicijom u traganju svih za potpunom istinom o čovjeku".