3. Uskrsna nedjelja
OSTANI S NAMA, JER ZAMALO ĆE VEČER I DAN JE NA IZMAKU!
DOISTA USKRSNU GOSPODIN!
Trpimir Benković
Nedjeljna čitanja
- Dj 2, 14. 22-28
- Ps 16(15)
- 1 Pt 1, 17-21
- Lk 24, 13-35
Što su proroci naviještali o spasenju sada je stvarnost – kraljevstvo Božje je utemeljeno, počela su vremena svršetka, posljednja. Počinje naša pasha, koju ne slavimo jednom godišnje, nego svaki dan. Putovanje u Emaus postaje naša trajna potreba. To je put sumnje, razočaranja, kriza. Put traženja izlaza ili mirenja sa postojećim. Pomiriti se s postojećim znači prestati putovati, stati. Onima koji nastavljaju dobro bi došao suputnik, koji zna kamo i kuda idemo. Ako takvog nema, treba nam dobra zemljopisna karta i precizno postavljeni smjerokazi. Možda suputnika ne nađemo, ali možemo proučiti našu pisanu objavu, čitati Bibliju, možemo pozorno slušati nedjeljnu propovijed, pročitati vjerski tisak, pogledati koju od malobrojnih duhovnih emisija na našoj dalekovidnici, možemo se potruditi i razumjeti Božju poruku i po njoj živjeti, a to su nam vrlo precizne auto karte i smjerokazi.
“Ti nećeš dopustiti da tvoj svetac istrune.” Petar navodi psalme koji navještaju Kristovo uskrsnuće i ustoličenje. Zajedništvo vjernika s Bogom ne prekida smrt, nego se ono nastavlja u vječnosti, jer Kristovo uskrsnuće temelj je naše nade i smisao našeg vjerovanja.
Petar nas u svojoj poslanici potiče živjeti dostojanstvo poziva, da ono što smo krštenjem postali, djeca Božja, to i životom potvrđujemo. Kršćani imaju svoju pashu. Moraju je blagovati opasanim bokovima duha, budni, svjesni da nisu otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, nevinoga i neokaljanog Jaganjca. To bogatstvo pisane i vrlo lako dostupne objave ne bi trebalo neodgovorno i bahato zanemariti, nego što bolje iskoristiti.
Dvojica učenika napuštaju Jeruzalem zabrinuti i obeshrabreni. Vjerovali su da je Isus bio prorok i nadali se da je Onaj koji ima “otkupiti Izraela”. Ali već su prošla tri dana, kada prema židovskom mišljenju smrt konačno pobjeđuje i tijelo je prepušteno raspadanju. Put u Emaus simbol je hoda prema punini vjere – na početku puta dva zdvojna i preplašena čovjeka raspravljaju o nedavnim događajima. Iako se priča da je grob prazan, ne vjeruju i bit će ukoreni: “O bezumni i srca spora vjerovati što su proroci navijestili.” Treba im pomoć, koja dolazi u liku stranca, suputnika, koji tumači Pisma i otkriva njihov istinski smisao. Konačno sve postaje jasno u lomljenju kruha, jer stranac postaje vidljiv i prepoznatljiv po sakramentalnim znakovima. Ispunjeni radošću, vraćaju se u Jeruzalem i objavljuju Isusovo uskrsnuće.
Pisma koja govore što se dogodilo su dostupna, nama čak i dostupnija zbog svih tehnoloških pomagala novog doba. Ali, čini se, da sve modernija i savršenija pomagala smetaju na našem putu u Emaus. Sve manje vidimo ljude oko sebe, (ne pomažu ni pandemije i potresi) ne prihvaćamo našeg nevidljivog suputnika, a tako ćemo sve teže pratiti i slijediti Njegove zemljopisne karte i smjerokaze. Trebalo bi nas to ozbiljno zabrinuti, jer stići u Emaus znači spasiti se, spasiti svoju Crkvu, svoj Narod.
