Nježnost

Fra Željko Barbarić
Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u srpnju/kolovozu 2019. godine (7/8/2019).
Ne želim zvučati morbidno, ali bolest ima i svoju lijepu stranu. Dobro, možda sama bolest nije lijepa po sebi. Nije privlačna i nitko je ne priziva sebi zbog, eto, nekakvih lijepih iskustava i lijepih nuspojava koje se pojavljuju uz bolest. Ipak, kad se primaknem bliže bolesti i onome koji je pogođen bolešću, rađaju se jedinstvena iskustva. Čovjek nagrižen bolešću dolazi u situaciju da treba drugoga. Koliko god bio snažan, samostalan, jak, motiviran, pun samopouzdanja i sigurnosti, u igru se upuštaju i drugi. Obitelj, prijatelji, poznanici, stručno osoblje koje vodi brigu o bolesniku.
Nisam siguran jesam li igdje vidio toliku količinu ljubavi i nježnosti kao onda kad bih gledao ljude shrvane bolešću i one koji su vodili brigu o njima u jednom posebnom međuodnosu. Bolest unosi neke nove jedinice u naše jednadžbe, neke nove elemente. Vrijeme odjednom postaje jako bitno. Udaljenosti odjednom postaju dosta nebitne. Važni poslovi odjednom postaju ne tako važni.
Neodgodivi sastanci i putovanja odjednom postaju odgodivi. Gledam tako nedavno jednu seriju u kojoj se glavni lik muči sam sa sobom kroz čitavu seriju treba li ili ne treba odustati od svoga trenutnog zadatka na poslu i otići u bolnicu, gdje njegov brat ima operaciju na srcu. Na kraju serije on se i dalje premišlja i muči samog sebe zašto nije otišao. Njegova prijateljica ga tješi da je ipak sve dobro prošlo i da se ne treba brinuti. Taj odgovor mu nije previše pomogao. Taj odgovor ga je samo podsjetio da je moglo biti i drukčije. Zaključio je da je ipak trebao biti tamo. U bolnici. Sa svojim bratom. I da mu je brat bitniji i važniji od bilo kojeg zadatka na poslu. I da je posao mogao čekati. I da bi mu bilo teško sa samim sobom u slučaju da je štogod bilo pošlo po zlu.
Ono što mi je još toliko puta zapelo za oko kad su u pitanju bolesnici i oni koji su vodili brigu o njima jest – nježnost. Vjerojatno ste se i sami našli u situaciji da se ‘rastopite’ od nježnosti kad ugledate malo dijete. U društvu djece je ‘normalno’ pokazivati nježnost. Majka i otac obasiplju svoje dijete poljupcima. Govore mu nježne riječi. Tepaju svom djetetu. Šapću svom djetetu u uho da ga vole. Da ga nikad neće ostaviti. Grle svoje dijete. Sve to u djetetu izgrađuje osjećaj sigurnosti, prihvaćenosti i pripadnosti. Kako dijete odrasta, kao da je sve manje te nježnosti. Djeca se osamostaljuju i kao da nemaju više potrebu da ih netko podsjeća da su voljeni, prihvaćeni i da pripadaju nečem višem od sebe.
Toliko puta je baš bolest mjesto gdje nam se valja podsjetiti koliko je važna nježnost i kako snažno mjesto zauzima u izgradnji naših veza. Pravimo se često da smo snažni i bez emocija, grubi i jaki, prikrivamo svoju nježnu stranu kako drugi ne bi to uzeli kao našu slabost. I, nažalost, ponekad to tako dugo i tako često traje da izgubimo osjećaj za nježnost. U čovjeku se ustali i učvrstili osjećaj grubosti. Sirovosti. Odraslosti. Samostalnosti i neovisnosti, kojoj više nije potrebna nježnost. I ne samo da čovjek postane grub prema drugima, nego postane grub i prema samome sebi. Zaboravi i zaniječe potrebu za drugim. Zaboravi i zaniječe potrebu osjećati – nježnost. Da je nekome zaista stalo do mene. Da me netko zaista voli. Da sam nekome zaista drag.
Kako čovjek može zaboraviti biti nježan prema sebi? Ono što zvuči nelogično i nestvarno, nažalost, često je uobičajena pojava. Vidio sam ljude koji misle da oni to ne zaslužuju. Ne zaslužuju osjetiti nježnost. Pretvrdi su prema samima sebi. Kao da non-stop kažnjavaju sami sebe. Kao da su sami sebi i suci i izvršitelji kazne. Kao da nikako ne mogu doći do točke kad će biti fleksibilni sami sa sobom. Vidio sam ljude koji su disciplinu podigli na jednu novu razinu. Razinu koja im ne dopušta doći do zraka i koja im ne dopušta učiniti nešto lijepo za sebe. Vidio sam ljude koji se boje biti dobri sami prema sebi. Što je još zanimljivije, taj osjećaj gaje sami za sebe, a drugima su spremni pomoći. Drugima su spremni ugoditi. Druge će staviti na prvo mjesto. Za druge će napraviti puno toga i više nego što su spremni učiniti za sebe. Kao da čovjek postane neprijatelj samome sebi. Možda je neprijatelj teška riječ, ali možda možemo pokušati rastaviti tu riječ. Ne-prijatelj.
Možda nisam neprijatelj samom sebi, ali možda nisam prijatelj. Znamo što su prijatelji spremni učiniti jedni za druge. Spremni su, recimo, biti iskreni jedni prema drugima. Biti pošteni jedni prema drugima. Stajati jedni uz druge. Čuvati leđa jedni drugima. Biti na raspolaganju. Biti spremni pomoći jedni drugima. Vjerojatno, dok čitate ove riječi, imate na pameti i na srcu jednu ili više osoba koje odgovaraju ovim kriterijima. Kakav sam prema samome sebi? Jesam li spreman to isto napraviti samome sebi? Biti pošten sam sa sobom? Biti iskren sam sa sobom? Biti spreman pomoći samome sebi? Ili zatražiti pomoć kad mi je potrebna? Biti nježniji prema samom sebi? Ne biti tako grub i neotesan, sirov i čangrizav sam sa sobom? Imam li snage pogledati na sebe drukčijim očima? Nježnijim očima?
U kontekstu nježnosti nazire se priča i o (ne)opraštanju, odnosno o (ne)prihvaćanju samoga sebe. Svaka osoba vodi svoje unutarnje borbe, a jedna od onih koje me fasciniraju je priča o opraštanju, odnosno o neopraštanju, borbi između prihvaćanja i neprihvaćanja vlastite slabosti i vlastite grešnosti. Nježnost je važan sastavni dio govora o opraštanju. Da bi čovjek oprostio drugome, potrebna je određena doza ljubavi. Ta ljubav je sposobna pronaći makar i jedan djelićak u onoj suprotnoj strani koji povezuje jednu i drugu stranu u zajedničku ljudsku obitelj (a možda i u zajednički nazivnik stvorenja Božjih). U razgovorima se ponekad može čuti da je osoba iskusila oproštenje od one suprotne strane, pa i od samoga Boga, ali da sama sebi ne može nikako oprostiti počinjeno (ili nepočinjeno) djelo.
Ne znam u kakvog Boga vjerujete, ali znam da je moj Bog izrazito nježan Bog. Takva ga doživljavam. Takvom se Bogu molim. Tu ga prepoznajem. Tu mu se divim. U nježnosti ga čujem i ćutim. U takvog Boga se pouzdajem i takvom se Bogu nadam. Božja nježnost me poziva na nježniji odnos sa samim sobom i s drugim ljudima. Priznajem, nije to baš tako lagan zadatak. Zbog tko zna kojih i kakvih razloga lakše mi je ponekad isključiti nježnost iz svojih svakodnevnih jednadžbi, iz svoje svakodnevne molitve, iz svojih svakodnevnih međuljudskih odnosa, iz svojeg odnosa prema samom sebi. Valjda želim sebe uvjeriti da ja to mogu, da sam jači nego što mislim, da sam snažniji nego što mislim.
Susreti s drugima u njihovoj bolesti i ranjivosti uvijek mi iznova bacaju u naručje novu perspektivu. Novi pogled na Boga. Novi pogled na vrijeme. Novi pogled na nježnost. Novi pogled na odnose. Novi pogled na moj poziv i moje borbe. Novi pogled na moje muke i osobne poteškoće. U susretima s drugima u njihovoj izloženosti, ranjivosti, slabosti, nemoći, Bog mi se iznova daje prepoznati. U tom ponešto napetom susretu Svemoćnog i Jakog, Svetog i Neumrlog Boga, na površinu izbija nemoć i slabost, grešnost i smrtnost, slabost i prolaznost čovjeka koji opet iznova, kao dijete, ima potrebu za nekakvim oblikom mira, sigurnosti, prihvaćenosti i nježnosti. Čovjeka koji ima potrebu dobiti odgovor na pitanje koje proizlazi iz one jednostavne, a tako kompleksne rečenice: „Bog je tako ljubio svijet…“