Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Naš osvrt
 
Što kad zavlada nevjera?

Piše: Ivan Bradarić
 
I ja bih mogao reći: "A ja sam se nadao"! Ali to nije izraz (moje) vjere.

Vazmeno ili uskrsno vrijeme u liturgiji obiluje čitanjima izvješća o događajima koji su uslijedili nakon Isusova uskrsnuća. Ponajprije, nastupila je zbunjenost i čuđenje, zatim suze Marije Magdalene, a onda zajednica apostola iza zatvorenih vrata, pri čemu Tomino traženje dokaza vodi prema dubljim sumnjama. Dok se grobni kamen miče i otvara, učenici se povlače i zatvaraju vrata. Kao da se sami u grob zatvaraju. Trebat će proći pedeset dana Isusovih javljanja učenicima, pojedinačno ili u grupama, da tek tada ponovno osjete snagu zajedništva. Strah prati Isusove učenike, ne samo onih posljednjih dana njegova života, nego i nakon smrti, pa i nakon uskrsnuća.

Oni su se u strahu zatvorili i jedni pred drugima. Toma ne vjeruje svojim sudrugovima da je Isus živ, da su ga oni vidjeli; on više ne vjeruje nikomu. Ostali apostoli ne vjeruju ženama kad im javljaju vijest o Isusovu uskrsnuću. U strahu su se apostoli zatvorili i pred životom, i pred smrću i pred vlastitom budućnošću. Zato su ona dvojica napustila Jeruzalem i krenula svojim putem prema Emausu, što dalje od Jeruzalema i svih tih događaja. A i neki drugi samo su čekali priliku da sva dotadašnja iskustva prekriže i da se – razočarani – vrate životu kojim su živjeli prije nego su pošli za Isusom. Eto što je u stanju strah učiniti od čovjeka! Izolira. Udaljava. I tako, kada je čovjek sam, ostaje mu samo njegov strah.

Oduševljenje Uskrsa, kada je to samo izvanjska parada, ostavlja čovjeka ubrzo sama sa sobom pred golemim životnim izazovom. "A ja sam se nadao nečemu drugome". Ja sam se nadao, ja koji sam stvari promatrao isključivo svojim očima. Uskrsli polagano, tiho i nenametljivo prilazi i staje na moj životni put i pomalo mi otkriva i tumači stvari. Zar se jedanput dogodilo i nama da smo istu stvar, koju smo tisuću puta vidjeli, čitali ili slušali, tek u tome nekom trenutku razumjeli. Isus nam otvara oči razumijevanja i vjere.

Kao što Tomina pitanja nisu izraz nevjere, tako ni put iz Jeruzalema u Emaus nije bijeg od odgovornosti, nego nerazumijevanje. Dvojica putem razgovaraju, raspravljaju o svemu, ali prihvaćaju samo ono što njima odgovara. Nedostaje im poveznica. Nedostaje im razumijevanje stvari. Otajstvo Kristova križa mnogima je nepremostiva zapreka. Koliki i danas prolaze putove od Jeruzalema do Emausa, od crkvenog nauka do osobnog shvaćanja, od zajedništva do izdvajanja. Zato mnogi i govore kako oni ne moraju dolaziti u crkvu i kako oni imaju svoju molitvu, svoju vjeru, svoje duhovne navike... Prihvaćaju ono što im odgovara. I kada dođu u neki stadij života, od svega ostane samo ništa - razočarenje: "A mi smo se nadali". Kad ne prihvaćam cjelovito Evanđelje, doživljavam neuspjehe, šokove, razočaranja. Onda okrivljujem ljude, događaje, samog Boga. Povlačim se u sebe. To su časovi tame i klonuća.

Uskrsnuli mi se priključuje na mome putu. Hoda sa mnom. On je Emanuel. Isus se hrabro uključuje u moje razgovore, ulazi u moju nutrinu, u moj svijet, moje osjećaje, brige, planove. Proživljava sa mnom moje situacije, muke. Ne gubi strpljivosti zbog moje neuljudnosti.

Što to putem pretresate među sobom? Moli ih da mu kažu kako se osjećaju. Oni su neraspoloženi i ljutiti: Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo? On insistira: Što to? Oni odgovore: Pa ono s Isusom koji je bio silan prorok riječju i djelom, pred Bogom i pred cijelim narodom... Takav Isus ih je oduševljavao. Za takvim su Isusom oni pošli. Takav Isus je bio njihova nada i radost. A ono, šok! Smrt na križu! Što preostaje Isusu nego da ih probudi malo jačom riječi: O ljudi bez razumijevanja i spore pameti za vjerovanje svega što su proroci govorili! On ne pruža jeftinu utjehu. Govori im da su spore pameti da vjeruju sve, a ne samo nešto. Tako ih Isus okreće prema rješenju. Nisu li moji životni stavovi slični? Prihvaćam samo ono što je lijepo, ugodno, što razveseljuje. Sve je to samo jedan dio stvarnosti. Pola stvarnosti. Isus i u nama želi spojiti smrt i uskrsnuće u cjelinu. I moje obraćenje je u tome da naučim gledati, slušati, shvaćati svoju povijest u sklopu Isusova djela spasenja. Kad se susretnem s Uskrslim, moj životni hod, i nakon tragičnih zbivanja, može se mirno nastaviti prema Cilju. Nakon ovoga slijedi euharistija, zajedništvo, prepoznavanje, razumijevanje. Tek u cjelovitosti nauka i predanosti sebe, i moje oči se u vjeri otvaraju da u tajnama vjere vidim Isusa. U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. To je plod susreta s Isusom. Kad se susretnem s Kristom, radostan se vraćam u zajednicu, na posao, u život za druge. Nakon moga Emausa slijedi navještaj i svjedočanstvo.

Neobično je da u svome osvrtu pišem duhovni osvrt, skoro nagovor. Ali, u moru sivila i besperspektivnosti, nedogađaja i praznine, rado ostajem vezan uz Riječ Božju koja jedina nudi potpunu utjehu i zadovoljstvo ukoliko je se čita i razumijeva u zajednici. A moja zajednica i sa mnom računa da prihvatim, makar i ne razumijem.

 


© 1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s