Preuzimajući službu glavnoga urednika ovoga časopisa jedva da sam slutio što me sve čeka na putu dugu osam godina. Baviti se novinarskim poslom i biti urednik; vršiti promidžbu, biti menadžer, planirati i organizirati godinu po godinu – pri čemu svaka od nabrojanih podslužba ima još mnoštvo drugih zaduženja: organiziranje i vođenje hodočašća, odabir naslova knjiga za prijevod i izdavanje, kao i vođenje raznih predstavljanja knjiga, strateško planiranje o ulaganju, priprema kulturnih večeri, medijska promidžba… a u novije vrijeme producentski rad na pripremi i izvedbi predstava i mjuzikla.

Ima ih koji su govorili: "Polako, izgorjet ćeš!" Bili su u pravu. Stvarno sam izgorio i postao stariji osam godina. A, sve da nisam ništa radio, i opet bih izgorio istu količinu vremena. Drugi su govorili: "Ma, nemoj si umišljati, znamo mi tvoje mane!" I oni su u pravu. Zahvaljujući takvima shvatio sam da i ja imam mane. Hvala i jednima i drugima. Nije lako raditi, a ne pogriješiti, kao što nije teško ne raditi i sigurno pogriješiti. Misliti kako svima mogu ugoditi također je samo iluzija. Jedno je napravio Barnaba, a drugo Pavao. Jedno je napravio Ćuk, drugo Ljudevit, a treće Ivan. Kao u sazrijevanju plodova u prirodi, tako i ovdje svako vrijeme donosi svoje plodove. Važna je nadogradnja, kontinuitet i volja. Nisam znao koliko ostajem na mjestu urednika ovoga časopisa pa u tom smislu nisam mogao dozirati svoju snagu i talente koje sam primio od Gospodina. Sve sam odmah "uložio kod novčara". Nisam ni jednoga trenutka razmišljao da talente i mna koji su mi povjereni ostavim na neko vrijeme, dok malo ne nadođu. Koristio sam se onim što sam primio, što imam. Je li bilo dobro ili nije, sudit će onaj koji mi je sve ovo povjerio.

Osim spomenutih muka, radeći ovih posljednjih osam godina u časopisu Veritas – Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, imao sam prigodu dobro se upoznati i s okolnostima nastanka i razvoja ovoga časopisa, njegove neprestane borbe s neprijateljima u društvu, neprijateljima izvana i neprijateljima iznutra. Oduševio me hrabar i smion pristup njegova osnivača i prvoga urednika, oca Ivona Ćuka (Yvesa Ivonidesa) čije su kolumne jedre od zrele mudrosti, britke u izričaju te režu poput kirurškoga skalpela, pazeći da ne zarežu ono dobro i plemenito. Vrijeme u kojemu je djelovao i pisao otac Ćuk bilo je teško i zahtijevalo je maksimalan oprez. Neustrašivo i hrabro pisao je o događajima svojega vremena, tražeći istinu. Možemo samo žaliti da je prerano završio službu koju je sam izmislio, ali poslušnost je očito bila ključ i blagoslov njegova narednoga uspjeha u plodnu spisateljskom radu. Ono u čemu je i sam dao golem doprinos i što je u svojemu časopisu pratio postalo je mjesto njegova izravna promatranja i uživanja. Bilo je to novoproglašeno svetište sv. Nikole Tavelića u Šibeniku.

Tragom svojega prethodnika, i sam ću uskoro stići u ovo svetište. Nije mi svejedno jer tvrda stijena na kojoj su sagrađeni samostan i crkva u čast utemeljitelja našega Reda, sv. Franje, čuva brojne uspomene na hrabre, odvažne, a eto i svete ljude, kakav je Nikola Tavelić, kažu, nekoć gvardijan u ovome samostanu. U tomu ću samostanu, baš kao i spomenuti svetac, biti gvardijan. Sretan sam što me Gospodin vodi putevima mojih franjevačkih svetih pregaoca koji su svoja nastojanja stavili i podredili Božjemu planu. Naći se u ovomu visokom društvo doista je čast i obveza. Sveti Antun, pod čijom sam zaštitom služio proteklih osam godina, planirao je put u Svetu zemlju, ali su ga protivni vjetrovi i brodolom bacili na drugu stranu i vratili na početak. Sv. Nikola Tavelić dostigao je cilj Svete zemlje te je ondje mučenički posvjedočio za Krista. Sv. Frane (moram se pomalo navikavati) Alter Christus, krhak i slab, ali u vjeri nepokolebiv i jak, šalje i danas svoju braću po svem svijetu, blagoslivlja ih i hrabri.

Sveti Nikola Taviliću, moli za hrvatski narod! Ovako smo doma, u Bosni, svaku večer, molili u našoj obitelji. Pamti Bosna, od svojih prvih dana pokrštavanja, razne nedaće. Kao da se sam vrag otima i ne dopušta da križ Kristov ondje bude izložen. Od bogumila i katara, Osmanlija i svih drugih bezvjeraca, nevjeraca, raznovjeraca, komunista, ateista pa sve do današnjih anonimnih, vidljivih i nevidljivih mrzitelja križa. Svi su oni nastojali ušutkati ovaj glas. Imali smo, itekako, razloga izricati ovakve molitve i tražiti zagovor upravo onoga koji je i sam prošao prostranstvima Bosne, a kasnije i Palestine, kako bi propovijedao Krista.

Zahvalan Bogu koji me je pozvao u ovo visoko društvo i dao mi da mogu propovijedati njegovu Radosnu vijest i u drugim gradovima u koje me šalje, ostavljam što je iza mene i hitam naprijed. Je li bilo što dobroga, njegov je to dar. Ima li u onome što je iza mene čega lošega, bit će da je od pregorjelosti. Samo nek' gori. Dok gori.