Jedna mlada majka u kuhinji je spremala večeru za svoju obitelj. Zanijela se pripremom hrane koju su njezina djeca najviše voljela. Najmlađi sinčić, četverogodišnjak, uzbuđeno joj je pripovijedao svoje dogodovštine burnoga dana. Majka mu je odgovarala mrmljajući i ne posvećujući previše pažnju. Nije ga ni pogledala. Nekoliko trenutaka kasnije osjetila je kako ju sinčić poteže za pregaču. Zatim je začula njegov glasić: "Mama..."

Majka je ponovno nešto promrsila i nastavila posao. Potom je ponovno osjetila potezanje za pregaču: "Mama..."

Majka i dalje nije spuštala pogleda s večere. Bila je usredotočena na krumpiriće koji su krčkali u ulju. Prošla je još koja minuta...

Sinčić je mamu primio za pregaču i povukao svom snagom. Bila je prisiljena okrenuti se i pognuti prema njemu. Dječak joj obujmi lice svojim malim ručicama, prinese ga svome licu i reče: "Mama, slušaj me očima."

Slušati nekoga očima znači reći mu: "Ti si mi važan." Nekomu uskratiti pogled pri pozdravu i/ili razgovoru može označavati i suprotno…

Gesta pružanja ruku u znak mira u našim crkvama katkada zna biti toliko neosobna da bi ju možda bolje bilo izostaviti nego ponuditi onako hladno, lijeno, bezdušno, kao da ćemo se ogubaviti jedni o druge, napose kad je pružena spuštena pogleda. Spomenuta inertnost odraz je bizarnog stila života u kojemu je sve postalo teret, od škole i posla, do obitelji i mise. Sve je više formalnih susreta, izvještačenih lica, plastičnih osmijeha, pružanja ruku iz kurtoazije, upoznavanja bez istinskog zanimanja, uskraćenosti za iskustvo susreta prožetog osobnošću, srdačnošću, ljubavlju.

Za vrijeme posjeta mami u bolnicu, navratih njezinoj liječnici na konzultacije; ova sva zadubljena u papire s kojih ni pogleda ne skinu, umjesto odzdrava odmah prijeđe na stvar, riječima: "Recite…?" Kad joj rekoh ime pacijentice, liječnica, i dalje ne dižući pogleda sa svojih
papira, u dahu izvijesti o svim obavljenim medicinskim zahvatima, ustanovljenoj dijagnozi i prognozi. Oči je podigla tek kad ju upitah kakve to veze ima s mojom majkom. Prstom pokaza na krevet jedne pacijentice i upita: "Nije li to pacijentica o kojoj me pitate?" A "to" stvarno nije bila pacijentica za koju sam se raspitivao, "to" je možda bila majka, ali nekoga drugog djeteta, na nekom drugom krevetu i s nekom drugačijom dijagnozom. Malčice ustuknuvši, bez i primisli na ispriku, okrenu ploču i, kao robot, savršeno me izvijesti o zdravstvenom stanju moje majke, profesionalno kao mehaničar kad mu dovezem auto na popravak. Sa strane struke liječnici ništa ne mogoh zamjeriti, profesionalnosti joj nije manjkalo, osjećajnosti sigurno jest, ali ona je u ovu priču uletjela tek usputno. Bezdušnost i bešćutnost u međuljudskim odnosima, to sam želio istaknuti, širi se poput virusa, na svim područjima, a možda ju najteže doživljavamo na područjima u kojima bi empatija trebala prevladavati, kao što su bolnica, škola i crkva. Najteže povrede ljudi nose iz susreta s profesionalcima u liječničkoj ordinaciji, učionici i ispovjedaonici. Liječnik, učitelj i svećenik, ma koliko bili izloženi medijskom linču, ostaju neprikosnoveni autoritet od kojega svijet očekuje više nego od ostalih profesionalca. Od njih se očekuju uši u očima i oči u ušima. Liječniku čovjek povjerava svoje tijelo na "servis", učitelju razum da ga natopi znanjem, svećeniku dušu da joj ulije mudrost i smisao života. Od njih očekuje umijeće slušanja, uši ugrađene u očima.

Ljeto je izvrsna prigoda da se obogatimo većom međusobnom pažnjom, da se vježbamo slušati očima, gledati ušima, oštriti sva osjetila, zapaziti da ne živimo pokraj bandera, nego pokraj živih ljudi željnih da im sitnim znakovima pažnje, pokretom, dodirom, pogledom, pokažemo da nisu tek naše bandere. Tome bismo željeli da pridonese i naš ljetni dvobroj Veritasa sadržajnim i vizualno bogato ilustriranim prilozima, od crvenih nosova do čari ljetovanja na kruzeru, sa željom da među njima svatko otkrije bar djelić neba za sebe i svoju dušu. I da ih čitate - i ušima.