Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Pošta
 
Nepoznavanje nauka i poslanja Katoličke crkve

 
"Demon Duha Asiza"

Poštovani, redoviti sam čitatelj vašega časopisa, ali pratim i druge naše katoličke časopise. Za sebe smatram, ili bolje reći, želim biti i ostati na liniji crkvenosti i onoga što naučavaju naši pastiri. U tom smislu nemalo sam ostala zbunjena prelistavajući časopis "Nacija" (br. 29 od ove godine), koji pišući o navodnoj svetoj misi koja je slavljena za masone negdje u Brazilu, u zaključku priloga piše: "Taj demon koji se zove Duh Asiza se uvukao duboko…" Molim vas, vi kao franjevci, sigurno imate načina da javno odgovorite takvim besmislenim i uvredljivim napisima i da poučite ljude o biti i svrsi "Duha Asiza". Je li "Duh Asiza" ima ikakve veze sa spomenutim događajem i što "Duh Asiza" promiče?

Anica, Zagreb

Na pitanje čitateljice odgovara Centar "Hrvatski Areopag" za međureligijski dijalog, suorganizator susreta u duhu Asiza i Tjedna međureligijskog dijaloga u povodu 25. obljetnice duha Asiza.

Poštovana gospođo Anice, najprije hvala što nam pružate priliku pojasniti istinsko značenje "duha Asiza" o čemu smo, prilikom obilježavanja njegovih 25 godina postojanja, izdali i prigodni zbornik. Makar redakcija "Nacije", njezini autori i suradnici ističu da "međusobno nužno ne dijele mišljenja i stavove izrečene u pojedinim člancima", razvidno je, generalno govoreći, da se časopisom, iz broja u broj, provlače određene teme koje uvijek ne odražavaju autentične stavove crkvenog učiteljstva ili su negdje na njegovoj margini. Spomenimo tek neprijateljski stav naspram Drugoga vatikanskog sabora (i "nove evangelizacije"), kategoričko odbacivanje teorije evolucije kao nespojive s Biblijskim naukom o stvaranju svijeta u sedam dana, odbacivanje ekumenizma i, ono o čemu nas vi pitate, demoniziranje duha Asiza. Zanimljivo je da je prvi od dva članka na koja se ovdje referiramo, a odnose se na duh Asiza, iz pera Johna Vannarija preuzet iz časopisa "Catholic Family News" 2002. godine, što znači da ga je netko smatrao toliko važnim kad ga je dao prevesti i objaviti (Nacija br. 22, str. 48-51), a drugi je nepotpisan ("Nacija" br. 29, str. 46-47). U prvom članku Vannari svoje stavove potkrepljuje prizivom na Bibliju i Tradiciju Crkve, ignorirajući živo crkveno Učiteljstvo kao treći izvor katoličke objave. Isključivost kojom u ime "katoličke istine" odišu oba priloga ukazuju da od katoliciteta (sveopćenitosti) u njima nema gotovo ništa.

Franjo kao čovjek dijaloga

Vannari na prvome mjestu želi pokazati da sv. Franjo Asiški nema nikakve veze s duhom Asiza koji, kako proizlazi iz njegovih riječi, jest devijantna posljedica Drugoga vatikanskog sabora. Želi dokazati da je Franjo bio misionar među muslimanima, a ne čovjek dijaloga. Što odgovoriti? Prije svega, uopće ne treba dokazivati da je Franjo bio misionar, jer je to bjelodana činjenica. Štoviše, Franjo je među prvim utemeljiteljima redova koji je u svoje Pravilo (ono iz 1221. i ono iz 1223. godine) dodao dva posebna poglavlja o misijama. Ali za razliku od svojih suvremenika, koji su "misionarili" mačevima, Franjo je goloruk stupio među muslimane i ponudio im poruku spasenja, a nije ju nametnuo. A to je bitna razlika. U ono vrijeme revolucionarna opcija. U svakom slučaju vjerodostojno evanđeoska. Nažalost, i danas mnogim kršćanima potpuno strana. U tom smislu, Franjo je najprije čovjek žive vjere. Svoje iskustvo on želi podijeliti s drugima. I on ga dijeli u prijateljskom ozračju. To raspoloženje nenametljivosti i svjedočenja nazivamo "duh Asiza". Začeo se u Asizu i počeo zahvaćati široke slojeve čak i izvan Katoličke crkve. Riječ je o "znakovima vremena", koje je Drugi vatikanski sabor prepoznao i podupro.

U tom smislu duh Asiza je nerastavljiv od Franje Asiškoga. Tvrdeći suprotno, Vannari teško griješi.

Sjeme istine u drugim religijama

Vannari, nadalje, tvrdi da Franjo "nije govorio u neodređenim terminima o 'sjemenu istine koja se nalazi u svim religijama'". I ovdje Vannari ima pravo. Franjo nije bio teolog pa mu spomenuta terminologija nije ni morala biti bliska. No, Crkva je postojala i prije sv. Franje. Tradicija, na koju se Vannari priziva, poznavala je ovu terminologiju. Od prvih stoljeća crkveni oci (Justin, Klement Aleksandrijski, Irenej) govore o Semina Verbi (Logos spermatikós), odnosno da se i izvan granica vidljive Crkve, konkretno u različitim religijama, mogu naći "klice Riječi". Govor o njima često se povezuje s govorom o svjetlosti, koja prosvjetljuje svakog čovjeka, i s govorom o pripremi na navještaj evanđelja (Ad gentes, 11 i 15, Lumen gentium, 16-17; Nostra aetate, 2, Ivan Pavao II., enciklika Redemptoris missio, 56). Crkveni oci nisu osudili nekršćane nego su smatrali da postoje i opravdani nekršćani koji pripadaju Abelovoj Crkvi (ecclesia ab Abel), koja je po Duhu Svetom opet dio otajstva jedne Kristove Crkve. Do sada rečeno ne dovodi u pitanje tradicionalni kršćanski nauk prema kojemu se ljudi mogu spasiti samo u Isusu Kristu, ali je ono već ranije bilo navješteno i njegovi su učinci na određeni način bili anticipirani u drugim religijama. Stav Crkve nepromijenjen do danas glasi: "Nema putova koji vode do Boga a da ne utječu u jedini put koji je Krist" (MTP, Kršćanstvo i religije, 49). Franjo je bio poslušan sin Crkve i propovijedao je što je Crkva njegovog vremena naučavala. Izreka sv. Ciprijana da "izvan Crkve nema spasenja" (extra Ecclesiam nulla salus), koja je kroz povijest doživjela različita tumačenja, uvijek se odnosila na spasenje po Isusu Kristu, čijem vazmenom otajstvu svi ljudi mogu biti pritjelovljeni na način koji je samo Bogu znan: "U mjeri u kojoj Crkva prepoznaje, razabire i usvaja što je istinito i dobro Duh Sveti učinio u riječima i djelovanjima nekršćana, postaje uvijek sve više istinska katolička Crkva 'koja govori svim jezicima, koja u ljubavi razumije sve jezike i na taj način nadvladava babilonsko rasulo' (Ad gentes, 4)" (MTP, Kršćanstvo i religije, 78). Vannari se priziva na Tradiciju, a zapostavlja sve upravo navedene elemente Tradicije Crkve.

Duh Asiza

Duh Asiza, da izbjegnemo nesporazum, ne odnosi se na Duha Svetoga, treću božansku osobu Presvetoga Trojstva. On nije niti međureligijska konferencija ili skup na kojemu bi prevladala rasprava ili diskusija o mirovnim strategijama na svjetskoj razini. Duh Asiza označava čuvstveno raspoloženje ili, radije, stav dobroćudnosti, pomirljivosti i mirotvorstva koji je krasio Franju i Klaru iz Asiza. Papa Ivan Pavao II. zato je rado govorio o "logici Asiza", u smislu pouzdanja u Boga kao izvora mira. Duh Asiza poziv je svijetu danas "da postane svjestan da postoji jedna druga dimenzija mira i jedan drugi način njezine promocije, koji nije rezultat trgovanja, političkih kompromisa ili ekonomskih pregovora. Nego rezultat molitve koja, unatoč različitosti religija, izražava odnos naspram Više moći koja nadilazi samo naše sposobnosti." Prvo obilježje duha Asiza jest usmjerenost na Boga kroz molitvu: "Kršćanin zna da Bog 'neprestano zove svaku osobu na tajanstveni susret molitve' (KKC, 2567). "Molitva je uvjet za dijalog i ona je plod dijaloga" (MTP, Kršćanstvo i religije, 111).

Pokretač duha Asiza bio je Franjo Asiški svojim pohodom egipatskom sultanu Maliku al Kamilu u Damjeti 1219. godine. Nije ga doduše obratio, ali se s njime sprijateljio. Tome teži duh Asiza. Razbijanju međusobnih predrasuda jednih o drugima i stvaranju svijeta po mjeri čovjeka u kojemu će se svi ljudi osjećati sigurno, živjeti kao braća i sestre, djeca zajedničkoga Boga Oca. Toga nema bez iskrenog dijaloga. Tajništvo za nekršćane potvrđuje opredjeljenje Crkve za dijalog: "Dijalog je u prvome redu stil djelovanja, stav i duh što prožima ponašanje. Uključuje pažnju, poštovanje i prihvaćanje drugoga kome se priznaje prostor za njegov osobni identitet, za njegovo vlastito izražavanje i za njegove vrednote." (Stav Crkve prema sljedbenicima drugih religija, 29). Crkva se ne može odreći dijaloga jer je on dio njezinog poslanja: "Religijski dijalog je prirođen kršćanskom pozivu: upisan je u dinamizam žive Tradicije otajstva spasenja čiji je univerzalni sakrament Crkva; te je čin te Tradicije." (MTP, Kršćanstvo i religije, 114). "Međureligijski dijalog je zbiljski susret između bića koja su stvorena na 'Božju sliku', iako je ta slika u njima zamračena grijehom i smrću' (MTP, Kršćanstvo i religije, 112).

Duh Asiza ne znači izjednačavanje religija na istu razinu, još manje njihovo relativiziranje, nego samo njihovu jednakost u dijalogu, na što upozorava i Kongregacija za nauk vjere: "Jednakost, kao pretpostavka za dijalog, odnosi se na jednako dostojanstvo strana u dijalogu, a ne na doktrinarni sadržaj niti još manje na Isusa – koji je sam Bog postao čovjekom – u usporedbi s osnivačima ostalih religija" (Dominus Iesus, 22). U navedenom smislu duh Asiza je tijesno integriran u općecrkvena događanja na širem planu, misijsko poslanje Crkve, događaje prije i poslije Drugoga vatikanskog sabora, razne papinske i crkvene dokumente, posjete papa Asizu, osobito trojice posljednjih (Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i pape Franje). Predstavnici raznih religija samoinicijativno su posjećivali grob sv. Franje i prije 27. listopada 1986. godine, kada je Ivan Pavao II. potaknut Duhom Svetim, prvi put, pozvao predstavnike svih religija na molitvu za mir u Asiz. Međureligijski dijalog ne isključuje evangelizaciju nego ju, štoviše, pretpostavlja, ali na drugi način. Onkraj svakog prozelitizma evanđelje se mora propovijedati svim ljudima jer žude za skrivenim ishodištima svojih duša. U susretu s riječju evanđelja oni do kojih je ono stiglo "prepoznaju kako je upravo to ono što su očekivali". Naviještanje evanđelja nailazi na očekivanje u najdubljoj jezgri ljudskog bića, "mjestu najdubljega sebenadilaženja i doticaja s Onime od kojega sam došao i prema kojemu idem", kao moć autentičnog prepoznavanja (anamnesis) istine i dobra. O ulozi religija danas papa Benedikt XVI. piše: "Od velike je važnosti da religije mogu u našim društvima, koja su često sekularizirana, promicati mentalitet koji vidi u Bogu Svemogućemu temelj svakoga dobra, neiscrpni izvor moralnoga života, potporu dubokog smisla univerzalnog bratstva" (Verbum Domini, 118).

Odreći se do sada prijeđenog puta na području međureligijskog dijaloga koji se može pratiti od crkvenih otaca do dana današnjega iako ne istim intenzitetom, značilo bi, za Crkvu, zanijekati dio svoga identiteta. Ne prihvaćati ovaj aspekt njezinog poslanja značilo bi sebe svrstati izvan njezinih granica. Problem svijeta nije duh međureligijskog dijaloga nego baš suprotno, njegovo demoniziranje od strane fundamentalista, potjecali oni iz Katoličke crkve ili bilo koje druge konfesije. Nije problem razgovarati s vjernicima niti jedne religije, nego s nevjernicima svih religija.

Unatoč početnim strahovima i nesnalaženjima, osporavanjima, pogrešnim shvaćanjima i tumačenjima, duh Asiza ove godine obilježio je 27 godina postojanja. Poželjeti mu je jedino da se nikada ne ugasi. Pa ma što "Nacija" mislila o njemu. Jer dijalog je, prema riječima pape Pavla VI., novo ime ljubavi.

Zaključak

Nazivati "lažnim religijama" pripadnike drugih religija, duh Asiza proglašavati demonom, odvraćati ljude od međureligijskog dijaloga, kao što čini časopis "Nacija", druge teme da ne spominjemo, ne odražava stav Katoličke crkve, nego odražava njegovo nepoznavanje. Mada vizualno dopadljiv i moderan, "Nacija" je časopis teološki anemičan, eklezijano marginalan, ortodoksno diskutabilan, unatoč ponekim vrijednim prilozima i mudrim kolažima. Ekstremnim stavovima ne pridonosi cjelovitosti (in)formiranja kršćanske javnosti nego ekskluzivizmu i distanciranju kršćana od svijeta (fuga mundi).

Ovim prilogom nikoga u časopisu "Nacija" ne prozivamo, bilo još dalje od nas da osuđujemo, nego u kršćanskom duhu pozivamo da vodstvo napravi korekciju u smjeru katoliciteta. I u najboljoj namjeri nijemi čovjek može nanijeti puno štete onome kome misli da pomaže.

 


© 1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s