Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Naš osvrt
 
Kazalište u službi evangelizacije

Piše: Josip Blažević
 
"Naravno, mi uvijek glumimo; radi se o nagonu koji je urođen svim ljudima."
(Sir Laurence Oliver)

Činjenica je da se svi koji žele nešto postići služe glumačkim tehnikama, od djeteta koje se umiljava majci moleći da mu kupi sladoled, do političara koji nastoji osvojiti srca potencijalnih glasača.

Svi smo mi glumci, a cijeli svijet pozornica na kojoj tumačimo, ove ili one uloge, s više ili manje uspjeha, više ili manje (ne)svjesno, neki igraju čak u dvije uloge, pa ih drugi nazivaju dvoličnjacima, ljudima sa dva lica. Fašnički dani (ili poklade), ako u godini uopće ima dana koji to nisu, vrijeme su u kojemu neki, kojima kazališna karijera nije san, stavljaju masku na lice, i kroz nju, možda prvi put, otkrivaju svoje pravo lice. Drugi, pak, maske s lica nikada ni ne skidaju. Na sajmu ljepote, pretežno ljepši spol, kozmetičkim preparatima želi zamaskirati tragove vremena i propuste Stvoritelja. Ima i takvih koji se srame vlastitog lica, jer su bez obraza, pa im maska skriva golotinju, ili ih štiti od pljuvački čestite javnosti.

Kazalište je povlašteno mjesto samospoznaje (možda zato mnogi u njega radije ne zalaze?!), jer nam otvara oči za uloge koje mi u životu igramo, za maske iza kojih se sami skrivamo, bilo da smo maske odabrali sami, ili su nam ih drugi nametnuli, maske koja skriva našu pravu narav, našu bol i osamljenost, možda zaljubljenost ili neshvaćenost, a sudjelovanje u kršćanskom kazalištu moglo bi nam pomoći da bolje upoznamo same sebe, bez maski, u Kristovu svjetlu. Jer, prema riječima sv. Franje, čovjek vrijedi samo onoliko koliko vrijedi u očima Božjim, a ne s obzirom na masku koju nosi, kostim u koji je odjeven, ili ulogu koju u društvu tumači.

Kazalište je nastalo u staroj Grčkoj, u sakralnom ambijentu, iz obreda koji su se održavali u čast boga Dionizija. Glumili su isključivo muškarci, koji su igrali više uloga u istom komadu, a uspijevali su ih tumačiti zahvaljujući maskama i kostimima s određenim obilježjima vezanima uz dob, stalež ili karakter likova. Kazališta su hramovi kulture pojedinih naroda i kao takvima pripada im povlašteni status. Znakovit je, i porukom bremenit, odabir Hrvatskoga narodnog kazališta kao mjesta susreta kulturnih i intelektualnih elita s papom Benediktom XVI. u Zagrebu. Način odijevanja posjetitelja kazališta nalik je onomu vjernika koji idu u crkvu, ili bi barem trebao biti, što upućuje na njihov zajednički sakralni korijen. Trendove dekadencije kazališta susrećemo u starom Rimu, koji u nj integrira elemente vulgarnosti, opscenosti i okrutnosti, kulminaciju čega susrećemo u cirkusima i arenama.

Svjedoci smo urušavanja duhovnih i moralnih vrijednosti u suvremenom kazalištu, u nekim predstavama i do razine blasfemije. Nije u pitanju samo problem prenaglašenog uprizorenja mračnih strana života, koje strovaljuju u depresiju i nihilizam. Kroz mnoge predstave agresivno se nameće gander ideologija na duhovit i privlačan način da gledatelja otupljuje za kritički otklon. Kršćanin se u današnjem kazalištu s pravom katkada osjeća izgubljen, zalutao, a nerijetko vlastitim sredstvima financira vrijeđanje onoga što mu je najsvetije. Kreatori ovakvih predstava skrivaju se iza maski slobode i demokracije, iako bi poštenije bilo da priznaju kako nemaju obraza. Kao kršćanska većina, doduše više tradicionalna nego osviještena, trebali bismo početi razmišljati o pokretanju vlastitog kazališta s vrijednostima koje će biti u skladu s našim uvjerenjima i svjetonazorom. U demokratskom društvu, u kojemu se blasfemija agresivno bori za vlastito pravo na slobodu izražavanja, još veće pravo pripada kršćanima da ustanove kazalište po svojoj mjeri, kršćanski deklarirano, koje će promicati sustav obiteljskih i transcendentalnih vrijednosti, kazalište koje će duh hrvatskog bića podizati, uspravljati i razveseljavati. Nakon škola i sveučilišta vrijeme je da se usredotočimo i na katoličko kazalište. Puno je talentiranih ljudi, amatera i profesionalaca, kojima je potrebna potpora i prostor za scenski rad.

Prvi Festival kršćanskog kazališta, održan u samostanu franjevaca konventualaca na Svetom Duhu u Zagrebu u okviru Antunovih dana 2015. godine, ohrabrenje je svim sudionicima da je moguće kazalištu vratiti njegovo sakralno lice. Zato ovaj broj Veritasa, na osobit način, posvećujemo promišljanju o licu i naličju kazališta i ulozi koju igra u suvremenom društvu.

Brojem stranica opsežniji, i bogat raznolikošću tema, vjerujemo da će ovaj ljetni dvobroj Veritasa biti istinsko osvježenje za duše naših čitatelja na svim meridijanima kugle zemaljske. Naravno, sa zadaćom da ovo ljeto svatko pogleda barem jednu dobru kazališnu predstavu (smije ju i nama preporučiti) ali, još i više, da svatko svoju životnu ulogu tako dobro odigra, da proslavi Boga i stekne svetost.

 


© 1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s