U ozračju blagdana Svih svetih i Spomena svih vjernih mrtvih čovjekova duša postaje tankoćutnija za duhovne vrijednosti. Sama priroda u tome nam pomaže: ogoljena stabla, prohladno i maglovito vrijeme, svjedoče nam o prolaznosti svega pa tako i vlastitog života. Zaustavimo se na trenutak i promislimo jesmo li u ovome trenutku spremni umrijeti? Jesam li sada spreman stati pred lice Gospodnje? Ukoliko se na trenutak zamislimo i promotrimo što smo u svome životu učinili, imamo li pravo biti ponosni? Svekolika zauzetost različitim brigama, trka za prolaznim ovozemaljskim užicima, sveopći konzumerizam i hedonističko društvo nameću nam neke sasvim druge vrijednosti. Sve oko nas usmjerava nas na ono nebitno i tako prolazimo ovim svijetom kao nijemi svjedoci različitih događaja. Duboko u svome srcu osjećamo da takav pristup životnim stvarnostima nije dobar i da nam je srce usmjereno prema puno višemu.

Nadahnute riječi sv. Antuna iz mjuzikla Svetac svega svijeta, mogu nam biti poticaj činiti dobro u mjesecu koji je pred nama: Naš govor prodire u srca onda kada govore naša djela. Zato vas zaklinjem: neka šute riječi, neka šute riječi, a govore djela! Kako često puni smo riječi, a prazni smo djelima. I znajte! Svi smo pozvani na svetost i svakom je od nas dana Božja milost. Potrebno je samo imati hrabrosti i otvoriti srce Božjoj milosti.

Povijest čovječanstva je doista mukotrpna i zlim djelima isprepletena. Sjetimo se samo Vukovara, Škabrnje… S osobitom ljubavlju i pažnjom sjećamo se velike žrtve koju je podnio Grad heroj za slobodu naše Domovine. U ovome broju donosimo dirljivo svjedočanstvo vukovarskog branitelja g. Vilima Karlovića o strahotama Ovčare, ali i njegovu vlastitom putu spoznaje i rasta u vjeri. Vukovarska žrtva ne smije biti nikada zaboravljena, a ljudi, ponajprije hrvatski branitelji koji su utkali ono najvrjednije što su imali, svoje živote i slobodu, ne smiju biti zaboravljeni. Zaustavimo se, ne samo 18. studenoga, nego i češće, i odajmo priznanje i poštovanje onima koji su ginuli za slobodu.

Istovremeno ta velika učiteljica života – povijest ispunjena je i divnim svjedočanstvom bezbrojnih ljudi koji u poniznoj i iskrenoj vjeri ljube Boga i hrabro prihvaćaju Božju volju te zbog toga podnose razne životne kušnje. Milost je njihov život, Bog je njihovo bogatstvo, a ljubav smisao i ljepota njihove egzistencije. Iako to često ne zamjećujemo tjelesnim očima, upravo ta svetost predstavlja ono najdivnije i najbogatije u čovjeku.

Sveci nas pozivaju na radost zajedništva s Bogom. To je radost koja, već sada na zemlji, ispunja naša srca kada slijedimo Isusa. Svetost ne smijemo tražiti tko zna gdje: sva je ovdje, u tome da smo djeca Božja, oblikovani na sliku Onoga koji je jedini i sav svet. Kako bismo postali i bili sveti, moramo trajno i do kraja živjeti ovu stvarnost milosti koju nam Bog daruje i koju povjerava našoj slobodi utjelovljujući je u svakodnevnom životu. Pozvani smo na trajni rast i dozrijevanje u sličnosti Kristu. Sveci nam upravljaju i poziv na hrabrost. Život Božje djece na putu svetosti nailazi na napore, žrtve, nerazumijevanja, ismijavanja, odbijanja i zahtijeva veliku duhovnu snagu.

Razmišljajući o prolaznosti vlastitog života, usmjeravajmo svoje srce na ono bitno. Pogledajmo brata i sestru oko sebe, svoga bližnjega koji nam je darovan te djelujmo. Čini, dragi čitatelju, dobro, uvijek i u svim prigodama. Neka u sveopćoj buci ovoga svijeta, barem na trenutak, u našoj duši, zašute riječi te osjetimo u svome srcu poticaje Duha Svetoga te kroz naš život progovore djela: ljubavi, milosrđa, praštanja, i dobrote.

S ljubavlju,

Vladimir Vidović