Poštovani, odgovarajući na splet vaših pitanja nadovezujem se na članak i na odgovor iz prošlog broja Glasnika „Veritas“ i ovaj odgovor na vaša pitanja stavljam kao logički nastavak i cjelinu, koju upotpunjujem.

Svoj odgovor u prošlom broju završio sam linkom (poveznicom) na mrežne stranice Družbe „Braća hrvatskoga zmaja“, kao i s preporukom za gledanjem dokumentarnog filma Hrvatske radiotelevizije „Mi smo četa ljutih zmaja“ iz kojih biste dobili odgovor na gotova sva vaša pitanja. No, čitajući vaša pitanja mogu pretpostaviti da ipak niste posegnuli za tim dodatnim informacijama. Stoga ću vam rado odgovoriti i našim čitateljima dati opširniju informaciju.

Kao premisu odgovoru navodim da se osnutak, djelovanje, značenje i simbolika Družbe BHZ nužno treba interpretirati onako kako ju Družba vidi i nije stvar proizvoljne trenutne inspiracije. Nije ispravno arbitrarno povezivati i stavljati u kontekst stvari koje se ne mogu povezati. Izvrnutim povezivanjem činjenica i selektivnim pristupom navodilo bi se čitatelje na pogrešne zaključke u stilu Dan Browna i njegova „Da Vincijeva koda“. Dan Brown je, naime, povijesne događaje umrežio na netočan način, podastirući tako „prisloženu priču“ kao apsolutnu istinu, na koju su mnogi „nasjeli“ i zaključili tezom: „Napokon je razotkrivena Katolička crkva i njezino djelovanje.“ Pretpostavljam da to nije vaša namjera.

Družba „Braća hrvatskoga zmaja“ s pravom se diči te kao svoga zaštitnika uzima sv. Jurja, mučenika, koji se prema predaji borio protiv crvenog zmaja, simbola zla, dok je za simbol i znak uzela lik zelenog zmaja, kao onoga koji štiti i požrtvovno brani najveću svetinju, a to je hrvatski grb, kao simbol hrvatskoga naroda.

Da biste shvatili simboliku zmaja i samo razlikovanje, treba posegnuti za mitološkim objašnjenjem. Naime, u razvoju religije i poimanja nadnaravnoga razlikujemo više stupnjeva. Zmija u svim religijama i mitologijama igra veliku ulogu. Bila je po uvjerenju čuvarica voda, a voda život znači. Kada prelazi u oblak i potom se kao kiša spušta na zemlju i natapa ju, voda ju čini plodonosnom. Zmija da bi ju mogla čuvati u zraku, treba imati krila i tako je u poimanju (naravno ne u stvarnosti!) nastao zmaj. Bio je to zeleni, dobri zmaj (sanskrt. Agni) sama dobrota, čuvar blaga.

S druge pak strane, po općem uvjerenju postojala je crvena, ognjena zmija (Sanskrt. Ahi ili u arapskom Aždaja), pojam zla, koja je vodi priječila (munjama, sijevanjem i grmljavinom) doći na zemlju i podariti život. Tako su ljudi ondašnjice tumačili i shvaćali vremenske mijene. Nama je danas jasno i svi prihvaćamo činjenicu da zmajevi ne donose niti odnose kišu, već da je kiša proizvod atmosferskih prilika na zemlji i u zraku.

Na temelju toga treba i prihvatiti takvu sliku zmaja i ne pridavati mu religijska obilježja. Na tragu rečenoga spominjete da se Družba koristi kao simbolom uroborom (grč. zmija, koja si jede rep, a vezano uz egipatsku ili indijsku kulturu, alkemiju, psihologa Carla Junga, kralja Žigmunda i Medvedgradsku kraljicu itd.). Moram vas ispraviti i reći da to nije točno. U pristupu i u argumentiranju mudro je biti oprezan, kako se ne bi u velikoj želji da se nešto prikaže lošim, koristilo sve samo da se potkrijepi određena fikcija. Sve što je drugačije od osobnog vjerovanja i držanja ne može se „a priori“ smatrati neprihvatljivim.

Zmaj zelenih krila u prenesenom smislu brani ono najvrjednije što hrvatski narod ima, a to je kultura i baština hrvatskog naroda. A Družba BHZ i njezini članovi poput tih mitoloških zmajeva imaju za cilj čuvanje i afirmaciju hrvatske kulturne i povijesne baštine. Stoga u taj, čak i bajkoviti način nije potrebno stavljati neku vjersku ili duhovnu pozadinu, koja bi bila protiv kršćanstva. Za to razloga nema. Cilj i svrha Družbe nije ni u kakvom proturječju s duhovnim vrijednostima dobra, čestitosti, poštenja i vjernosti, a posebno nije u proturječju vrijednosti braka i duhovnog poziva svojih članova.

Hrvatskom narodu pripadaju ljudi, koji su i vjernici (rimo/grko-katolici, pravoslavni, protestanti, muslimani i pripadnici drugih religija), ali ih to ništa ne priječi da djeluju i rade na dobrobit svoga naroda. Pače, oni koji su vjernici pozvani su s još većom požrtvovnošću djelovati na dobrobit čovjeka. Ne vidim niti jedan valjani razlog da bi netko morao biti rimokatolikom, kao jedinim preduvjetom za javno i kulturno djelovanje na dobrobit svoga naroda. Nadalje, hvale je vrijedno da oni, koji nisu pripadnici Rimokatoličke crkve s poštovanjem i uvažavanjem gledaju na vjerske osjećaje većine hrvatskoga naroda. Kako je većina hrvatskoga naroda rimokatolička, tako je i većina članova Družbe rimokatolička. No, iako je to činjenica, to nije niti može biti mjerilo iščitavanja Družbina djelovanja i promatranja. Tako se ne može govoriti o kršćanskom „štihu“, iako je većina članova Družbe kršćanskog usmjerenja, jer u Družbi djeluju i osobe koje nisu kršćani.

Članovi družbe djeluju i ostvaruju projekte jer žele da hrvatski narod u cjelini prosperira. Taj hrvatski narod može napredovati ako kao udruženi pojedinci zajednički planiraju i ostvaruju dobro i čuvaju hrvatski narodni identitet u njegovoj širini, bez ikakve isključivosti. Dokle god se hrvatski narod bude dijelio po nekom ključu (vjerskom, političkom, stranačkom, regionalnom), a to su pojedinci i sustavi pokušavali i danas to zdušno čine, do tada će Hrvatska nazadovati, a samim time i njezin narod. Družba BHZ jedina je do sada uspjela integrirati u sebe intelektualni narodni potencijal, koji marljivo i uporno radi za dobrobit hrvatskog naroda.

Sama gornja činjenica govori da „Družba braća hrvatskoga zmaja“ (DBHZ) nije tajno društvo, već udruga koja je otvorena svim onima koji su se svojim dosadašnjim kvalitetnim djelovanjem i iskustvom potvrdili kao ostvareni ljudi na svojim područjima, a u daljnjem svojem djelovanju mogu pridonijeti dobrobiti hrvatskoga naroda. Pače, u interesu je Družbe da se govori o plodovima nastalima iz angažmana njezinih članova. A plodova kroz 120 godina i djelovanja ima velik broj. Izdvojit ćemo: Gradska knjižnica u Zagrebu, Hitna pomoć u Zagrebu, spašavanje od rušenja posljednje gradske kule starog Zagreba (Kamenita vrata), Državni arhiv, Spomenik Hrvatskoj himni u Zelenjaku, prijenos posmrtnih ostataka Zrinskih i Frankopana u Zagrebačku prvostolnicu, podizanje spomenika kralju Zvonimiru u Kninu i brojni drugi. Neosporno je da plodovi djelovanja govore za sebe i oni su najbolji pokazatelj Družbina djelovanja.

Govoriti o kralju Žigmundu, hrvatsko-ugarskom vladaru iz 14. stoljeća, te o njegovu osobnom životu, postupanju i kontekstu u kojem je dotični živio - teško je, čak i nemoguće suditi iz perspektive 21. stoljeća. Svakako, da ubijanje, osvete i rat nisu kategorije dobra niti ih možemo opravdavati, no valja vjerovati da kralj Žigmund nije samo ubijao, ali da se služio raznim metodama za osvajanje vlasti, više je nego evidentno. Žigmunda nazivate kršćanskim vladarom?! To je formalna istina. Žigmund je kršten i bio je kršćanin. Poslije se borio za prevlast i osvojio je vlast i bio je krunjen za kralja, kako u Rimu, tako i u stolnom Biogradu. Za ispravno shvaćanje vladara u Srednjem vijeku znamo da su osim svojih državničkih zaduženja imali i ulogu protektora svojih vjerskih zajednica. Kao što i danas - u nešto manjoj mjeri - politički čimbenici pokušavaju ovladati slobodom Crkve i ostalih vjerskih zajednica. Po tome se današnje vrijeme ne razlikuje od nekadašnjega. Ako inzistirate na Žigmundu kao lošem kršćanskom vladaru, onda je utješna činjenica da se papa Sveti Ivan Pavao II. godine 2000. između ostaloga ispričao i pokajao za sve ono što su sinovi i kćeri Crkve učinili kroz povijest, a nije bilo dobro. Tako i za Žigmunda. Na tragu toga možemo se i sami pomoliti za Žigmundovu dušu da mu se Gospodin smiluje za njegove propuste, a da ga nagradi za ono što je kao čovjek i vladar dobro učinio. To je sve što se iz ove perspektive može reći za kralja Žigmunda. Živio je u konkretnom vremenu, ali svakako nije korektno aplicirati ga na današnje vrijeme.

Što se tiče računanja vremena, netočno ste naveli da „cijeli svijet računa godine od Kristova rođenja“ (od utjelovljenja Isusa Krista ili Aera vulgaris). Koliko je opće poznato, arapski svijet računa vrijeme po hidžri (po seobi Muhameda u Medinu), a Židovi računaju vrijeme od stvaranja svijeta. Usput budi rečeno, ima naroda i pojedinaca koji prihvaćaju računanje vremena po olimpijadama, po drugim erama, kao što su francuske, bizantske i engleske. U posljednje vrijeme govori se o novoj eri. Za vašu informaciju računanje vremena po kršćanskoj eri započelo je tek sredinom 6. stoljeća, dok se do tada računalo po tzv. carskim erama. Što se tiče računanja vremena u Družbi, to je jednostavno proisteklo iz nostalgije i romantizma početka 20. st. Težilo se tada k povezivanju s prošlim vremenima. Iz toga htijenja je vjerojatno proizašla želja da se DBHZ simbolički nastavlja na tradiciju Žigmundovih zmajskih ili Habsburških vitezova, kao što su doista neki europski redovi i imali poveznicu. No, u slučaju DBHZ treba reći da stvarne povijesne i neke druge poveznice nema. To je više želja nego li stvarna činjenica.

Nadalje, govoreći o zmajskim imenima, vratio bih se na već spomenuto slikovito gledanje, a ni na kakvo dogmatsko ili ideološko kako ga shvaćate ili želite implicirati. Pristupanjem u Družbu nakon vremena pripravništva, koje traje najmanje godinu dana, i obredom zazmajenja, novi članovi odabiru zmajsko ime, koje se obično veže uz neki toponim, kao npr. Zmaj od Bakačeve kule, Zmaj Dubrovački, Zmaj od sv. Helene ili Zmajica Šibenska itd. Pristupanjem Družbi član ne mijenja svoj identitet, niti itko traži da ga promijeni. Svaka osoba je jedinstvena upravo po svom rođenju. Osobna pripadnost nekoj vjerskoj zajednici – kada već spominjete taj detalj - ostaje kao što je postojala i prije. Uostalom i sami znate da netko tko je jednom kršten, ne može opet biti kršten, ako govorimo o kategoriji pripadnosti kršćanstvu.

Uzimanjem zmajskoga imena ne umanjuje se ništa postojeće, već se tim izvanjskim znakom očituje pripadnost Družbi BHZ, a član si posvješćuje obvezu rada za dobro hrvatskoga naroda iz kojeg je ponikao i zemlje kojoj pripada. U vjernom vršenju preuzetih obveza pomaže mu i prisega, koja se izriče na zazmajenju pred okupljenim Meštarskim zborom i ostalim članovima.

Dok govorimo o samom obredu primanja u Družbu BHZ ili zazmajenju, te pojedinim atributima, koji se spominju, njih bi se svrstalo u sferu svojevrsne folklorne koreografije, a nikako u religijske kategorije. Nastanak Družbe vezan je uz 1905. godinu, pri čemu govorimo o kraju vremena romantizma i historicizma, koje je vezano između ostalog uz smisao i zanimanje za povijest, istraživanje narodne predaje, istraživanje mitologija i folklora, te angažman vezan za stvaranje nacionalnog jezika i nacionalne države i želje za osamostaljenjem. U smislu toga treba gledati povijesni kontekst nastanka Družbe. Znakovlje i „obrednost“ zazmajenja nije, a niti se doživljava kao paraliturgija na katolički način. Zazmajenje je konglomerat povijesno-romantičarskih crta vremena početka 20 st. i ništa više niti manje. Danas nitko niti gleda niti doživljava ništa okultno. Možda bi netko baš želio da obred zazmajenja bude okultan, no ostat će razočaran nad činjenicom da on to nije, jer se ne shvaća niti drži takvim.

Nuđanje kruhom i solju koje se spominje u obredu zazmajenja preslik je dobrodošlice, koja svoje korijene ima u slavenskoj kulturi i području iz kojeg dolaze slavenski narodi, kojima pripadaju i Hrvati. Kao što je nekoć to bila sol i kruh, tako se danas nudi aperitiv (rakija, voćni liker ili čaša vode) kao dobrodošlica ili za početak jednoga zajedničkog druženja. Kako u soli i kruhu, tako i u alkoholnim napitcima, ne treba tražiti nešto za ljude današnjice nesveto, jer ništa što izvana dolazi ne može onečistiti čovjeka, već ono što iz njega izlazi, to ga onečišćuje, kaže naš Gospodin Isus Krist. I u ovom slučaju poveznica s eventualnim božanstvom Svarogom, koji za kršćane nije relevantan i vezati ga sa spomenutim obredom u izricanju dobrodošlice potpuno je promašena. Crkve i narodi Pravoslavlja s ponosom promiču i potiču izraz dobrodošlice kruhom i solju i u tome im možemo kao narod i zavidjeti!

Geslo Družbe BHZ je: Pro aris et focis Deo propitio! ili Za žrtvenike i ognjišta s Božjom milošću!, a ne kako ste vi naveli za „Žrtvenike i oltare“ pitajući, koji su to oltari?

Smisao gesla je sadržan u činjenici da je žrtvenik svako mjesto gdje se netko osobno žrtvovao i stvarao neku vrijednost za svoj narod ili je dao/izgubio život zbog pripadnosti svome hrvatskom narodu. Ognjište je oznaka za ono najljepše i svakom čovjeku najmilije, a to je dom i njegova Domovina.

Najljepši izraz poštovanja prema svojim umrlima ljudi gaje molitvom i održavanjem grobova svojim najmilijih. Tako i u Družbi na žalobnim sijelima (komemoracijama) održi se prigodno slovo i kaže se koja riječ o pokojniku, a u knjigu sjećanja prisutni mogu zapisati svoje sjećanje na dragu osobu. Osim toga izmoli se molitva za dušu preminuloga člana. Govoriti ovdje o kultu mrtvih na poganski slavenski način doista držim neukusnim, a i izrazom nepoštovanja i pamfletskog odnosa prema sjećanju i molitvi za pokojne.

Družba BHZ djeluje u sekcijama, kojih je sedam. Broj sedam simboličan je kao i svaki drugi broj, jer se brojevi tijekom vremena ili spletom okolnosti mogu atribuirati na mjesta, događaje i osobe. No, u ovom slučaju dobro bi bilo gledati samo skup sekcija (od kojih svaka ima svoju boju), a ne izvlačiti dodatnu simboliku i nestvarno ju povezivati s nečim s čime veze nema. Govorite o crnoj boji kao posebno simboličnoj boji i kao boji dobrotvornosti i Caritasa? Tu se očito radi o nekoj zabuni i pogrešnom interpretiranju s vaše strane, te nisam u mogućnosti slijediti vašu misao. Naime, Družbina gospodarska sekcija ima crnu boju. Generalno svaka boja ima svoju simboliku i tumačenje. Simbolika boja u različitim kulturama i narodima je posve različita. Dok je na zapadu crna boja, boja žalosti i tuge, to je na istoku bijela boja. Kao što se iz navedenog primjera vidi, različite kulture istu stvar mogu vidjeti na posve drugačiji način, a pojedini ljudi i boje na svoj način. Neki ih vide, a neki ih nažalost nisu u mogućnosti vidjeti u svoj njihovoj ljepoti zbog urođenih nedostataka ili eventualnih oboljenja organa vida.

Nastavno za pijenje vina pomiješanog s nešto praha lipe: podrijetlo spomenutoga teško je utvrditi. Lipa jest drvo, koje je u kulturi germanskih i slavenskih naroda duboko ukorijenjeno, jer se smatralo svetim drvetom pod kojim su se donosile presude, objavljivale vijesti, pokazivale djevojke za udaju, pod krošnjom drveta se plesalo i okupljalo. Često su sela imala svoju središnju lipu. Na tragu toga trebalo bi tražiti egzaktan odgovor, koji sigurno ima vezu s buđenjem narodne svijesti hrvatskoga naroda. Budući da je osnutak Družbe vezan za kraj vladavine bana Khuena Hedervaryja, Mađara i hrvatskoga bana, koji je želio pomađariti hrvatsku i rastočiti ju, utemeljitelji Družbe su se koristili povijesnom simbolikom lipe. Na taj način vjerojatno nisu bili preupadni u svojim težnjama i planovima.

Spomenuo sam da Družba BHZ djeluje od svojih početaka kao integrirajući faktor u hrvatskom narodu i ima svoju svrhu i cilj, a ona je vezana uz kulturnu i povijesnu baštinu. Dok briga oko nečega objedinjuje, razgovor o politici polarizira tj. dijeli, a onaj duhovni dio ostavljen je svakom pojedinom članu na vlastitu izgradnju. Na taj način energija se usmjeruje na zajedničke projekte, oko kojih se mogu okupljati svi bez obzira na političku i vjersku pripadnost. To je i ljepota djelovanja da Hrvati različitih političkih i vjerskih uvjerenja mogu zajedno raditi. To bi trebao biti i put i svim ostalim ljudima: poštivati jedni druge u njihovoj različitosti. Različitost oplemenjuje, a nikako ne smije biti predmetom razdora.

Družba ima svoga meštra kapelana (svećenika), koji ima svoja zaduženja kod zazmajenja, žalobnih sijela, božićnog blagoslova Starog grada Ozlja i Kule od kamenitih vrata i slično. Družba u svojem djelovanju ne poznaje nikakav vjerski ritualni obred poganskog karaktera, kao što navodite u svojem pitanju. Naprotiv, prisutnost vjerskog službenika (kapelana) izraz je vjere većine pripadnika hrvatskog naroda i nije u ni u kakvoj suprotnosti s ostvarivanjem svrhe i ciljeva Družbe, već pače predstavlja njezino obogaćenje.

Povijest grada Zagreba bilježi jednu ružnu epizodu, koja se srećom nije uspjela odigrati do kraja. Naime, gradska vlast htjela je srušiti posljednja očuvana gradska vrata (Kamenita vrata). Godine 1907. – Družba BHZ ponudila je Gradskom poglavarstvu da o svom trošku obnovi Kamenita vrata i u njima hrvatsko Marijansko svetište - kapelicu Blažene Djevice Marije od Kamenitih vrata, i da u kuli nad Kamenitim vratima urede Gradsku knjižnicu i Gradski muzej s arhivom. Poglavarstvo je 11. svibnja obavijestilo Družbu "Braća Hrvatskoga Zmaja" da im povjerava i daje na korištenje Kulu nad Kamenitim vratima, i pravo da u njima bude sjedište Družbe. Potom je prvi kat kule pregrađen po visini pa su dobivena dva kata s prostorom u kojem je zmajsko bratstvo uredilo i vodilo Gradsku knjižnicu (do 9. travnja 1938. godine), Gradski muzej/Muzej grada Zagreba (do 26. lipnja 1925.) i Gradski arhiv (do 4. svibnja 1914.), a Zagrepčanima su predani na uporabu 7. prosinca 1907. godine. Povezivati stoga ezoteriju, gaženje Gospe i njezine kapelice u kontekstu s djelovanjem Družbe zvuči kao znanstvena fantastika u najinspirativnijem smislu. Činjenica jest i nepobitna je: da nije bilo Družbe, gradski bi arhitekti i poglavarstvo pregazili Kamenita vrata, nakon čega bismo ih danas eventualno i jedino promatrali na izbljedjelim crno-bijelim fotografijama.

Mogila koju spominjete, a nalazi se u spomen-parku Maksimir u Zagrebu, jedna je prije svega pozitivna priča hrvatskog čovjeka, koji sanja vlastitu državu i samostalnost. Zemlja za humak, izrađen 1925. godine, donijeta je iz 155 raznih mjesta s područja Hrvatske. U humak su stavljene za hrvatsku baštinu vrijedne stvari sokolskih društava (novine, časopisi, knjige, ljetopisi), koje treba vrednovati iz tadašnjega povijesnog konteksta. Posljednju grudu zemlje na vrh stavio je kninski gvardijan na uspomenu kraljeva koje je ta zemlja nosila. Posađeno je 10 lipa na uspomenu deset stoljeća od osnutka hrvatskog kraljevstva. Hrvatski sokolovi su nastali na tragu sveslavenskog pokreta i želje za osamostaljenjem i isključivo pod hrvatskim imenom. Tek po šestojanuarskoj diktaturi 1929. godine gube nacionalno ime i polako počinje njihovo nestajanje. Godine 1994. pri obnovi humka kao dar Hrvatske vojske postavljen je velebni sokol, rad p. Marijana Gajšeka, isusovca, a na vrh je posuta zemlja koju je poljubio i blagoslovio papa sada sveti Ivan Pavao II. pri svojem prvom posjetu Hrvatskoj. Sretna je Domovina koja ima takav narod i čini takva djela.

Uloga Emilija Laszowskog, kao jednog od utemeljitelja Družbe BHZ je povijesna. Svojim angažmanom i osnivanjem Družbe dao je veliki poticaj narodnoj obnovi i buđenju hrvatske svijesti, kao i očuvanju kulturnoga i povijesnog blaga. Kao zapaženi kulturni radnik svoga vremena djelovao je na mnogim područjima. Njegovo djelovanje i nastupe gledamo u svjetlu vremena u kojem je živio. Kako on, tako i drugi, tražili su nove oblike ustroja društva. Crkva se plašila da eventualnim nastankom zajedničke unitarne države Hrvata i Srba, Vatikan ne bi mogao više imati izravan upliv na katoličku zajednicu. No takve bojazni nisu se ostvarile, a reformski pokret jednim se dijelom poveo za Starokatoličkom crkvom, dok je drugi dio nestao. Uloga Laszowskog u samom reformskom pokretu ne umanjuje niti najmanje njegovo briljantno djelovanje. A za pojašnjenje samoga vašega 16. i 17. pitanja, nisam kompetentan dati odgovor. No, bilo bi dobro obratiti se autoru spomenute knjige i upitati ga zašto nije obradio objekt vašeg interesa.

U razdoblju Nezavisne Države Hrvatske Družba je bez znanja članstva 19. studenoga 1941. zakonskom odredbom pretvorena u državnu ustanovu pod nazivom ”Vitežki Red Hrvatskoga Zmaja”, ali je ponovno uspostavljena u starom svojstvu i s izvornim nazivom 7. svibnja 1945., u časovima raspada NDH, dan prije ulaska partizanskih jedinica u Zagreb. Budući da su promjene imena od strane NDH bile nametnute, veliki dio članstva ih nije primio s dobrodošlicom, a samim time ni Laszowski. Propašću NDH Družba je nastojala održati se, ali represivni komunistički režim nije mogao trpjeti Družbu zbog već poznatoga antihrvatskog i narodnog raspoloženja što ga je Komunistička partija ostvarivala na području tadašnje novoosnovane jugoslavenske države i Hrvatske.

Demokratskim promjenama, a zahvaljujući arhivskoj građi, koja se čuvala svih tih godina u dubrovačkom franjevačkom samostanu, te nekolicini preživjelih članova ništa nije stajalo na putu da se Družba odmah obnovi i ponovno krene djelovanjem.

Članom družbe se ne postaje vrbovanjem, već predlaganjem kandidata Meštarskom zboru. Od budućeg kandidata zahtijeva se da bude provjerena osoba s određenim kvalitetama na političkom, kulturnom ili nekoj drugoj javnoj djelatnosti, koja je na određeni način afirmirala svoj pozitivni i rodoljubni stav prema domovini i hrvatskom narodu. Po zazmajenju novi zmaj obvezuje se vjerno i časno raditi na očuvanju narodnog identiteta i baštine hrvatskoga naroda. Nijedan kandidat nema materijalne koristi iz pripadnosti družbi, već naprotiv plaćanje godišnje članarine u iznosu od 1000 kn i potpomaganja projekata, koje nosi Zmajski stol ili Zmajska matica, kojoj pojedini brat pripada. Svojim djelovanjem zmajevi unaprjeđuju narodno dobro, koje se može gledati i kao crkveno dobro, a nikako ga ne umanjivati ili mu štetiti.

Na koncu, kao odgovor na vaše 20. i zadnje pitanje, mogu zahvaliti na zanimljivom poticaju što ste nam ga dali da se pozabavimo tematikom koja vas interesira. Istini za volju pitanja su prožeta dualističkim pogledom na svijet, ljude i vjeru, te kao takva bi se mogla smatrati tendenciozno pomaknutim u jednostrano i suženo gledanje. Dualizam kao takav Crkva je odbacila kao krivovjerje. No, usprkos toj činjenici, želimo vjerovati i nadamo se da udruge s kojima ste se s nekom namjerom potpisali (Obiteljska stranka, Stop-abortusu, Djetešce na sunašce i Udruge Priest for life), ne dijele vaše stavove isključivosti, dijelom pogrešne informiranosti i formiranosti, te osobnih preferencija. Spomenute udruge su renomirane i hvale vrijedne, dok Vaš tekst baca određenu sjenu na njihovo djelovanje.

Mi smo nastojali odgovoriti u granicama mogućega na vaša pitanja, u nadi da će vam odgovori osobno pomoći odstraniti neke od poteškoća s kojima se nosite, ali isto tako da ćete ovaj naš odgovor proslijediti zainteresiranima, kojima je sigurno stalo do Veritasa, odnosno istine i objektivnog prikazivanja stvari onakvima kakve one jesu, a ne kako ih netko doživljava ili zamišlja.

Zaključujući ovaj dugi članak, možemo reći da Hrvatska i njezin hrvatski narod ne mogu biti prokleti jer ih Svevišnji štiti. Prokletstvo nam može donijeti jedino nevjera, selektivno pamćenje, zaborav prošlosti, međusobna isključivost i nebriga za vlastiti hrvatski identitet.

Govoreći o Crkvi Kristovoj, pred očima nosimo Isusovu rečenicu iz Mt 16,18: „Ni vrata paklena neće je nadvladati!“