Zahvaljujući novinaru Darku Pavičiću šira javnost je upoznata sa slučajem primalje Jage Stojak, koja je u kninskoj bolnici odbila asistirati prigodom obavljanja abortusa, prizivajući se na vlastitu savjest. Zbog toga čina, a tumačeći da medicinske sestre nemaju pravo priziva savjesti, ravnateljica bolnice joj je dala otkaz. Uslijedile su brojne reakcije pojedinaca, udruga i napose Crkve, koji su hrabrili ovaj čin gospođe Stojak i pozivali ministra Zdravstva da poduzme potrebne mjere i radnje i zaštiti kninsku primalju. Odluka o otkazu je povučena a gospođa Stojak, suočena s golemom nepravdom i poniženjem koje joj je naneseno, zacijelo trpi duševnu bol.

Čini se da mnogi još ne razumiju što je to savjest ili svoje nerazumijevanje namjerno podmeću da bi unijeli jedan novi sustav u kojemu se o vlastitoj savjesti neće ni moći ni smjeti govoriti. Ipak, savjest, svjetlost duše ili suznanje sposobnost je čovjeka kao svjesnog bića da opaža, kontrolira i preispituje svoje postupke. Glas savjesti je nečujan, ali svejedno govori, čujem ga i, čim se javi, razumijem.

Ustav Republike Hrvatske u 40. članku jamči slobodu savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja. Znači, društvo u kojemu živimo, obvezalo se poštivati savjest drugoga. Pitanja pak koja se nameću jesu: Ima li svatko savjest? Govori li ona svakome isto? Otkriva li ona zajednički moralni kôd čovječanstva? Živi li svaki čovjek po savjesti? Ako i ne možemo odgovoriti na ova pitanja, možemo se poslužiti onim naukom i spoznajama koje su nam dostupne. Kada je papa Benedikt XVI., prigodom apostolskog pohoda Hrvatskoj, održao govor u Hrvatskom narodnom kazalištu, obraćajući se napose pripadnicima akademskoga kruga i znanstvenicima, umjetnicima i športašima, odabrao je upravo temu savjesti, govoreći da je ona temelj slobodnog i pravednog društva, kako na nacionalnoj, tako i na nadnacionalnoj razini. "Kvaliteta društvenoga i građanskoga života, kvaliteta demokracije – tumači Papa – dobrim dijelom ovise o tomu kritičkom čimbeniku, odnosno savjesti, o tome kako se shvaća i o tome koliko se ulaže u njezino oblikovanje. Ako se savjest, prema prevladavajućem modernom shvaćanju, ograniči u subjektivni okvir, u koji se smješta religiju i moral, onda krizi zapada nema lijeka, a Europa je osuđena na nazadovanje. Ako se, naprotiv, savjest otkrije kao mjesto slušanja istine i dobra, mjesto odgovornosti pred Bogom i braćom ljudima, što je protiv svake diktature, onda ima nade za budućnost."

Problem subjektivnosti koju naglašava Papa znači da se čovjek lako okreće za trenutnim hirovima, zavodljivostima, pritiscima, pa tako dopušta da i savjest danas tumači jedno, a sutra drugo. Prepušta njezino shvaćanje i njezin odgoj pojedincu i tako je čini nevažnom. Može biti čak i poštivana i zaštićena Ustavom, a da ostane sasvim beznačajna.

Čovjek, kršćanin, pogođen je ovom spoznajom te od malena odgaja svoju savjest u crkvenom nauku i slušanju Riječi Božje. Savjest me čini sigurnim pred licem pravde i pred Bogom. Puno jednostavnije savjest tumači Katekizam katoličke Crkve: "U dubini savjesti čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje, ali kojemu se mora pokoravati. Taj glas, što ga uvijek poziva da ljubi i čini dobro a izbjegava zlo, kad zatreba, jasno odzvanja u intimnosti našega srca. Čovjek naime ima u srcu zakon što mu ga je Bog upisao. Savjest je najskrovitija jezgra i svetište čovjekovo, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini" (1776).

I ove godine, 23. kolovoza obilježili smo Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima. Ove sam godine taj dan izbliza obilježio posjetom koncentracijskom logoru Auschwitz u kojemu su nacisti – u ime vlastite ideologije, bez trunke osjećaja savjesti – dali pobiti na stotine tisuća nevinih ljudi. Svijet još uvijek drhti pred zapanjujućom moći Zla koje je u II. Svjetskom ratu očitovalo svoju razarajuću snagu. Zlo, koje je u ime drugih ideologija, komunizma i fašizma, također bez trunke savjesti, činilo neviđena zla. Je li itko odgovorio na pitanja: Zašto? Kako je moguće da se sve to dogodilo? Jesu li totalitarni i autoritarni režimi stvar prošlosti? Nažalost nisu, barem što se tiče posljedica i ožiljaka koje ova naša civilizacija nosi trajno utisnute u svojoj povijesti.

Bez imalo pretjerivanja slobodno možemo zaključiti kako je to krajnji rezultat zamračene savjesti. Malo pomalo. U početku se čini dobro, napredno i ispravno. A kad se otme kontroli, onda je teško sve to obuzdati.

Slučaj primalje iz Knina daleko je iznad obične agencijske vijesti. Ovaj događaj bi trebao, onima koji su na vlasti i u poziciji odlučivanja, kao i svima koji vode ovaj narod, iznova vratili i posvijestiti važnost govora o savjesti! Dok za zastrašujuće događaje totalitarnih i autoritarnih režima kažemo: Ne ponovilo se! kninskoj primalji Jagi zahvaljujemo na odvažnosti.