Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Naš osvrt
 
Kome je Bog dao milost da radi, neka radi

Piše: Josip Blažević
 
Bog u šljiviku

Šljive. Voće koje ne volim. Svejedno jesu li plave ili žute, krupne ili sitne, slatke ili zelene. Jednostavno ih ne volim. Kada su one za stolom, sjetim se šljivika moga djetinjstva, dana mladosti i igre, ponosa i prkosa, i nikad neispisane stranice o Bogu koga sam susreo baš u šljiviku.

Šljivik. Grane savijene pod teretom modrih plodova. Miris pokošene trave koja pika bosa dječja stopala. Obijesne koprive koje vrebaju golu kožu. Kao da nije dosta šljiva što ih je srušio vjetar, očeva čvrsta ruka drma stablo za stablom, dok sag od šljiva postaje deblji i modriji.

"Proklete šljive!" Koliko li smo puta, kao djeca, tu kletvu izustili! Razmetali se proklinjući stabla: "Dabogda se sva posušila!" Ali rezultat je bio porazan. Prokletstva jednostavno nisu bila učinkovita. Ili barem ne naša, dječja prokletstva! Od najranije dobi shvatio sam da se u njih ne mogu pouzdati. Trebalo se osloboditi iracionalnoga rješenja i prihvatiti racionalno. Trebalo se primiti kante i početi skupljati šljive. A skupljanje šljiva, priznajem, meni je teško padalo. Jer me prekidalo u igri, jer je dugo trajalo, jer se moglo opeći o koprive, jer je taj posao, jednostavno rečeno, za djecu bio ubitačno dosadan! Pri čemu namjerno biram riječ "posao".

Iskustvo je bilo najbolja škola. Vremenom sam shvatio: mogu se izmotavati, okolišati, odgađati, protestirati, pa i proklinjati, ali kupljenju šljiva ne mogu umaći. Kupljenje šljiva sudbina je djece u Slavoniji, njihovo usud, i protiv toga se jednostavno ne može ništa, baš kao ni protiv kastinskog sustava u Indiji. Jedno je ipak moguće, a za to je potrebna milost. O toj milosti upravo želim nešto reći.

Lijepo vrijeme, jednoga dana, valjda me prirodno oraspoložilo za kupljenje šljiva. Raspoloženje je bilo na vrhuncu. Spontano sam jednu šljivu stavio u kantu s namjerom da ju prinesem Bogu za izbavljenje jedne duše iz čistilišta. Drugu za bolesnika koji čeka u redu na operaciju. Treću za vojnika koji ranjen krvari u rovu, a pomoć mu ne stiže. Četvrtu za tužnu majku koja nemoćna dvori dijete bolesno od smrtonosne bolesti. A petu za čovjeka koji će danas poginuti u prometnoj nesreći... I tako sam toga puta pokupio sve šljive, a nakana je još ostalo. Bio je to neobičan "sinkronicitet" koji mi je otkrio postojanje "paralelnog svijeta".

Mogućnost da rad, i rad preko volje, pa i nametnuti rad, kao i nedovoljno plaćeni rad, postane sredstvom posvećenja. Čak i Tomin robovski rad koji opisuje Harriet Beecher Stowe u Čiča Tominoj kolibi. Za vrijeme takvog obavljanja posla u duši sam osjetio posebno djelovanje milosti. To je bio moj prvi iskorak u kontemplativno područje, u "zemlju obećanja". To je sv. Franjo iskusio kada je poljubio gubavca. Za mene je kupljenje šljiva, do tog iskustva, bio gubav posao. A Bog me čekao baš u njemu. U šljiviku. I sreli smo se. Ali tek kad sam ja, konačno, svoj križ prihvatio. Otkrio sam! Gubava mjesta, poslovi i ljudi, mjesta su na kojima nas Bog čeka.

Bog je čovjeka stvorio za rad, rad iz ljubavi, rad pun entuzijazma, zanosa, strasti, i dao mu zapovijed da se radom usavršuje, postigne vrhunac, uđe u područje kontemplacije, ostvari svetost. Rad se ne iscrpljuje u zaradi, što najbolje ilustrira volonterski rad, kojemu novac uopće nije svrhom. Od pojma "rada" treba razlikovati pojam "posao", koji potječe iz industrijske revolucije, a označava vrstu "plaćenih usluga", u čijem središtu nije čovjek, nego profit, u zamjenu za koji radnik iznajmljuje sebe i svoje vrijeme. Ponekad i tijelo i dušu. I žene i djecu. Takav "posao" čovjeka raščovječuje, instrumentalizira, a praćen neprimjerenom plaćom, čini radnika frustriranim, kao mene kupljenje šljiva, a frustracija je danas, sve do razine rezignacije, raspoznatljiva na licima mnogih radnika u državnom i privatnom sektoru. Zlo našega vremena, uz rečeno su, korupcija i nezaposlenost koji uzrokuju napuštanje Hrvatske u potrazi za preživljavanjem. "Korupcija nije čin već stanje, osobno i društveno stanje, u kojemu se čovjek navikne živjeti", piše papa Franjo, kvalificirajući korupciju gorom od najtežega grijeha. Grijeh se oprašta, ali korupcija se ne može oprostiti. Našim građanima ne treba bilo kakav "posao", nego pošten "rad". Trgovina ljudima, ljudskom robom, radnom snagom, vrijeđa čovjekovo dostojanstvo. Ali i poslodavcu treba biti poniženje postupati s ljudima kao sa životinjama, kao da bi se novcem moglo kupiti čovjeka i njegovo vrijeme. Na smrtnom času čovjek postaje svjestan dragocjenosti vremena, jer nikakvim novcem ne može ni za jedan sat produžiti svoju egzistenciju. Zato je "rad" više od "posla", više od trgovine uslugama u trci za profitom, rad je sredstvo posvećenja na putu prema vječnosti. Uzor ispravnog poimanja rada i vremena jest sv. Josip Radnik, čijim blagdanom i Praznikom rada započinjemo mjesec svibanj. Nasljedujući njegov primjer ni nezaposleni neće stajati besposleni. Jer i volontiranje je sredstvo posvećenja. Ali ono pretpostavlja i rad kojim si čovjek može osigurati pristojnu egzistenciju.

Sa slatkoćom kupljenja šljiva, otkrio sam i slast u šljivama, i slast pekmeza, i rakije... Ali i da malo tko danas još "šljivi" govor o radu kao milosti. Oh, sanjaju mnogi, da bi Praznik rada trajao cijelu godinu! Tako će to, obećano nam je, biti u vječnosti.

 


© 1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s