Negativna iskustva zbog onih koji se nisu brinuli za opće dobro svih građana, a bili su izabrani ili postavljeni na tu poziciju, doveli su do toga da se riječi politika i političari (zlo)rabe u našemu svakodnevnom govoru i dobivaju pejorativno značenje. Teško je naše ljude uvjeriti u to da političari zbilja nastoje unijeti dobro u društvo, nakon bolnih iskustava političara-diktatora onoga sustava, kojima je jedini cilj bio "očuvati poredak" i svoju fotelju, i ovih novijega doba čiji je cilj "srušiti poredak" i izvući maksimum za sebe.

Opet se proteklih mjeseci moglo čuti, s nedvosmisleno jasnom porukom, kako će Hrvatska poplâviti ili pocrvenjeti. Kao da je osnovni cilj političke borbe, jedne partije ili stranke taj da prevlada neka stranačka boja, da se istaknu i zavijore zastave i da se uspostavi vlast. Ili još gore, stječe se takav dojam, kao da je glavni cilj političara ugrabiti pozicije, dobra radna mjesta u udobnim uredima i uživati sigurnost makar tih nekoliko godina.

Na neko vrijeme, do sljedećih izbora, odmorit ćemo se od takvih natjecanja, strpljivo podnositi neukost i bahatost sadašnjih političara i jednostavno iščekivati bolja vremena. Grozno je slušati, meni kao vjerniku, a tako i golemom postotku drugih građana ove zemlje koji se tako osjećaju, iz usta visokopozicioniranih političara, da "vrlo agresivna grupa ljudi provodi kulturni rat"; da "na komemoraciju u Bleiburg idu oni koji šire netoleranciju"; da je "Crkva proteklih 20 godina štitila zločince"… Jednostrana tumačenja povijesnih događaja, pojednostavljivanje ozbiljnih aktualnih tema i svođenje na vic i zabavu te neosjećajnost za drugoga i drugačijega, sigurno nisu poželjna obilježja jednoga suvremenog političara.

Očekujemo ono nešto bolje s hrvatskim članstvom u Europskoj uniji, koje započinje upravo s prvim danom mjeseca srpnja. Na koncu, uz malo ironije, mogli bismo zaključiti: ipak je cijela Hrvatska poplavila i dobila, ne jednu, nego 12 zvijezda. Ovdje mislim na zastavu Europske unije koja se zavijorila i u Hrvatskoj. Ta zastava ima čvrstu religioznu podlogu i njezin nastanak nadahnut je Knjigom Otkrivenja: "I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda." U to vrijeme kada je zastava nastala i prihvaćena (8. prosinca 1955.) rađala se sadašnja i Europska Unija, a temelji su joj očito kršćanski. Trojica utemeljitelja Europe: Konrad Adenauer, Alcide de Gasperi i Robert Shuman, Nijemac, Talijan i Francuz, bili su vjernici, uvjereni kako je kršćanstvo osnova koja povezuje Europu. Uzoran život, velika predanost službi, nastojanje oko zajedničkog i općeg dobra, ne samo da otkriva kakvi bi danas političari trebali biti, nego nas vodi još puno dalje. Ova trojica političara, ili barem De Gasperi i Shuman, mogli bi uskoro postati novi blaženici Katoličke crkve. Biskupija Trento u Italiji 8. prosinca 1992. godine pokrenula je proces za De Gasperija, a biskupija Metz u Francuskoj već je zaključila biskupijski proces za proglašenje blaženim Roberta Shumana. Brojna su divna sjećanja i svjedočanstva svetosti života ovih iznimnih ljudi, velikana koji su nakon kobnih ratova, razaranja i podijeljenost; uspjeli ponovo okupiti narode Europe i privesti ih k jedinstvu.

U Pismu hrvatskih biskupa u povodu pristupnih pregovora za ulazak Hrvatske u EU, čitamo svjedočanstvo o ulozi njezinih utemeljitelja: "Politički predstavnici triju naroda (Francuza, Nijemaca i Talijana), bili su uvjereni katolici. Budućnost europskih naroda željeli su utemeljiti na zajedničkoj podlozi kršćanskih vrednota, koje su tijekom povijesti bile izvorom i nadahnućem europskoga jedinstva i raznolikosti. U tom vidu Schuman je 19. ožujka 1958. pred prvim Europskim parlamentom ustvrdio da su "sve europske zemlje prožete kršćanskom civilizacijom, koja je duša Europe" i predložio da se toj novoj stvarnosti "ponovno dadne duša". On se u svojem govoru izričito suprotstavio mogućnosti da se "europsko ujedinjenje svede samo na ekonomski i tehnički pothvat". Slično se i De Gasperi pitao možemo li "zamisliti Europu koja neće voditi računa o kršćanstvu, o njegovu bratskome, socijalnome i humanitarnome naučavanju". A njemački je kancelar Adenauer u ujedinjenju Staroga kontinenta vidio "ispravnu mogućnost samopotvrde i očuvanja zapadne i kršćanske civilizacije pred bjesnilom opasnih totalitarizama". Dok su totalitarizmi dijelili i razdvajali, među kojima je veliko zlo Europi nanio komunizam sa svojim betonskim i ideološkim zidovima, čije se posljedice još osjećaju, ovi su veliki ljudi gradili zajedništvo i povezivali narode.
Očito je da i politika može biti put k svetosti. To potvrđuju upravo trojica utemeljitelja Europe. Ali, ako je politika tako ozloglašena, to je onda zbog grijeha koji se uvukao u ljudsko srce i razara jedinstvo i povjerenje, kao što razara svaku drugu stvar. Hoće li Europa biti više kršćanska i imati Ustav i pravila po evanđeoskim načelima, ovisit će isključivo o životu njezinih stanovnika i političara.