Iskoraknuo je iz stroja, u paklu Auschwitza, zatvorenik s logorskim brojem 16670. Prizor bez presedana. Logoraši uplašeni, esesovci izbezumljeni. A on spokojno progovara: "Poljski sam katolički svećenik. Želim umrijeti umjesto ovoga oca obitelji."

Bio je to sv. Maksimilijan Kolbe (1894.-1941.), franjevac konventualac, koji je svoj život dragovoljno žrtvovao u bunkeru gladi u zamjenu za život Franciszeka Gajowniczeka (1901.-1995.), oca jedne obitelji. Obitelji koju Kolbe nije poznavao. Ali je u Kolbeovim očima svaka obitelj bila toliko sveta da se za nju vrijedilo odreći vlastitog života.

Obitelj je pojam čiji je sadržaj dobrano izblijedio, kao i sadržaj novčanice koja je to nejasnija što je kroz više ruku prošla. Sv. Maksimilijan Kolbe obitelji vraća pravo lice. Temelj obitelji je žrtva vlastitog života. Voljeti znači reći voljenoj osobi: Ti vrijediš više nego ja. Ljubiti znači: darovati život.

Sinoda o obitelji koja započinje, bez obzira na njezine novosti i zaključke, prigoda je ponovno osvijetliti, i produbiti, kršćansko značenje obitelji koja proživljava duboku krizu. Sekularizam, poput hrđe, nagrizava sustav nadnaravnih vrijednosti, i obiteljski život lišava smisla žrtvovanja.

Isusova smrt na Kalvariji, kod crkvenih otaca, predstavlja bračnu noć Crkve. On je sebe za nju predao. Ne transfuziju krvi, nego svu krv. Ne koji organ, nego cijelo svoje tijelo. Bezuvjetno i neopozivo. U petom poglavlju Poslanice Efežanima Pavao se upravo tom slikom odnosa Krista i Crkve poslužio da opiše nadnaravno značenje kršćanskoga braka.

Brak je zajednica jednog muškarca i jedne žene. Ni od Sinode o obitelji istospolne, i ine, zajednice nemaju uporišta nadati se redefiniciji kršćanskoga braka. Riječ je o božanskoj ustanovi koju je Bog uspostavio u prapovijesti, prilikom stvaranja prvoga ljudskog para. Brak ima svoju svrhu kao, uostalom, i sve što je Bog stvorio. Svrha braka je međusobna ljubav i prokreacija. Prije Dekaloga Bog je prvom paru zapovjedio: "Plodite se i množite!" Obitelj je u službi života, prihvaća život i daruje život. Istospolne zajednice, jednako kao i zajednice među različitim vrstama, izuzev mule kao potomka kobile i magarca, ostaju sterilne, nemaju svrhu, uništavaju vlastitu vrstu.

U pozadini demografske dekadencije ukorijenio se hedonizam udvoje, ili utroje, kojemu hedonizam političara anestezira savjest – organ transcendencije. Žrtva i hedonizam u međusobnoj su opoziciji kao kršćansko transcendentalno poimanje braka i sekularno, horizontalno, koje se oslanja isključivo na tjelesnu ljubav, osporava joj trajnost, plodnost i nerazrješivost.

Uspjeh braka ovisi o zrelosti ljubavi. Tajna je to uspjeha i redovničkog poziva. Prigodom polaganja doživotnih zavjeta, Bogu posvećene osobe leže na podu, zauzimaju mjesto otirača pod nogama ljudima. U nekim zajednicama bivale su i pokrivene mrtvačkim pokrovom, i bivala im je očitana sprovodna molitva, u znak da su zavjeti trenutak njihove smrti. Nakon smrti umrli više nema nikakvih želja. On ne raspolaže sam sobom. Ne oholi se, bio izložen u kraljevskoj palači, niti se vrijeđa ako je smješten u ropotarnici. Mrtvac je umro obzirima ovoga svijeta. On živi po drugim pravilima, Pravilu vlastite redovničke zajednice. Ili bi tako barem trebalo biti.

Isto je i s brakom. Brak je grobnica u kojoj za žive ("živac"!) nema mjesta. U nju stupaju mrtvi ("umrtvljeni") iz preobilja dragovoljnosti. Ulaze jer ih ostan ljubavi goni da umru hedonizmu i vlastitome egu. Kapituliraju. Potpuno se predaju jedno drugomu. Prsten na ruci, zlatni, označava ropstvo, dragovoljno, odabrano iz ljubavi. Više ne pripadam sebi, nego tebi. Ti vrijediš više nego ja. Sebe tebi darujem. Raspolaži sa mnom po vlastitoj želji. Brak je smrt dvoje "ja" i uskrsnuće jednoga "mi". Jedna duša u dva tijela. Brak je grobnica, u svakom pogledu. Poput jajeta. Iz nje se rađa novi život ljubavi, ako hedonizam umre, ili umire ljubav, ako hedonizam trijumfira.

U utorak, 29. srpnja 1941. godine, jedan zatvorenik s logorskim brojem 16670 iskoraknuo je iz stroja u logoru Auschwitza. Kao redovnik koji je polaganjem doživotnih zavjeta umro svijetu da bi živio Bogu, nije mu bilo teško drugi put umrijeti za oca jedne obitelji. Da bi jednoj obitelji vratio život, ženi muža, djeci oca. Zato priliči da sv. Maksimilijan Kolbe bude zagovornik Sinode o obitelji. U ovoj Kolbeovoj godini Sinoda o obitelji iskorak je iz stroja hedonističkih zajednica, koje se bore za status obitelji, u Kristovu žrtvu i smrt koja na obitelj baca uskrsno svjetlo, životu daje puninu, žrtvi vrijednost, smrti uskrsnuće. Sinoda o obitelji poziv je kršćanima, onima koji su u braku ili se za njega istom spremaju, da s Maksimilijanom Kolbeom iskoraknu iz stroja površnosti ovoga svijeta i otkriju istinsko značenje kršćanske obitelji u svjetlu Kristova vazmenog otajstva.

Zagovor brojnih svetih bračnih parova, sve do najnovijeg proglašenja svetim roditelja sv. Male Terezije od Djeteta Isusa, koji će biti proglašeni svetima u listopadu kao prvi plod Sinode o obitelji, neka u Crkvi urodi novim svetim obiteljima otvorenima životu.