Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Naš osvrt
 
Živima se uvijek nekamo žuri

Piše: Josip Blažević
 
Mrtvi počivaju

U drami Igra je završena Paula Sartrea, poticajna je osobito jedna scena prikaza onostranog života. Kad je Pierre, glavni junak njegove priče, nakon smrti stigao na drugi svijet, najprije je morao potpisati da je mrtav. Svoj daljnji život, zajedno s drugim pokojnicima, Pierre međutim nastavlja nevidljiv među živima. Već prvoga dana poslije smrti na onome svijetu Pierre je pitao jednoga "starijeg pokojnika" kako će raspoznati žive od mrtvih, stanovnike na zemlji od pokojnika. On mu je o ljudima na zemlji rekao: "Oh, to je tako jednostavno. Živima se uvijek nekamo žuri".

Užurbanost je, s time će se svi lako složiti, postala znak raspoznavanja našeg vremena. Čovječanstvo je u vječnoj trci, i buci, možda i nesvjesnoj, u tolikoj mjeri da se još samo mirovanja i tišine boji.

Svetkovina Svijh svetih i spomen na vjerne mrtve jedinstvena je godišnja prigoda da, vjernik i/ili nevjernik, kroči u enigmatični labirint počivališta mrtvih, gdje će i sam otpočinuti nakon što se "srebrna vrpca" prekine, i razbije "zlatna svjetiljka", i razlupa "vrč na izvoru", i slomi "točak na bunaru" (usp. Prop. 12, 6). "Zagonetka ljudskog položaja dosiže vrhunac pred licem smrti" – izjavljuje Drugi vatikanski sabor (GS 18).

Nemoguće je ravnodušno gledati smrti u oči. Čovjekova dob njegova je kob. Vrijeme radi protiv nas. Otkriva nam našu nestalnost. Nismo nužna bića. Možemo i ne postojati, a s time se ne mirimo. Sve se u nama opire takvom scenariju. Ne mirimo se s nihilističkom filozofijom da je naš život puka igra, cirkuska lakrdija, da naši napori, borba za pravedniji svijet, požrtvovnost, nemaju dubljeg smisla. Pitanje cijele filozofije, antropološko je pitanje, vrti se oko čovjeka i njegove uloge u svemiru. Jednom zauvijek moramo si odgovoriti na pitanje bremenito dalekosežnim posljedicama za vremeniti i vječni život: ima li života poslije smrti ili nema? Iz toga proizlazi i stil života kakav ćemo provoditi na zemlji.

Svetkovina svih Svetih odgovor je Crkve na pitanje čovjekove sudbine. Crkva obznanjuje svijetu da posjeduje kôd razumijevanja ljudske sudbine, a taj kôd je Isus Krist. "Po Kristu i u Kristu razrješuje se zagonetka boli i smrti koja nas, izvan njegova Evanđelja, satire" (GS 22). Vjerna svome Božanskom utemeljitelju Isusu Kristu, Crkva ispovijeda vjeru u zagrobni život. Neumorno svjedoči da je "konačni čovjekov poziv stvarno samo jedan, i to božanski" (GS 22), odnosno, da u Isusu Kristu pronalazi svoj konačni smisao. Smisao mu ne daje dužina trajanja, mjesto boravka, spol ili rasa, nego osoba Isusa Krista. Da ovim svijetom nije prošla jedna osoba, Isus Krist, ljudski bi život i dalje ostao besmislen, unatoč milijardama ljudi koji su njime prošli od praskozorja čovječanstva do njegova zatona. Jedino je Isusov život kadar dati smisao našim životima.

Dok živimo, naše poslanje traje. A poslanje je dati svjedočanstvo za Isusa Krista. To znači da ljudski život ima smisla. On je stvarnost u službi onostranosti. Sveci su ljudi, muškarci i žene, koji su izvrsno ispunili svoje poslanje na zemlji. Oni su bili svjedoci Isusa Krista u najizvrsnijem smislu te riječi. Oni su istinski ostvarene osobe, rascvala čovječnost, ljudskost dovedena do svoga vrhunca. Neke je Crkva proglasila svetima, a većinu svetaca još nije, ili joj uopće nisu poznati. Svetkovinom Svih svetih Crkva želi podsjetiti na sve njih i ohrabriti sve nas da ne klonemo u borbi života, nego da nasljedujemo njihov primjer, i da se njihovu zagovoru utječemo. Oni su potvrda da je svetost moguće postići u vremenu, nama smrtnicima, načinjenima od krvi i mesa.

Sjećanjem svijh vjernih mrtvih Crkva se spominje ostalih svojih članova koji su otišli s ovoga svijeta, ali koji svojim djelima nisu u potpunosti ispunili poslanje – svjedočiti za Isusa. Uzdajući se u neizmjerno Božje milosrđe, za njih upućuje molitve i računa s njihovim molitvama za nas koji smo još na putu prema nevidljivoj Crkvi. Korisno je prisjetiti se kada ispovijedamo, u Vjerovanju, vjeru u Crkvu, jednu, svetu, katoličku i apostolsku, da je to istovremeno vidljiva i nevidljiva Crkva, sastavljena od nas putnika na zemlji, trpećih duša u čistilištu, i proslavljenih svetaca u nebu. Ona je sveta, jer je njezina glava Isus Krist, Duh Sveti je njezina duša, njezino disanje, on ju posvećuje, njezin najizvrsniji izdanak je Blažena Djevica Marija, Bezgrješna. Crkva je, međutim, sastavljena od grješnika, a to smo svi mi koji smo još na putu. Sveta misa jest slavlje vidljive i nevidljive Crkve, Crkve svetaca u nebu, trpećih duša u čistilištu i putujuće Crkve na zemlji. Mjesec studeni je prigoda da se marnije zamislimo nad dramom povijesti, odupremo užurbanosti, i određenije definiramo cilj svog života, svetost, dok još imamo vremena. Tomu bi trebala pridonijeti nadolazeća Godina posvećenog života, kao i nedavno završena izvanredna biskupska sinoda o obitelji.

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s